Info Croatia

Želio bih iznijeti neka moja promišljanja o stanju u ribarstvu Pule (i županije Istarske) nastala na temelju osobnog iskustva. Riječ je o subjektivnom i pomalo pristranom promatranju problema, koje nema pretenzije da postane pravo znanstveno istraživanje. Ova razmišljanja mogući su poticaj odgovornim i stručnim osobama pri sagledavanju problema ribarstva, pri poduzimanju nekih postupaka i radnji ne bi li se naše ribarstvo što više približilo standardima EU.

Razmišljanja sam podijelio u cjeline o kojima će biti riječi u nekoliko slijedećih tekstova:

– More (kao prirodna sredina u kojoj se djelatnost obavlja)
– Riba, rakovi i školjkaši ( proizvod)
– Obrazovno stanje
– Stanje ribarske flote
– Ribolovni alati.

More, životna sredina riba, rakova i školjki, ogroman prirodni izvor zdrave i nezagađene hrane, eksploatira se uz nikakva ili minimalna ulaganja u održavanje i obnovu njegovih resursa. Iskorištenost, zaštita od pretjeranog izlova te ekološki problemi nastali korištenjem pojedinih sredstava i ribolovnih alata, važan su problem.
Budući da ovi resursi nisu neograničeni nameće se potreba da s njima postupamo na krajnje racionalan, štedljiv i na znanosti zasnovan način.

Priroda se u određenoj mjeri sama pobrinula. Naime, kada određeno područje bude osiromašeno postaje ekonomski neisplativo pa ga se napušta. Napuštanjem osiromašenog područja riblji fond se obnavlja i obogaćuje prirodnim putem. Ovakav način održavanja ravnoteže svakako nije dovoljan te oslonimo li se samo na njega, vrlo brzo gubimo bitku – ostajemo bez određenih vrsta (kvalitativno i kvantitativno).
Postoji dovoljan broj institucija koje imaju kadar i mogućnosti da pravovremeno, adekvatno i znanstveno prate i sagledavaju stanje, reagiraju na njega i alarmiraju potrebne institucije na akciju.
Korištenjem sugestija, znanstvenih otkrića i dostignuća, mislim da bi iskorištavanje mora i obnavljanje resursa bili u okvirima održivog razvoja. Jadran bi i dalje ostao svjetski priznati rezervoar zdrave hrane.

Proizvod
Izlov ribe, rakova i školjkaša je kod nas stihijski, neorganiziran i prepušten pojedincu i njegovoj ekološkoj osviještenosti. Nema planskog ekonomskog gospodarenja Jadranom, organiziranog izlova, a još manje planskog i organiziranog plasmana ribe na domaćem i stranom tržištu. Poznato je da hrvatski građani konzumiraju vrlo malu količinu ribe te se većina ulova plasira u Italiju ili za vrijeme turističke sezone nudi gostima kao posebno kvalitetna i tražena hrana.
Kada je riječ o cijeni proizvoda, ne vladaju zakoni tržišta već monopol talijanskih «grosista» i naših prekupaca (izvoznika).
Promatrajući problem na tri razine: domaće tržište, turistička ponuda i izvoz, jasno je koji značaj imaju riba, školjkaši i rakovi kao proizvod. Tim više iznenađuje činjenica da na sva tri područja vlada neorganiziranost i odsustvo kontrole.