Info Croatia

Jučer sam gledao Fahrenheit 9/11, dokumkentarac Rogera Moore-a o aktualnom predsjedniku SAD-a Georgeu Bush-u i politici SAD-a u ovom trenutku. Moram priznati da me strašno dojmio, odnosno i šokirao. Pitao sam se, kako su ameri mogli ponovo glasati za tog čovjeka, pogotovu što su vjerojatno većina odgledali ovaj film? Postoji li možda i neka druga strana priče koju nismo čuli, a koju su čuli birači u SAD-u? Ili je društvo postalo toliko komformističko, da ih nije briga za ništa dok je njima dobro?

Baš sam razmišljao o vladavini prava i pravde, demokraciji i ostalim floskulama koje nam se serviraju, te o iluzijama da živimo u slobodnom društvu. Jedan primjer je čovjek koji je u teretani govorio protiv Bush-a, da bi ga potom posjetili agenti FBI. No, pogledajmo Bush-a, i vidjet ćemo da isti metar ne vrijedi za sve. Npr, probajte uzeti kredit u banci, i nakon nekog vremena skužite da ste se prešli, i da ne možete plaćati ratu, te kažete: "Sorry, mislio sam da mogu no ipak neide, pa bi se ja predomislio, ali bi po mogućnosti zadržao auto koji sam kupio vašim novcem?"…. Trebam li objašnjavati kako bi oni reagirali? No ono što vrijedi za raju, ne vrijedi i za vladare, naravno. Naime, Bush može optužiti Irak za posjedovanje nekog oružja, poubijati na tisuće ljudi, uništiti zemlju i na kraju reći: bile su indicije da oni razvijaju nuklearni program?!! I nikom ništa? Sve je opravdano jer je postojala potencijana opasnost? Zar bi mogli reći: "Ovaj čovjek na ulici mi je izgledao opasno, postojala je potencijana opasnost da me napadne, pa sam ga zatukao palicom"? No očito kriteriji nisu isti za sve, nijedan sud neće suditi Bushu, jer "Bit će posla za sve", i to je ono najvažnije.

Čini se da u svijetu prevladava licemjerje: intreresi su zasjenili pravdu, strah (za svoj život, za egzistenciju…) nadjačao zdravi razum i razboritost, a tromost i ljenost učinili ljude inertnima, bes snage i volje da nešto promjene: prvenstveno u svojim životima. Laž i prevara se smatrju normalnim, a mi smatramo da živimo u normalnom i naprednom društvu?

I onda recimo da netko tuži Busha zbog krive procjene i tisuća mrtvih, što mislite dali bi sud bio pravedan i objektivan, ili bi pitali "Imate li potpis kongresmena, jer takav je zakon?". Naravno da zakon štiti moćne, ta oni su ga i donosili.

Na neki način moćnima i toleriramo muljaže(sjetimo se vrlog Berlusconija) zato jer to prihvaćamo kao normalno, naš vlastiti moral je nizak a i mislimo da ovisimo o njima, pa nema veze ako su oni neispravni jer ipak mi daju kruh… Naravno da je to iluzija, mi ovisimo o svojoj kreativnosti i vlastitoj unutarnjoj snazi, no je već tema za neki drugi post.

Ako ću biti najiskreniji, cijela ta priča oko Bush-a me podsjeća na Hitlerov put do vlasti (gdje on koristi paljenje parlamenta za osvajanje vlasti), i na priču iz Star Wars-a, gdje imperator vještim manevrima: koristeći prijetnju i strah, preuzima vlast i raspušta parlament. Ako niste pogledali taj film, vrlo je poučan za onog tko zna gledati dublje od običnih filmskih efekata i makljaže svjetlosnim mačevima. Dakle, u oba slučaja, kao i u slučaju rata u iraku, javlja se sličan scenarij. Prijetnja - strah - rat! Scenarij iskušan još od davnih vremena, a isti je recept opisan i u Machiaveli-evom "udžbeniku" za vladare: "Vladar" ( "Il principe" u originalu). I još je nešto zajedničko: kaos koji nastupa nakon toga.

Pa što me se tiče?

Mogli bi reći, što nas briga, bolje šuti dok ti je dobro… No osobno mislim da taj stav nije u redu, i još nešto…. Je li nam stvarno dobro? Što je sa nezaposlenošću, stresom, nasiljem i strahovima u kojima živimo? Jeli to dobro? Ili nije bitno dokle se nekako živi? No nekako se živjelo i u "maračnom" srednjem vjeku, a bome i u pećinama, dakle to nemože biti bit.

Svijest i osjećaj za ispravnost i ravnotežu čovjeka mora prevladati strah i potrebu za zadovoljavanje osnovnih egzistencijalnih potreba, ukoliko čovjek želi postići istinski napredak, tehničke novotarije u tom smislu su beznačajne i nemogu nam donijeti istinsku sreću i mir.

Što je danas i vidljivo jer usprkos svom bogatstvu i komforu, ljudi su nezadovoljniji, mrzovoljniji, više je svađa, nesklada i razvoda brakova nego ikad. I to nije samo zato što ljudi nekad "Nisu imali drugih mogućnosti" (I opet je odgovor na to zašto, jedna velika tema za sebe, pa ćemo je ostaviti za drugi put)…

Put ka izlazu

 Povjest nas uči da su uvijek postojali "Dobri" i "Loši", i prvo bi loši bili jači, i na kraju bi dobri prevladali… No ovaj put to vjerojatno neće biti tako, jer nema druge strane. Imperijalizam je postao drugačije prirode, puno suptilniji, i sada vlada željama, potrebama i strahovima ljudi, više nego njihovim fizičkim tijelima.

Zapad tolerira SAD-u njeno ponašanje, jer se oni u biti bore za očuvanje "Poretka", odnosno kako bi se održao naš način života (na uštrb siromašnih), kako bi moćni zadržali svoju moć i kontrolu. Europa, kava je sva razjedinjena, nije u stanju pružiti ekonomski otpor SAD-u (a nedaj Bože vojni, takav sukob i ne postoji). Vjerujem da će svijest ljudi doseći točku sa koje će shvatiti da nemamo više protiv koga voditi rat, i da je svaki rat rat protiv samog sebe: to bi bila točka izlaza. No prije toga se treba riješiti robovanja strahu i iluzijama, a kako to je isto tema za sebe.

Smatram da je jedna od glavnih sredstava na tom putu razvoj ljudske kreativnosti, koja bi nam dala slobodu da mislimo svojom glavom (jer bi bili manje ovisni o drugima, a i bome i o raznim trendovima koji nam se serviraju preko TV-a, jer bi bili više svoji).

Je li SAD u ovom trenutku imperijalistička sila kakav je bio Rim, ili Francuska pod Napoleonom, ili Njemačka sa početka prošlog stoljeća, pokazat će povijest, nama u ovom trenutku to nije dano da presudimo, iako su se neki - poput Michaela Moore-a - već izjasnili. Osobno mislim da se iz nasilja može roditi samo patnja i drugo nasilje, a nikako sreća i prosperitet. Graditi svoju sreću  i napredak("bit će posla za sve") na leševima i patnji drugih je monstruozno.

I na kraju bi ponovio zaključnu misao Roger-a Moore-a u kojoj kaže kako se pravi rat ne vodi protiv neke vanjske sile, nego protiv vlastitih podanika, ako bi se očuvao poredak statusa i moći onih koji su na vlasti.