Info Croatia

Obrazovno stanje u ribarstvu

U ne tako davnoj prošlosti ribarstvom se, kao vrlo teškim fizičkim radom, kod nas uglavnom bavio siromašniji dio populacije. Zbog lošeg imovnog stanja, a ponekad i zbog skromnijih intelektualnih sposobnosti rijetko se tko mogao školovati. U bivšem sistemu sredstva za proizvodnju bila su društvena pa je i to jedan od razloga što je u ribarstvu uhljebljenje pronašla upravo ova siromašnija i slabije obrazovana populacija. Alati i sredstva bili su nesavršeni, stanje ribljeg fonda bogatije, informacije iz svijeta gotovo nedostupne, ljudi su manje komunicirali, riba se manje konzumirala. Kad sve to sagledamo, dobiveni rezultati bili su usprkos slabom obrazovnom stanju zadovoljavajući. Danas, međutim, to ni izdaleka nije dovoljno. Zaostajemo za Italijom, Novim Zelandom, Japanom, a da se i ne govori o nordijskim zemljama.

Nepotrebno je naglašavati potrebu za školovanim kadrom u bilo kojoj grani gospodarstva. Meni nije poznato da postoji ni škola ni posebno školovani kadar za profesiju ribar (kako na razini srednje škole tako na visokoškolskim razinama).

Kada govorim o školovanom kadru, mislim da bi ribar morao biti više od lovca na ribe, rakove i školjkaše. Prvenstveno mislim na ekološki osviještenog ribara koji u potrebnoj mjeri poznaje more kao eko-sustav, riblji fond (vrste, obitavališta, sezonsko ponašanje, migracijske putove, mriještenje riba, školjki i rakova). Nadalje, govorim o ribaru koji posjeduje potrebna znanja o alatima u svojoj profesiji, i to ne samo u funkciji najvećeg i najboljeg ulova, već i u funkciji očuvanja ekologije mora, zaštite ribljeg fonda od nepotrebnog i neadekvatnog lova, kao i u funkciji očuvanja i obogaćivanja ribljeg fonda.

Budući da se ova djelatnost obavlja na moru, nameće se potreba stručnosti u moreplovstvu: poznavanje mora i njegovih ćudi, navigacije i korištenja suvremene navigacijske i ostale opreme potrebne za sigurniju plovidbu kao i za bolji ulov; poznavanje meteorologije i njenog utjecaja na more i lovinu. O brodogradnji, pogonskim strojevima i njihovoj problematici da se i ne govori.

Dakle, potrebno je ribarstvo dovesti u okvire održivog razvoja.

Već iz samog nabrajanja vidljivo je koliki je obim problematike obrazovanja i koliko je široka lepeza potrebnih elemenata da bi se ovaj posao uspješno obavljao. Naravno, nerealno je pretpostaviti da bi se sva ova znanja mogla ugraditi u samo jednu osobu zvanu “profesionalni ribar”. U idealnim uvjetima trebalo bi sastaviti timove od pojedinaca stručnjaka za određena područja (ekolog, meteorolog, fizičar-hidrodinamičar kao stručnjak za alate i njihovo ponašanje u moru, pomorski stručnjak, biolog, pravnik…)

Na kraju lanca imamo ribara profesionalca koji samo primjenjuje znanstvena dostignuća i ostvaruje ih u praksi. Ribar je dužan poznavati problematiku u njenim osnovama, a stručni tim trebao bi svojim znanjem pružiti podršku u svim prilikama, a posebno u problematičnim i novim situacijama.

Ne bih želio da me se pogrešno shvati. Ne tvrdim da danas ribari nemaju znanja potrebna za obavljanje svoje djelatnosti. Naglašavam samo da su ta znanja nedostatna, stihijna i u najvećoj mjeri zasnovana na ličnom iskustvu ili predanju kolega iz današnjih i iz starijih generacija. Nema pisanih tragova iza svega toga, a o školi da se i ne govori.

Moje promišljanje o uključivanju znanosti u ribarstvo svakako nije jedino moguće, a vjerojatno ni pravo rješenje. Jedan dobar i stručan tim na nivou Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva mogao bi ponuditi pravo rješenje. Naglasak je na POTREBI da suvremena znanost nađe svoj put i mjesto u ribarstvu – vrlo važnoj profitabilnoj, prehrambenoj, izvoznoj grani našeg gospodarstva.