Info Croatia

Na pisanje ovog posta me potaknuo posljednji objavljeni post na našem blogu, EU - spas ili propast ?, kao i komentari koje je izazvao.
Odgovor bi trebao biti vrlo jednostavan… ako hrvatsko gospodarstvo izabere strategiju ” maxi - maxi ” ( SWOT analiza ), tj. ako Hrvatska iskoristi svoje “snage ” da bi iskoristila ” šanse ” koje dolaze iz njenog okruženja, EU je svakako spas.
Pri tome, svakako, hrvatsko gospodarstvo mora izbjegavati strategiju “mini - mini “, tj. ne dozvoliti da ga unutrašnje “slabosti ” , kao i “prijetnje” iz okruženja zaustave u razvoju.
Međunarodna ekonomija nije nastala s pitanjem ulaska Hrvatske u EU niti će s tim pitanjem završiti.
Ono što može biti potencijalni problem je mobiliziranje naših unutarnjih snaga - resursa ( ljudskih, tehnoloških, kapitalnih… ).

INVESTICIJE su svakako presudan faktor koji utječe na veličinu i kretanje nacionalnog bogatstva, uz amortizaciju koja djeluje u suprotnom smjeru… stoga, pogledajmo, ukratko, što se s njima događalo u proteklih nekoliko godina.
Nažalost, proces DEZINVESTIRANJA ( investicije < amortizacije ) koji je započeo u 80-im godinama, nastavio se i kroz 90-te.
Kao problem, treba istaknuti i brojne koncepcijske, metodološke i druge promjene koje su učinile da se ne može pratiti proizvodni kapital tijekom 90-ih.
Dakle, hrvatsko gospodarstvo tijekom tranzicije obilježava NISKA RAZINA INVESTIRANJA - nedovoljnim obujmom investicija onemogućen je prodor novih tehnologija u gospodarsko tkivo, a to je utjecalo na produbljivanje već postojećeg TEHNIČKO - TEHNOLOŠKOG ZAOSTAJANJA.
Investicije svakako ne zadovoljavaju sa strukturnog stajališta po sektorima, kao i unutar njih.
Npr, unutar tercijarnog sektora najveći udio imaju investicije u djelatnosti prijevoza ( obnova voznog parka ) i trgovine ( širenje kapaciteta )… radi se o djelatnostima u kojima se značajno povećava privatni sektor te u kojima se povećala zaposlenost;
no radilo se o ZNANJEM manje zahtjevnim radnim mjestima ( pretežito SSS ), a tako usmjerenim investicijama nije bilo moguće poboljšati KONKURENTNOST hrvatskog gospodarstva.

Osvrnimo se na INOZEMNA ULAGANJA, koja se smatraju značajnim čimbenikom dovršenja procesa privatizacije i ubrzavanja procesa restrukturiranja gospodarstva…
U razdoblju od 1998.g. do 1999.g. preko 70% direktnih stranih investicija ( FDI ) usmjereno je u 4 tranzicijska gospodarstva: Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska.
Prema podacima HNB-a, u razdoblju od 1993.g. do kraja drugog tromjesečja 2002.g. uloženo je tek 8,4 mlrd. $; time se Hrvatska nalazi na samom začelju europskih zemalja u tranziciji.
Prema podacima UNCTAD-a, u zemlje SEI, u razdoblju od 1991.g. do 2000.g. uloženo je 180,32 mlrd.$, odnosno tek 3,2% ukupnih FDI.
No, od toga je tek 3,7% uloženo u Hrvatsku, a treba naglasiti da se uglavnom radi o “dokapitalizaciji”, a ne za dugoročni razvoj poželjnim “greenfield” investicijama.
Pri tome, stvarne investicije su u Hrvatsku s više od 60% usmjeravane u:
- telekomunikacije
- bankarski sektor
- proizvodnju farmaceutskih proizvoda
- cementnu industriju
Budući da su FDI bile uglavnom usmjeravane u otkup državnog portfelja, nije bilo značajnog utjecaja na porast i promjenu strukture zaposlenosti te na gospodarski rast i razvoj.

Kako usmjeriti INVESTICIJE u nekom razdoblju?
Primarno je da nacionalno gospodarstvo ima razvijenu KONCEPCIJU I STRATEGIJU RAZVOJA, jer su to temeljni razvojni dokumenti.
Strategija proizlazi iz koncepcije razvoja.
KONCEPCIJA odgovara na pitanje “što” ?
STRATEGIJA odgovara na pitanje “kako” ?
Nažalost, Hrvatska nema generalnu strategiju razvoja, a time niti koncepciju.
Izrađene su neke parcijalne strategije, koje su čak bile i međusobno konfliktne ( npr. ciljevi poljoprivrede bili su suprotstavljeni ciljevima turizma i sl. )

Sve u svemu hrvatsko gospodarstvo zaostaje za razvojnim gospodarstvima najmanje 5 razvojnih ciklusa i to zbog dezinvestiranja te kašnjenja u tehnološkom razvoju.
Svakako u cijeloj priči ne možemo zaobići niti spornu hrvatsku privatizaciju, ali time se već otvara Pandorina kutija, koja prelazi granice ovog posta.

Dakle, hrvatsko gospodarstvo je daleko od izbora strategije “maxi - maxi ” s početka ovog posta, ali treba napomenuti i da je ekonomija znanost koja je determinirana s mnogobrojnim čimbenicima koji su u stalnim promjenama te nije lako doći do toliko željene “dobitne” koncepcije i strategije razvoja, koji su preduvjet svakog ekonomskog razvoja.
U tom smislu očekuje se od “države” da preuzme ulogu globalnog poduzetnika i odredi smjernice naše ekonomije, a državu čine pojedinci, tj. svi mi.