November 21st, 2005
U tisku 80% smeća
Petkom imam običaj kupiti Gloriu i Elite te prošvrljati njihovim stranicama, saznati novosti, pogledati lijepo uređene stanove naših sugrađana i tako, malo se opustiti. No stvarno su me počeli nervirati raznorazni napisi tipa…..“prekinuli nakon dugogodišnje veze“…..“viđen s nepoznatom ljepoticom“……afera ona, afera ova i slične degutantne vijesti iz života poznatih.
Imam dojam da novinari, ne samo da te poznate ličnosti drže za budale i licemjerno kopaju po njihovim životima i intimi kako bi ih još više ogolili i unakazili u cilju čitanosti novina, i nas u jednoj mjeri prave budalama.
Pa zar oni misle, da je nama koji se svakodnevno borimo sa našim intimnim i poslovnim problemima toliko stalo da znamo tko je koga….. i tko je skim.
Ljetos je nastup glumice Lucije Šerbedžije na Brijunu koja se u kazališnoj predstavi pojavila naga, bio glavna senzacija upravo zbog njenog golog tijela a ne zbog uloge i efektnog umjetničkog dojma koji je ona ostavila.
Prekipjelo mi je kad sam danas u Eliteu od četvrtka pročitala koliko je Tarik Filipović ogorčen što su u novinama objavili vijest o bolesti njegove majke. Čovjek je u intervjuu novinaru tog lista rekao slijedeće: „Želio bih da se svatko stavi u moju kožu i zapita bi li njemu bilo drago da se piše o bolesti njemu drage osobe.“ 
Tariče, potpuno si u pravu.Ma ja bi tom novinaru koji bi se time poslužio da bi bio čitan doslovno noktima izgrebala lice i onda bi objavila njegovu ili njenu fotografiju na naslovnici. Pa nek se na osnovu njegove ili njene nevolje naslađuje javnost i podiže čitanost.
Ne razumijem jesmo li svi takvi emocionalni bogalji da se naslađujemo tuđom intimom kao da svakodnevno nemamo drugih, ljepših boljih i korisnijih tema. Pa najlakše je tako pisati tekstove, najlakše je nekažnjeno ranjavati emocije nekih poznatih ljudi pod okriljem NOVINARSTVA, SLOBODE MEDIJA i slično.
Pričamo o demokraciji i slobodi, a nitko se nije zapitao, kakva je to sloboda i demokracija koja svojim djelovanjem potire tuđu slobodu i potrebu za intimom i privatnošću.Većina ljudi bi rekla da kad postaneš javna osoba, podložan si i prekapanju po svojoj intimi. U kojem zakonu to piše, zanima me?Zar Tarik Filipović nema pravo na svoju intimu unutar svoje obitelji a njegova majka pogotovo, pa ukoliko smatra za potrebno objavit će to javnosti onda i samo onda kada on to poželi podijeliti sa ostalima. Ružno je reći da mene ne zanima to što je Tarikova mama bolesna, no zar ja, nepoznata osoba moram znati njegovu intimu dok u isto vrijeme on nezna i ne poznaje moju. Nije fer sve to skupa. I mislim da bi se objavljivanje intimnih vijesti o drugima trebalo postrožiti, i nije slučajno da novinari završavaju na sudovima. Ma svaka čast svima, no ne može i ne smije njima sve biti dostupno.
Osim toga, i nas čitatelje smatraju budalama podastirući nam takve vijesti misleći kako su nahranili našu radoznalost, jer nisu sposobni ponuditi nam nešto bolje i kvalitetnije od tračeva i senzacija zasnovanih na intimi poznatih.
Stvarno ozbiljno razmišljam o tome da prestanem trošit novac na takve GLUPARIJE i da počnem taj isti novac koristit u humanitarne svrhe a ne čitati 80% smeća u tisku.
November 21st, 2005 at 10:25 pm
Ovaj zadnji pasus ti je odgovor na tu situaciju:
“Stvarno ozbiljno razmišljam o tome da prestanem trošit novac na takve GLUPARIJE i da počnem taj isti novac koristit u humanitarne svrhe a ne čitati 80% smeća u tisku.”
jer dokle god ljudi kupuju časopise, dotle će se i dalje gurati besmislene teme. A dobra ti je i ona teza o emocionalnim bogaljima. Pogledajmo samo interes za BigBrother. čemu to gledati kad smo sami dnevno zatvoreni u četiri ili osam zidova (kuća posao) sa uvjek istim ljudima i to više od 118 dana…
November 22nd, 2005 at 12:51 am
Pokušavam se staviti u poziciju čitaoca nekih novina i gle: otvaram zadnju stranicu, pogledam zanimljivosti kod nas i iz svijeta, pogledam što ima na programu televizije i idem na crnu kroniku, a zadnje što čitam su politika i kultura. Tužno i žalosno ali danas živimo u vrlo okrutnom kapitalizmu gdje je bog novac jači i od stvarnog Boga. Sad si sebi postavljam pitanje: bi li mi bila vijest kako je danas tri stotine klinaca uspješno pretrčalo cestu na zelenom svijetlu semafora, ili bi vijest bila kako je “samo” jedno dijete stradalo na tom istom prelasku preko ceste. Nažalost: ono prvo je normalni život koji nikoga sem roditelja te dječice baš i ne zanima, ono drugo je udarna vijest za naslovnicu. Tako isto nije nikakva vijest uzorno ponašanje neke javne osobe nego njeno “nastrano” ponašanje. Sad se pokušavam postaviti u ulogu novinara koji (kao uostalom i ja ) nastoji preživjeti u ovom okrutnom svijetu bespoštedne borbe za novcem: da bi me se čitalo moram dati javnosti ono što je vijest i što se čita. Eto nađoh se u začaranom krugu: tko je kriv za ovakvo prenošenje vijesti? “Ja” koji čitam po principu “kruha i igara” ili “ja” koji pišem da zadovoljim taj princip. Govorim iz ličnog iskustva: nekada sam se bavio aero-mitinzima i letio akrobacije radi publike. Relativno mali broj poznavalaca je dolazio uživati u akrobacijama, a najveći broj iz onih arena-gladijatorskih razloga, da vide neće li se tko srušiti ili još “ljepše” sudariti u zraku. Ovo sivilo zna biti jako neugodno, jel da??