February 28th, 2006
Beskućnici
U ove hladne zimske dane kad nas hladnoća toplo obučene i ušuškane svejedno štipa po obrazima, nakon uredno odrađenog posla oko Poreznih prijava imam vremena razmišljati i o onima koji nemaju priliku predati Poreznu prijavu i zatražiti povrat poreza stoga što nemaju nikakvih prihoda i nemaju što vratiti. Razmišljam o onima koji u ovom trenutku negdje vani na cičoj zimi pušu u svoje promrzle prste pokušavajući iskemijati mjesto gdje im neće biti tako hladno. Razmišljam o beskućnicima, pravim pravcatim beskućnicima koje život zaobilazi a oni mu se htjeli ne htjeli prepuštaju.
Kako oni sada žive i kako preživljavaju hladnoću. Malo ljudi se zapita, što se dešava s takvim ljudima. Razgovarajući o toj temi sa svojim mužem ispričao mi je kako u Rusiji ima puno beskućnika, ljudi koji su nekada imali pristojan život, no slijedom svega što se u posljednje vrijeme izdogađalo s tom velikom zemljom, postali su ljudi bez doma i imovine. Prije nago li krene ta strašna zima većina njih se dovija na razne načine kako se skloniti negdje pod krov, no u prihvatilištima jednostavno nema mjesta za sve.Jedan prijatelj mu je ispričao kako se neki jednostavno snađu tako da ciglom razbiju izlog neke draguljarnice ili prodavaonice skupocjenih artikala, zgrabe iz izloga nešto dragocjenosti i držeći to u ruci čekaju dolazak policije ne pokazujući ni najmanju namjeru za bijeg. Kad policija stigne, bivaju uhićeni i optuženi za pokušaj krađe te završe u zatvoru taman toliko dok prođe zima. Policija je već jasno da to nisu nikakvi prijestupnici niti okorjeli kriminalci, nego očajni ljudi koji time kupuju još jednu zimu života kako se nebi smrzli vani, pa im zatvor dođe kao najljepša zimska bajka. Dok drugi pričaju o skijanju i raznim mondenim skijalištima, o hrpama novaca koje troše da bi proveli tjedan-dva na skijanju i time se poslije hvalili sve do iduće zime, ovi beskućnici doživljavaju zatvor kao zimovalište iz bajke. Zamislite, krevet sa pokrivačem, topli obrok i grijana prostorija sa vodom i sanitarijama. Strašno.
Razmišljajući o tim sudbinama, pomislih kako bi to bilo kad bi se dešavalo u Hrvatskoj. Mi bi imali toliko mrtvih beskućnika, iz jednostavnog razloga što bi ti jadnici umrli na zimi dok bi dočekali suđenje i tromjesečni zatvor. Naime koliko je efikasnno naše sudstvo, takvi bi iz zatvora bili pušteni drugi dan, podigla bi se optužnica za pokušaj krađe i bili bi ostavljeni na zimi da čekaju suđenje………
Upitat ćete se, što je ovoj Jasni i zašto sad poteže temu koju svi zaobilaze? Razmišljam da u ovoj državi nikoga više nije briga za realnost. Donose se zakoni (pogotovo porezni) koji ne služe ničemu osim da su sami sebi svrha, donose ih ljudi koji nemaju veze sa realnom slikom situacije, a o njihovoj “stručnosti” neću ni pokušati ostaviti komentar. A sve bi moglo biti ljepše i bolje i efikasnije, no, ili ih nije briga ili im baš tako odgovara.
Neki dan sam zvala besplatni telefon Ministarstva financija i pokušala im iznijeti neke svoje stavove i ukazati na pogreške i dati konstruktivne prijedloge. Žena me hladnim glasom prekinula u startu: “Gospođo ovdje možete dati primjedbu na rad naših djelatnika u vašoj ispostavi ili prijaviti nepravilnosti u nečijem radu.” Ukratko, žena mi je drugim riječima rekla: ako imate koga za ocinkati izvolite to učiniti, u suprotnom ostale primjedbe ne primamo i ne postoji broj telafona gdje to možete učiniti.
Ima li u ovoj državi netko tko će saslušati malog čovjeka koji ima rješenje, ako ne svih onda bar velikog dijela porezne problematike, sive ekonomije? Nema. Kome da se obratim. Predsjedniku države? Nekome u Saboru? Ili samo postoje telefoni za cinkanje.
No evo vas 40-tak tisuća blogera….što bi vi učinili?
Imam lagani osjećaj, da ako se nešto ne promijeni, puno će biti beskućnika i kod nas………a što ćemo onda……..ili je možda to cijena koju moramo platiti da bi ušli u EU, a oni koji su unutra bore se da izađu van. Pa tko je tu sad lud?
February 28th, 2006 at 9:35 am
Zanimljiva ti je priča o beskućnicima… Imamo ih i mi u puli nekoliko, npr. legendarni Jackson. Potpuno razumijem tu problematiku o kojoj pričaš i nebrigi države. Jedino što mislim da se može napraviti je da ljudi na izborima daju do znanja da neće tolerirati takvu nebrigu.
No dok virtualno postoje dva tabora (HDZ-SDP) iako su svi isti, ljudi izlaze na izbore i dalju svoje glasove lopovima koji nas i dalje sa smiješkom prave budalama.
Mislim da bi kao upozorenje mogao pomoći potpuni bojkot izbora, tako da se legalnost cijelog sustava dovede u pitanje. No i to ne bi riješilo situaciju.
Jedino je u stvari trajno rješenje napredak u svijesti prosječnog građanina, što je pak proces koji trale stoljećima. Dakle, puževim korakom naprijed.
February 28th, 2006 at 10:51 am
Da, sve si to dobro rezimirao Administartore.No razmišljajući sa svog aspekta, dakle onih koji su sada zagazili u četrdesete i onih koji već sada kreću u obiteljski život, zaista nema vremena za čekanje. Nešto se mora početi mijenjati odmah. I imaš pravo, što se tiče onih koji nas vode, danas više nema razlike tko je na vlasti, jer se uopće ne razlikuju. Oni se mijenjaju a nama je sve gore i gore.
February 28th, 2006 at 12:50 pm
Moramo probati napraviti najbolje što možemo sa našim životima. Djecu treba odgojiti da su savjesna i odgovorna, jer značajnije promjene u društvu nećemo samo tako brzo dočekati, jer je prosjek još uvijek jako primitivan. Npr. nedavno sam čuo za slučaj da su se cura i dečko različitih religija (kršćanstvo i pravoslavna) htjeli vjenčati, da bi na to obitelje reagirale da ih se doslovno odriču.
Šta još tome treba dodati? Kako će nam biti bolje kad su sami ljudi primitivni na nivou prvobitne zajednice? Kako onda predbaciti političarima što koriste prazne nacionalističe fraze kako bi manipulirali masama za osobnu korist?
September 6th, 2006 at 10:00 pm
Žalosno je takvo stanje i bit će mi još žalosnije jer ću i ja uskoro postati beskućnik
March 6th, 2007 at 11:32 am
Poštovani!
Što god Vam ispričali ljudi koji su potencijalni beskućnici ili to već jesu - svi će im reći sami ste si krivi, a nisu si si svi sve baš sami skrivili. Ili će doživjeti i to da su nesposobni, a nije istina, svatko je za nešto sposoban samo mu treba dati priliku. Postoje mnogi podstanari u u gradu Zagrebu i plaćaju visoke stanarine i zašto onda tu istu svotu novca ne bi plaćali za vlastite stanove, ali to nitko u gradskoj strukturi ne radi. Od takvih se ljudi traže ulaganja, pa kad bi imali novaca za ulaganja u kredite onda bi mogli početi graditi vlastite kuće. Sve je to apsurdno. Zato su beskućnici neraspoloženi za razgovor.Osim toga neke generacije su stekle stanove, kuće i sl., na ovaj ili onaj način, nisu svi nepošteni i sada djeca imaju krov nad glavom, ali da ta djeca moraju steći ponovo bili bi podstanari ili beskućnici. Sve je to tragično, ali realno. Treba se boriti, raditi, treba živjeti, ali na žalost nisu svi ljudi isti, neki “puknu” ne mogu podnijeti teret, tjeskobu, pritiske i sl. I naprosto postanu “propalice” jer u ovom našem društvu, ako ništa nemaš ne vrijediš kao čovjek i svatko te osuđuje, a prodavačica na placu vrijeđa jer nemaš novca. Kad bi joj beskućnik pokazao novčanicu od tisuću kuna odmah bi njeno lice poprimilo drugačiji izraz i vjerojatno bi mu se naklonila i nazvala ga gospodinom. To je žalosno. I nitko u Saboru to ne će promijeniti. Institucije služe same sebi. Jedni druge zapošljavaju, i dopisuju se, smišljaju projekte kojima peru gradski novac i ugovaraju prijateljske poslove i to je tako. Nepotizmu nema kraja. Dijele provizije, zimuju, ljetuju, uživaju. Pa tko je nama kriv što mi nismo upali u takvu “škvadru”. Očito tako nam je pao grah. Socijalne ustanove postoje zato da ljudi koji tamo rade zasluže svoju mirovinu i tu i tamo riješe neke slučajeve i vjerujte nitko od njih nema smisla za empatiju, gledaju samo na sat i jedva čekaju da im prođe radno vrijeme i da se vrate u svoje ugodne domove, svojim obiteljima. Psihijatrijske ustanove pune su ljudi koji nisu mogli podnijeti sve te nepravde i ne žele “van” stalno se vraćaju, a nisu ludi, nisu glupi, dapače postoje vrlo ugodne, načitane i uljudne osobe. Njihovi simptomi i dijagnoze su proizvod ove politike prema običnim ljudima, jer ponavljam nismo svi od istog drveta složeni. Momentalno ne vidim rješenje ni za šta. Jer dok je glavni predmet medija koliko i kakvih satova ima gospodin Sanader i dok se stalno prepričava problem korupcije /koju treba iskorjeniti/, i istodobno podižu cijene svemu i svačemu, a sva ulaganja u gradnje služe samo tome da se građanima opet uzmu novci - nema izlaza.
March 6th, 2007 at 1:44 pm
“Zamislite, krevet sa pokrivačem, topli obrok i grijana prostorija sa vodom i sanitarijama. Strašno.”
Strašno je, ali…
Dodala bih tome udobnu fotelju, pokraj nje lampu, malu kućnu biblioteku iz koje možeš izabrati ono što voliš čitati, TV, ako ga uopće želiš uključiti i možda društvo neke ugodne, drage osobe, s kojom možeš porazgovarati, ili kućnog ljubimca. I što više jednom čovjeku treba? I nije to tako strašno u ovom mojem kontekstu. Ali ono što je strašno je to da netko želi skijati, ljetovati, okružiti se luksuznim stvarima, imati nekoliko stanova, kuća, vikendica, jahtu i sl., a ne može to imati - to je strašno. Onda on pati i frustriran je. Neki pronađu načina da to steknu legalno neki ilegalno i tako. Prolazi život, neki su u paklu svoje nezasitnosti, a neki su uvjereni da su u raju. Neki ljudi mjere ljude po tome što imaju, a neki ih procjenjuju prema tome kakvi jesu, jer imati ne znači biti. Možeš imati sve i vlast i moć, novac i želju da imaš još više, a opet biti usamljen i nezadovoljan. Momentalno samo želim pronaći način da egzistencijalnu atmosferu oko sebe učinim ugodnom za život i još uvijek biram ljude za druženje prema onom što jesu, a ne prema onom što imaju. Što imaju - to me uopće ne zanima. Žalosno je jedino što je novac ponekad bitan u liječenju tj. kupovanju skupih lijekova, pa onda obično loše prolaze ljudi koji nisu bogati. A desi se i da ti svo bogatstvo, a niti svi liječnici svijeta ne mogu pomoći.