Info Croatia

(Nastavak razgovora s Dr. A.N. Safayom, direktorom Sri Sathya Sai Instituta viših medicinski nauka u Puttaparthiju i Bangaloreu u Indiji, koji je vodio je Dr. Felix Wüs izdavač časopisa SWISS MED.)

- Kada ste govorili o medicinskim disciplinama u vašim bolnicama rekli ste da liječenje pružate sasvim besplatno. To je prije svega zadivljujuće, mogu reći gotovo nevjerojatno – nije kao svaka šalica čaja koja se naplaćuje u našim zemljama na Zapadu!

- Očekivao sam ovo pitanje. Besplatno liječenje je moguće uglavnom zbog donacija – manjih ili većih – koje daju poklonici Sathya Sai Babe iz cijelog svijeta. Te donacije idu u trust koji se naziva Sri Sathya Sai medicinski trust. Ovaj Sri Sathya Sai medicinski trust ima određeni iznos novca stavljen u banku kao osnovni fond. Uglavnom se kamatom koja se dobiva na taj osnovni iznos pokrivaju potrebe dnevnih aktivnosti obiju naših bolnica. Dvije bolnice zahtijevaju oko 2 milijuna rupija (vidi 3) svaki mjesec. Naravno, oštra kontrola troškova, upravljanje troškovima i stalne inovacije pomažu nam smanjiti troškove. Kao dodatak ovim donacijama neki ljudi daju doprinos za određene svrhe. Neki će ljudi doći i reći da će dati 20 određenih vrsta pace-makera. Drugi nas opskrbljuju sa velikom količinom šprica za injekcije – plastičnih šprica i drugih šprica koje nam stoje na raspolaganju – s tim stvarima na primjer. Također se događa da nam dođu određeni mještani i pitaju nas koje su naše svakodnevne potrebe. Oni tada odlaze i opskrbe nas tim potrepštinama, možda čak i za šest mjeseci. Tako to funkcionira.

- I vi ne poduzimate nikakve izravne akcije da biste dobili takve donacije?

- Ne, mi ne. One jednostavno dođu. Jedino što trebate to je da Sathya Sai Baba bude u centru te slike. Bez Njega sve bi ovo, vjerojatno, bilo nemoguće.

- Dakle, spomenuli ste da možete imati u radu obje bolnice uz puni trošak od 2 milijuna rupija na mjesec, to je nekih 370.000 eura. No, kako ste financirali samu izgradnju bolnice, vaše prve bolnice u Puttaparthiju?

- Bolnica je započeta sa donacijom od 300 milijuna rupija. Trebali smo 100 milijuna za zemlju i zgradu, 100 milijuna za opremu, a 100 je stavljeno, kao što sam već spomenuo, u osnovni fond. Kao što sam rekao, kamate na osnovni fond od 100 milijuna rupija iznose 1 milijun na mjesec i to je dovoljno da pokrije troškove jedne bolnice kroz mjesec dana. Osoblje je, usput rečeno, dobro plaće-no, jednako kao ono u Sve-indijskom institutu medicinskih nauka. Ovdje u Puttaparthiju imamo nekih 300 zaposlenika sa plaćom, 46 onih koji rade za honorar i 100 dobrovoljaca koji rade kao sevaci (4) svaki po četrnaest dana i na svoj trošak.

- Ako je liječenje besplatno sigurno su bolesničke liste čekanja duge. Kako se nosite s tim problemom?

- Mi imamo brojno stanovništvo, a također nesrećom i djelomično u ovoj zemlji enormne pojave bolesti. 80% populacije živi ispod minimuma društveno-ekonomski prihvatljive razine. Oni si sigurno ne mogu osigurati operaciju srca, mozga, kičme ili bubrega. Dakle, oni dolaze k nama. U svakom slučaju mi izvršimo ozbiljne pretrage kod tih ljudi i damo im ispravnu profesionalnu medicinsku dijagnozu. Zatim procijenimo jeli slučaj hitan ili bolesnik može čekati. Ako je slučaj takav stavljamo ga na listu čekanja. Postoje različiti drugi aspekti koje uzimamo u razmatranje kada pregledavamo naše pacijente. Pretpostavimo da je to dijete sa ozbiljnom bolešću srca, s roditeljima koji za njega jako brinu tada mi moramo takvom pacijentu dati prioritet. Također moramo dati prioritet onim slučajevima kada bi obitelj mogla ostati bez hranitelja zbog njegove srčane ili nervne bolesti te bi bila lišena osnovnih sredstava za život. U tom smislu, kvaliteta brige o bolesniku koja se besplatno nudi ima šire socijalno-ekonomsko značenje, nego što je to spašen jedan život. To spašava obitelji od pandža siromaštva. Ali ostaje činjenica da za određene tipove operacija na srcu, na primjer, liste čekanja mogu biti i do četiri godine. U takvom se slučaju, naravno, bolesnik liječi lijekovima da može preživjeti te se traži da dođe natrag u bolnicu svakih šest ili možda tri mjeseca, na kontrolu.

- Vi morate zaposliti nekih stotinjak liječnika, tehničara, sestara i.t.d. No, Puttaparthi je malo selo, gdje svi ti ljudi žive?

- Mi imamo ogroman stambeni kompleks pored bolničke zgrade i u njemu se može smjestiti većina osoblja koje radi u ovoj bolnici. Tim medicinskim kampom, bolnicama sa svim njihovim podupirućim sredstvima i cijelom infrastrukturom, upravlja moje osoblje u korist trusta.

- A medicinska podrška koju dajete seljacima vani, u zemlji?

- To nije naša briga. Te aktivnosti se izvode kao medicinski servis ili služenje, a osigurava ih Sri Sathya Sai Organizacija služenja.

- Kako je organizirana medicinska zaštita za one bolesti koje nisu pokrivene visoko specijaliziranim aktivnostima koje se odvijaju u dvije Super specijalističke bolnice?

- U Bangaloreu, jednako kao i ovdje u Puttaparthiju, trust ima takozvanu Opću bolnicu gdje se osigurava opća medicinska njega. Ondje možete naći njegu zuba, ušiju, nosa i grla, ginekološku i porodiljsku njegu kao i opću pedijatrijsku njegu i.t.d.

- Prakticirate li alternativno medicinsko liječenje kao što je ayurveda i slično?

- Ne, ne, ne!

- Zašto ne? Pa u Indiji smo, odakle potječu mnoga medicinska znanja.

- Naša je nakana jasna da ne prakticiramo taj vid medicine u našim Super specijalističkim bolnicama. Pogledajte, mi moramo biti visoko povjerljivi, visoko odgovorni i ne možemo si dopustiti nikakav rizik na račun tog odnosa.

- Svjetska zdravstvena organizacija (WHO - World Health Organisation) je najviše znanstveno medicinsko tijelo u svijetu. Imate li kontakte sa WHO-om? Jesu li vas ikada posjetili?

- Da, i ja sam išao u Ženevu. Govorio sam o aktivnostima medicinske misije Sri Sathya Sai Babe na konferenciji u Internacionalnoj radničkoj organizaciji (ILO – International Labour Organisation) u Ženevi, gdje su bili prisutni mnogi predstavnici iz WHO-a. U Ženevi sam također imao razgovor sa šefom, predstavnikom WHO-a, koji je odgovoran za programe koji se odnose na bolesti srca. Međutim, mi ne možemo načiniti nikakav napredak u daljnjoj suradnji jer se ne uklapamo u njihove strukture, jer je naša aktivnost bazirana samo na instituciji. Govor, koji sam održao na ILO konferenciji u Ženevi, slučajno je bio tiskan u WHO-ovom World Health Forumu, broj 19, 1998. godine.

- Da li biste voljeli imati neke određene nove kontakte i ako da, koja bi to vrstu kontakata trebala biti?

- Da, bili bismo veoma zadovoljni kada bi ljudi željeli znati više o našem radu, kada bi posjetili naše bolnice da bi do nekog nivoa barem dobili utiske o njima, o principima na kojima se naše bolnice zasnivaju. Mi bismo im tada rekli da se sve ovo može postići bilo gdje. Također bismo voljeli objasniti našim posjetiteljima osnovne principe i ideale Sathya Saijeve zdravstvene misije. Dopustite mi da vam to ukratko opišem. Bolest je globalni fenomen. Savjet i liječenje trebali bi se također gledati s globalne točke gledišta. Kao što sam već rekao, liječenje bi trebalo biti besplatno, dostupno u bilo kojoj medicinskoj instituciji na globalnoj osnovi, kao što je to pravo na rođenje svakog ljudskog bića. To je pravo značenje riječi globalizacija. De-komercijalizacija je druga ključna riječ za isti pojam. Vještina iscjeljivanja i liječenje bolesnika ne bi trebali biti na tržištu i stvarati profitabilne udobnosti. Cijenom medicinske njege trebalo bi se baviti društvo i trebala bi biti na dokučivom nivou. Druga važna točka je humanizacija medicine. Medicina i tehnološko medicinsko liječenje koje se pruža pacijentima, mora biti humanizirano. Medicinska tehnologija ne bi se trebala primjenjivati na čisto mehanički način. Ne, to bi trebalo činiti na ljudski način, smatrajući bolesnika ljudskim bićem, kao čovjeka u društvu, kao nečijeg oca, majku, kćer ili sina. Medicina bi se trebala prakticirati sa osmjehom danim s ljubavlju i naklonošću te bez da bolesniku uzrokujemo bilo kakvu mentalnu traumu. Moramo s njima razgovarati ljubazno. Ako postoji neizlječiva bolest ona se mora objasniti bolesniku na ljubazan, sućutan način imajući na umu da mi nemamo posljednju riječ! Svojim mislima, riječima i djelima, ljudi koji osiguravaju zdravstvenu njegu – zdravstveni službenici, liječnici, sestre i tehničari – trebali bi prianjati uz pet ljudskih vrijednosti, naime uz istinu, ispravno djelovanje, mir, ljubav i nenasilje. Nije oprema ta koja bolnicu čini dobrom ili lošom, nego ljudi koji u njoj rade. Ne bismo trebali stvarati profit iz patnje drugih ljudskih bića. Trebali bismo s ljubavlju i naklonošću paziti na osobu koja pati, kao što je to činio Buddha i drugi sveci, kao što je činio Krist. Konačna odlučujuća točka je produhovljavanje moderne medicine, koja se bazira na principu vjere da je u krajnjem smislu Bog taj koji liječi! Mi samo osiguravamo tehnologiju i liječenje! Kad usvojimo to produhovljenje, odmiče-mo se od našeg sebičnog uključivanja u proces – „Ja sam te liječio, ja sam te spasio“ – taj je sebični element uklonjen. I dalje, budući da je Bog taj koji liječi, bolesniku ja dana nada. On zna da postoji neka druga snaga, neka druga moć kojoj se može moliti i koja će možda donijeti rezultate. U našem slučaju mi dajemo organiziranu uslugu za sve pacijente koji su se liječili u našoj bolnici. Naš Bolesnički savjetodavni odjel savjetuje pacijente prije prijema, za vrijeme liječenja i kod njihovog otpuštanja iz bolnice jer su zahtjevi različiti u te tri faze. Prije prijema naš savjetnik informira bolesnika o njegovoj bolesti, mogućim posljedicama njegovog načina života, i.t.d. Kada je bolesnik u bolnici mi mu objašnjavamo što je učinjeno tako da on točno zna što se događa. Kada ga otpuštamo, najvažnija je stvar da ga savjetujemo da na svoju bolest gleda kao na izlječivu i savjetujemo ga što bi trebao činiti da mu ne bude gore ili što bi trebao činiti kao preventivu da se bolest ne vrati. To mi nazivamo produhovljavanje medicine. Naše savjetovanje, plus element molitve i element nade, daje se bolesnicima s puno ljubavi. Oni samo trebaju prepoznati duh kao „vodeću snagu“ u pozadini svakog ljudskog bića. Naravno, sve takve duhovne aktivnosti i rezultati dobiveni iz njih, zabilježeni su. Mislim da ni jedna druga bolnica u svijetu ne radi te stvari.

(NASTAVAK U SLIJEDEĆEM POSTU)