June 23rd, 2006
Hrvatska-Australia 2:2
Nažalost, ništa nije pomoglo. Ispravno sam obukla navijački majicu, provjerila gaće i hlače i sve je bilo su savršenom redu, ali izgleda je netko od navijača u blizini imao bar gaće naopako obučene, jer ono jučer nije normalno.
Prvo, iskidali su mi živce do samog kraja, drugo primili smo neke bedaste golove i to jedan iz penala a jedan s velikom vjerajatnošću zaleđa. Naravno, ne mogu a da ne spomenem činjenicu da naši Vatreni nisu baš gorili na terenu, svako toliko su tinjali. Nije mi jasno što se to sa njima zbivalo jer su davali manje od sebe nago na prethodnim utakmicama.
Taman kad daju gol i kad nam podignu krila, oni posustanu. Je li to bio umor, preopterećenost činjenicom da je ovo odlučujuća utakmica za opstanak na SP-u ili nešto treće, neznam, ali znam da su bili ispod mojih očekivanja. Da su igrali kao sa japanom, bar, zabili bi Australijancima tri-četiri gola ko iz puške i nebi ih pustili blizu svome golu.
Nisam ni slikala jučer ništa jer je sve oko mene bila tuga i ozlojađenost ……
Dakle ovo je moje posljednje pisanje o SP-u jer nismo otišli dalje.
June 23rd, 2006 at 9:58 pm
Što je tu je… Više puta sam pisao da je realna procjena temelj svakog napretka, pa tako i u nogometu.
Sada svi krive Cicu i Niku Kranjčara, no ja bi poštedio barem Niku. Otac mu je stavio prevelik teret na leđa, zajedno sa cijelom javnošću koja je secirala svaki njegov potez.
Cicio bi mu napravio uslugu da ga je maknuo iz prve postave, no što je tu je. Dečko će imati traume od ovog prvenstva.
Cijela je momčad djelovala nekako previše zablokirana, neodlučna itd. Možda se nisu znali nositi sa teretom, no opet ponavljam istina i realnost su temelj svakog uspjeha.
Prikazivati poraz kao pobjedu je uvijek loše, jer poraz je poraz i točka.
Ako atmosfera u momčadi nije dobra, a pričamo da je to pozitivno onda obmanjujemo sami sebe. Sorry, ali kod nas u hrvatskoj je previše laži, obmana i života u oblacima, a zemlja je jako tvrda.
Ako ste slušali, Ivica Osim je dao jednu vrlo korektnu i iskrenu analizu koja je vjerojatno najbliža istini.
I na kraju, ponavljam, žao mi je zbog dečki koji su se trudili, ali i zbog Nike Kranjčara kojemu su na leđa (otac i javnost) navalili teret koji nije bio u stanju nositi, ali mi je još više žao zbog onako dobrih navijača zbog kojih je vrijedilo ići dalje.
No sport je sport i takvim ga treba gledati. kad bi se više igrali možda bi više i pobjeđivali
June 24th, 2006 at 3:12 pm
Ma, ja osobno nebih prozivala Niku ili nekog pojedinačno. Niti je Niko Kranjčar a niti Pršo(koji je po meni igrao sa srcem i do kraja se dao) mogao sam igrati. Ekipa stvara igru i svaki kotačić je važan, a sa Australijom su se ti kotačići prečesto raštimavali. Kao kad čovjek napuhuje balon a on stalno na nekom mjestu propušta, zakrpi tamo, a on propusti ondje i tako dalje. Kada bi uspjeh ovisio o pojedincima a ne o cijeloj postavi onda su ostali igraći mogli biti totalni amateri. No, što je tu je, kažu izvući će pouku….hm, koliko takvih pouka treba biti, pa ne igra se SP svaki mjesec……