Hrvatska i svijet: govorimo otvoreno
Danas je otvaranje tradicionalnog filmskog festivala u motovunu. Bit će prikazano osamdesetak filmova iz cijelog svijeta, no ono što se meni kod toga najviše sviđa je poseban “štih” koji daje Motovun, tako da se čovjek osjeća kao u nekom filmu o srednjem vijeku. Dakle, ovaj festival ima jedan poseban ugođaj, ugođaj motovunskih ljetnih večeri koji vrijedi doživjeti.
Kako u našim informativnim glasilima nigdje nisam vidio podatak o tome koliko je zapravo Dinamo platio za Jensa Nowotny-a, već su se potencirale pričice o prijateljstvu Nowotnija i Zorana Mamića (tako da je ispalo da je čovjek došao igrati za sitniš) da izvjestim one koje to zanima da je na njemačkom teletekstu objavljena informacija da je cijena transfera 4.7 milijuna eura….
Jedan zanimljiv i nadasve poučan vic, odnosno izreka:
Inteligencija je najpravednije raspodijeljena stvar na svijetu: nitko se ne tuži da je ima premalo
Pametnom i pola dosta.
Eto, svuda se piše o nogometu pa da toj masi dodamo još koji redak: Ako to ikog još uopće zanima . Osobno, smatram da je buka koja je dignuta oko svjetskog nogometnog prvenstva prevelika i neprimjerena, no to bi pripisao "Tamnoj strani nogometa", kako je to uz šalu rekao Pervan, a ne samom sportu.
Smatram da "tamna strana nogometa" nije u samoj igri, već u čitavoj mašineriji koja taj sport želi iskoristiti za zabavu i profit.
Sponzori, ugovori i lova koj se oko nogometa vrti, stvaraju začarani krug: nogomet mora postajati sve popularniji i popularniji da bi uopće opravdao toliki novac koji se oko njega vrti i da bi se stvorio prostor za novac koji još treba ući.
Tako se marketinški stvaraju raznorazne "groznice", "ludnice", "opsesije" i "ovisnosti" (ovisan o nogometu, živim za nogomet), a onda se uz nogomet kao "način života" kroz medije suptilno vezuju raznorazni proizvodi i poroci (od kojih su mnogi čovjeku nepotrebni i po zdravlje štetni) na kojima određene kompanije masno zarađuju, te povećavaju svoj profit i moć na račun jadne mase koja jedva krpa kraj sa krajem.
Iako je nogomet prekrasna igra kroz koju bi ljudi mogli održavati vitalnost i zdravlje, suludo da je narodu utakmica Hrvatske i Brazila važnija od njihovih tekućih životnih situacija. Da nikog nije briga kako su pljačkaši koji otimaju novac i ubijaju ljude usko povezani sa vojnim vrhom!? Da nitko ne reagira na činjenicu što je na istarskom Y poginulo šestoro ljudi, te da je ista prometnica zbog katastrofalnog projektiranja (opet je neko stavio novce u džep) izuzetno opasna za promet? Ako nam je tako lako zamazati oči, kako će nam život biti bolji?
"Tamna strana nogometa" dovodi i do drugih anomalija, kao plod masovne histerije i zaluđenosti. Nasilje na ulicama, navijački i nacionalni sukobi, paljenje automobila samo su neki od nusproizvoda stvaranja neprimjerene fame u cilju stvaranja profita. Ne znam kako vama, no taj dio nogometa zaista izgleda tužno. FIFA, UEFA igrači, klubovi, menadžeri i ostali mogu reći da oni nisu odgovorni za to, no je li to istina kad svoju popularnost i moć duguju upravo stvaranju takvog ozračja koje dovodi do "iracionalnog ludila", "navijačke groznice" i euforije, a malo pomalo (indirektno) i do psihoze, paranoje, gomile beskrajnih i beskorisnih naklapanja, neproduktivnosti na radnom mjestu….
Naravno, ljudi vole gledati svijet kroz ružičaste naočale i dok je tako, realna svakodnevica će im biti jadna u odnosu na svijet iz mašte u kojem svaki dan boravimo putem medija. No u svijetu heroja poput Ronaldinha drugih vrsnih sportaša mi virtualno živima tek 90 minuta… Onda se moramo vratiti u našu realnost od nekoliko tisuća kuna mjesečno, koliko košta kvadratni metar travnjaka na kojem Ronaldinho igra.
I na kraju, da ne bi ostali u mraku, evo i jednog svijetlog primjera silne popularnosti nogometa. To je humanitarna utakmica zvijezde - legende nedavno održana u maksimiru. Takve akcije ne samo da priskrbljuju sredstva kojima se mogu riješiti životna pitanja potrebitih, nego se i podiže svijest ljudi na način da počinjemo shvaćati da zajedno možemo i trebamo pomoći.
Izložba o kojoj sam pisao zadnji put potaknula me na razmišlanje na koji način mi konzumiramo sport i kulturu. Zašto? Pa zadovoljstvo koje se dalo osjetiti kod običnih ljudi zato što su stvorili nešto kreativno, makar i bez vrhunske umjetničke vrijednosti ali stvoreno s ljubavlju je vrlo vrijedno. Isto tako su bili zadovoljni i uzvanici jer su vidjeli radove svojih rođaka ili prijatelja, a ne tamo nekih "nedodirljivih" renomiranih umjetnika. na kraju se sve pretvorilo u jedno lijepo i toplo druženje.
Kroz sve ovo želim istaknuti koliko je bitno da se čovjek aktivno uključi u neku aktivnost, bilo da se radi o sportu, kulturi ili nečemu sličnom. To znatno potiče razvoj ljudskog duha, zdravlje i zadovoljstvo kod čovjeka, stoga bi bilo dobro kad bi se sredstva nas poreznih obveznika ulagala više u razvoj širokog sporta ili kulture nego vrhunskog.
Masa bi onda sama po sebi vjerojatno stvorila i kvalitetu, no općenito smatram da bi ljudi bili daleko sretniji kada bi sami igrali 1 sat dnevno nogomet, nego da cijeli dan gledaju Ronaldinha (pogotovo preko televizije).
Gradovi ulažu gomile novaca u velebne stadione i dvorane (novce poreznih obveznika), a da ti isti ljudi koji su dali novce za dvoranu u njoj nikada nisu sami zaigrali. David Beckham dobija milione dolara, no pitam se koju korist od toga imaju ljudi, koji su na kraju svo to njegovo bogatstvo i platili. Da li ti ljudi imaju manje dugova ili sređeniju situaciju u obitelji? Jesu li ti ljudi zbog novca i vremena koje su dali tim zvijezdama zdraviji i sretniji (sami sa sobom i svojima, a ne dok gledaju utakmicu)?
Na kraju se možemo zapitati bi li bolje izgledalo društvo u kojem bi imali manje "heroja" a puno, puno više aktivnih i ljudi? Nismo li postali poput konzumentskih zombija ovisni i prikačeni na sustav koji nam crpi vrijeme, novac, energiju (poput matrix-a)?
Čuo sam da u Japanu država financira kulturne aktivnosti za starije građane, te im plaća da se bave lončarstvom ili nekom drugom tradicionalnom disciplinom. Na taj se način ljudi i u starijoj dobi osjećaju korisni i zadovoljni, te lakše zadržavaju zdravlje, samostalnost (fizičku i financijsku) te smisao u životu.
Tko se kod nas brine o tako nečemu? Oni koji bi se trebali bnrinuti pobrinut će se samo za svoju starost, a tisuće onih koji su im vlast dali, kao stariji ostat će na marginama margina, jadni, nepotrebni i bolesni.
Zar ne bi bilo bolje da država umjesto financiranja nekih velebnih i megalomanskih projekata na kojima vlastodršci grade svoju veličinu i osobnu promociju, ulaže u male ljude i njihovo zadovoljstvo. Za se ne bi moglo (od novaca samih građana) npr. financirati besplatni tečajevi slikarstva ili odbojke. Na taj nači bi se otvorilo masu radnih mjesta za ljude koji bi to vodili, ljudi bi postali aktivniji, zadovoljniji i kreativniji. Zar to nije vrijednije od novog dinamovog stadiona koji vrijedi silne novce i samo skuplja gubitke (koje opet plaćaju građani)?
No na taj način bi se društvo iz pasivno-konzumentskog polako transformiralo u aktivno, no dok god ljudi budu patili za veličinom i glamourom, do tada će neki biti jako bogati i moćni, a drugi jadni i nesretni. Na nama običnim ljudima je da odaberemo što želimo.
Napomena: u međuvremenu smo objavili izvještaj i o drugom izdanju ove izložbe, “Il dolce stil nuovo II”.
Kao što smo i obećali, donosimo izvještaj sa otvorenje izložbe “Dolce stil nuovo” u Puli, koju su upriličili polaznici slikarske škole Dante pod vodstvom akademskog slikara Đorđe Stošić-a. Iako se ne radi o renomiranim slikarima, izložena djela su lijepa i dopadljiva, no još je važnije da jedan ovakav događaj daje poleta polaznicima da i dalje nastave sa jednom tako lijepom i korisnom aktivnošću kao što je slikanje. Dakle, umjesto gledanja televizije, kistove u ruke i pred slikarska platna (svakako je korisnije, a može se nešto i zaraditi )….
Na otvorenju isložbe je bilo iznenađujuće puno gostiju, što je potvrdila i sama ravnateljica gradske knjižnice gđa Nela Načinović, riječima da prostor još nikada nije bio tako popunjen. No, pređimo na vizualni opis onoga što se tamo zbivalo….(Ako ne vidite film, pričekajte da se učita)
Slikari ovim putem zahvaljuju svima koji su pomogli da se upriliči ova izložba, kao i posjetiteljima koji su im svojim prisustvom priredili radosne trenutke.
Izložba je otvorena cca. 15 dana, tako da imate još vremena pogledati ove entuzijastičke radove. Napominjemo, da je izložba prodajna, te za eventualnu kupnju kontaktirajte upravu knjižnice ili direktno autora čiji su podaci poznati knjižnici.
Nakon ove izložbe, slijedi hunmanitarna izložba sa aukcijom slika koje će pokloniti osam akademskih slikara te autori koje smo danas predstavili. Sav prihod će biti uplaćen za humanitarnu akciju “bijeli štap” odnosno za slijepe osobe. Tko može neka dođe i pomogne onima koji su potrebiti….
Update: Kliknite ovdije za izvještaj sa otvorenja….
Slijedi tekst pozivnice:
s radošću Vas pozivamo na otvorenje izložbe
Izložbu će otvoriti Lena Puhar
u
Pošto je moja žena jedna od "12 Danteovih apostola" (’Scuola Dante’, dobro da nije DaVinci, možda bi nas crkva napala za urotu 
), mogao bi popodne uslikati jednu sliku i staviti je gore, iako će one najbolje biti već na izložbi…. Dakle, dođite svi u ponedjeljak na otvorenje, i podržite slikarice kojima je ovo Debi, i jako im je stalo do Vaše podrške. Nadam se da ćete uživati u izložbi…..
ps. Evo, kako obećah dodao sam par slikica…. Pozdrav
Jučer sam bio pogledati film Davincijev kod, bez da sam čitao knjigu ili nešto detaljnije slušao o njoj. Možda je tako i bolje, jer neki koji su čitali i knjigi i gledali film, kažu kako je film puno lošiji od knjige. S obzirom da je film odličan, ne znam kakva je onda knjiga, no vjerujem da je to sve stvar subjektivnog dojma i očekivanja. Kolega koji je bio sa mnom i čitao je knjigu, kaže da je sve potpuno isto, u smislu radnje i sadržaja, a sve je zaista efektno snimljeno.
Ono što može zbuniti ljude je zaista velika brzina radnje, tako da čovjek mora biti pažljiv i dobro pratiti događanja. Kroz cijeli film se provlači i dosta simbola i zagonetki, tako da osoba koja "ne govori tim jezikom", može ostati malo zbunjena i ne uspije se snaći.
Autor u filmu iznosi nevjerojatnu činjenicu da je sveti gral zapravo sveta krv, odnosno živuće Isusovo potomstvo, koje je on začeo sa Marijom Magdalenom. U tom kontekstu postoje tajna društva u crkvi koja to potomstvo pronalaze, ubijaju te tragaju za grobom Marije Magdalene kako bi se uništili dokazi; te druga tajna društva (sionsko) kojima je zadatak čuvanje tih istih ljudi i groba Marije Magdalene. To je bitka koja neprestano traje već 2000 godina.
Jasno je zašto postoji bojazan u crkvi od takvih otkrića: oni bi uzdrmali same temelje možda i najmoćnije intitucije na svijetu. Sam sveti gral je žena odnosno grob Marije Magalene, čiji bi pronalazak, usporedbom DNK mogao dokazati istinitost tvrdnje o postojanju "svete krvi", Isusove loze. Ono što je po meni u filmu možda i najstrašnije je brutalnost, licemjerje i fanatizam određenih tajnih crkvenih društava koji su, da bi sačuvali svoju moć, spremni proliti krv potomaka (i ne samo njihovu) onoga kojem se mole i kojem sve duguju.
Ostavimo sada po strani što je iz filma mašta a što istina, no u stalno se provlači jedna činjenica a to je da su slobodoumne žene u srednjem vjeku bile sustavno proganjane i ubijane pod izlikom da su vještice, kako bi crkava uspjela sačuvati svoju moć. U filmu se čak spominje brojka od do milijun ubijenih i proganjanih žena, iako je te brojke teško potvrditi i dokazati.
Šta god rekli i mislili o filmu, ovo zadnje ostaje nepobitna činjenica. Kao što je i činjenica da su crkvene glavešine koje su taj progon naredile dobro znali da te žene u stvari nisu vještice, no njihova je slobodoumnost, duh i kreativnosti mogla ugroziti pozicije crkvenih moćnika. To mi je bilo izuzetno teško za vidjeti jer nikako ne mogu shvatiti takvu okrutnost i fanatizam prema nečemu lijepom i nježnom kao što je slobodoumlje, kreativnost, napredak. Dakle ta činjenica pokazuje da stvarno licemjerje crkvenih velikodostojnika(barem u prošlosti) ne zaostaje za onom prikazanom u filmu, gdje biskup Arigarosa, član tajnog društva koje proganja Isusove potomke i traga za grobom Marije Magdalene, izjavljuje da će ako to bude potrebno opet proliti Isusovu krv dok se istovremeno desnom rukom križao u ime Oca sina i Duga svetoga.
Prošli je papa dosta hodočatio i molio oprost za grijehe crkve. Po broju ubijenih ljudi i ratova koji su vođeni u "ime Boga", to je zaista činio sa pravom. Nadam se samo da se crkva promjenila te da se takve stvari više ne čine, no mi to ne možemo sa sigurnošću znati. Iz filma se jasno može isčitati kako je došlo do nepoštivanja i zlostavljanja žena odnosno ženske energije. Takvo nepoštivanje moglo je dovesti do dizbalansa i sadašnje situacije gdje u svijetu potpuno manjka nježnosti i ljubavi, gdje se poštuju samo materijalne vrijednosti te je previše je aresije, borbe i natjecanja. To natjecanje na svakom polju polako dovodi ljude do stresa, bolesti nezadovoljstva itd. Da li je sve počelo progonom groba Marije Magdalene? Pogledajte u filmu i zaključite sami….
Kao nastavak na zadnji post, razmotrimo kakve sadržaje koristimo kakao bi si odvratili pažnju od svakodnevice. Čovjek ima prirođenu potrebu da odvraća pažnju od nečeg neugodnog, te da se pokušava vezati za ugodne događaje i doživljaje. Npr, ako smo zaljubljeni htjeti ćemo zadržati taj osjećaj (ugodu), no ako nas na poslu maltretira šef jedina želja će nam biti da se odmaknemo od te neugode.
Oba gore opisana fenomena (vezivanje i izbjegavanje) ne vode dobromu. Vezivanje dovodi do toga da osjećaj za koji se vezujemo s vremenom postaje ustajao (poput bare) i gubi svoj sladak okus, te se, suprotno svojoj prvobitnoj prirodi, pretvara u gorčinu, dosadu, agresiju, nervozu… Dok izbjegavje i odmicanje pažnje od neželjenih događaja i emocija dovodi do potiskivanja istih u podsvjet, od kuda se oni manifestiraju kao nedostatak energije, nervoza, stres, trajno nezadovoljstvo, nedostatak entuzijazma i na kraju bolest. Kako kažu bioenergetičari i slični koji se bave proučavanjem čovjekovog energetskog bića, svaka bolest se začinje negdje kao poremećaj u misaonom ili emotivnom tijelu npr: potiskivanje (odnosno gomilanje tereta negativnih emocija i iskustava), vezivanje i slično.
Teza, odnosno činjenica da koristimo vanjske podražaje i medije kako bi odvratili pažnju od svakodnevice, sadrži u sebi veliki paradoks: jer je naša svakodnevica, sadašnji trenutak, u stvari sve što imamo a mi trošimo vrijeme i energiju kako bi odvraćali pažnju od nje. Dakle, to je kao da sami sebe polako ubijamo, sekundu po sekundu. Što to znači da je sadašnji trenutak sve što imamo? Ako smo na poslu 8 sati, a razmišljamo o tome kako ćemo poslije posla otići na plažu ili u kino, mi smo rasuli 8 sati vlastite pažnje na nešto što u tom trenutku nije postojalo, a samim time nismo mogli biti fokusirani na ono što se doživljava sada. Ako ne postoji pažnja i svjestnost o onom što se doživljava (sadašnji trenutak, u primjeru mi radimo), kao da ni ne postojimo.
Da li smo mogli svoj posao obaviti brže i elegantnije? Dali smo mogli pronaći više radosti i užitka u onom što radimo? Odgovore na ta pitanja nikad nećemo saznati ukoliko smo u sadašnjem trenutku odsutni svojom pažnjom. Tada nije čudno da nam se dan čini prekratak: kad sami rasipamo vrijeme i pažnju (našu energiju).
Govorili smo da čovjek odvraća svoju pažnju od sadašnjosti putem medija, pa pogledajmo prirodu tih sadržaja. Oni su takvi da snažno podražavaju našu pažnju(seksualnost, brutalne vijesti, afere…). Snažan podražaj je potreban iz dva razloga, jer smo do sada više/manje već otupjeli na blaže podražaje (tko više uopće primjećuje cvrkut ptica, mjesec, zvijezde) i jer su naši osobni problemi i pritisci (osjećaj) toliko veliki da bi blaži poremećaj prošao potpuno nezapaženo, odnosno ljudi za to ne bi pokazali interes. Tako se vrtimo u začaranom krugu koji se sve brže i brže vrti u spirali, čekajući da nas jednog po jednog izbaci sa kotača ovog društvenog uređenja. I tu nema milosti, ni za predsjednika države, vlade ili bogate vlasnike velikih firmi… Svi se mi vrtimo na istom kotaču i u mnogočemu smo sami odgovorni za vlastitu poziciju.
Čovjek ima veliku potrbu da bude "informiran", "u toku" i slično. Zato ljudi obožavaju gledati vijesti, čitati novine, a portali sa dnevno informativnim sadržajem su najposjećenija mjesta na internetu (npr. index.hr ili iskon.hr u Hrvatskoj). Zadnjih 7 dana radim zanimljiv eksperiment, naime ne gledan TV niti čitam vijesti u novinama niti na internetu.
Pri tome sam primjetio da čovjek ima tendenciju lutanja pažnje, pogotovo u stresnijim trenucima. Npr, ako nešto radim na poslu, i nešto ne uspjevam napraviti kako treba, postajem nervozan i pažnja automatski luta na druge objekte: i kud ćeš bolje razbibirige (drugim riječima gubljenje vremena) od surfanja po news portalima interneta! Drugim riječima, kada se čovjeku teško suočiti sa nekim problemom, pokušava okupirati pažnju (misli) drugim stvarima, kako ne bi mislio na realnu situaciju.
Na taj način čovjek pokušava skinuti sa sebe osjećaj pritiska, sa kojim se jako teško nosi. Ako malo analiziramo stvari u našem društvu i okolini vidjet ćemo da je se vjerojatno najviše izbjegava upravo odgovornost. Najteže je preuzeti odgovornost: odgovornost za brak (danas se većina više ne mogu ni gledati nakon par godina), za kredit koji vraćamo, za obećanja, za izjave (koliko ljudi kažu da će nešto napraviti, negdje doći, nešto učiniti, pa to mrtvi hladni ne ispoštuju bez najave).
No, okupiranje misli nevažnim stvarima ne pridonosi skidanju pritiska, tome pridonosi jedino realno rješenje problema odnosno zadaće. Skretanje misli na drugu stranu pridonosi samo tome da nezadovoljstvo tone u podsvjest, te da se ogorčenje dodatno pojačava činjenicom o vlastitoj slabosti te agresijom usmjerenoj prema nadređenima, sudbini, predsjedniku, bankama i sl. zbog situacije u kojoj smo se našli i koju nismo u stanju riješiti. Rezultat toga je da danas imamo masu "polu ishlapjelih" ljudi od 30, 40 godina koji uz svu medicinu i psihoterapiju do kraja života neće biti u stanju povratiti životni elan i zadovoljstvo trenutkom kakvo imaju mlađi.
Kao administrator ovog bloga, imam uvid u postove koji su najčitaniji i najkomentiraniji, tako bi htio skrenuti pažnju na članak o Marijanu Matijeviću, objavljenog 24.02.2006, na koji se javlja dosta ljudi, tako da imamo i zanimljive dodatke kroz komentare koji su oni ostavili. Naime, javili su nam se iz društva Marijana Matijeviće sa aktivnostima i komentarima.
Osim toga bi još jednom istaknuo odlične Jasnine članke, životne i slikovite, te novog člana "IC kluba" Arjunasa sa poučnim člancima o medicini humanosti i duhovnosti novog tisućljeća. Vjerujem da će se medicina i razvijati u pravcu nesebičnosti, ispravnosti i humanizma prije profita, no to je jedan zaokret koji bi se trebao dogoditi u svim ljudskim aktivnostima: od odgoja do građevine, jer jedino savjesno i ispravno obavljanje svojih dužnosti može dovesti do trajnog prosperiteta ljudskog društva. U suprotnom smo i dalje osuđeni na sve luđu i luđu trku za profitom, koja nas na kraju proguta, sažvaće i ispljune istrošene i nesposobne za daljni život, pogotovu u kasnijoj životnoj dobi.
U nadi da se to ipak neće dogoditi, te da će ljudi znati prepoznati put kojim trebaju krenuti, svima šaljem puno pozdrava i želim ugodan dan….
Oni koji redovito prate ovaj blog, mogli su uočiti da povremeno izvještavam o posjećenosti našeg sajta. Takvi izvještaji su više za naše autore nego za druge posjetitelje, no kada su već na blogu, naravno, dostupni su svakome (kako smo mudri )…. Dakle, još sam u jednom od mojih prvih tekstova, na osnovu svog iskustva kao webmaster, iznio procjenu da ćemo u roku od cca 6 - 9 mjeseci doći do brojke od 500 posjeta na dan.
To se doduše ostvarilo već prošli mjesec, no ovaj smo zabilježili dodatan rast i (za sada) rekordnu posjetu od 615 posjetitelja na dan 02.05.2006. Dijagram možete vidjeti na slici ispod:
Ono što bi osobno volio da imamo više aktivnih autora, jer neki koji su počeli pisati na blogu više ne pišu, drugi su smanjili svoje aktivnosti, no i to je OK. Iskreno, sama koncepcija bloga bi se trebala doraditi (redizajnirati sajt), kako bi bili sposobni efikasno apsorbirati veliki broj članaka i autora. Do tada ćemo valjda izgurati i ovako. Ono što bi me zaista veselilo je da je nekom ovaj blog pomogao ili uljepšao dan kroz neku informaciju-priču koja je ovdje iznesena. Ako se netko osjećao lakše ili sretnije nakon što je napisao post i podijelio nešto svoje sa ljudima, to je isto super.