Info Croatia

Na Dadovom blogu, možete poslušati (skinuti) interview sa možda i najboljim hrvatskim glazbenikom Zlatanom Stipčićem Gibonnijem. Moram priznati da sam ostao oduševljen kao rijetko sa čime: ponajprije Gibonnijem, njegovim entuzijazmom i ljubavlju prema stvaralaštvu, koju on izražava svakom svojom riječi.

Na interview-u u većini priča o svom novom albumu Šta će meni moja dica reć te o svom dosadašnjem stvaralaštvu. Album najavljuje kao najbolji u svojoj karijeri, kao nešto što je radio, kao i sve do sada, za svoj gušt.

Kaže: "napravio sam nešto što bi ja volio kupti u prodavaonici, a nisam mogao naći….. Oni koji su me voljeli voljet će me još više, a oni koji me nisu voljeli voljet će me još manje…. Moji su se dječački snovi ostvarili, sa mnom su došli svirati ljudi od kojih sam ja učija…. Ne znam dali se ko na našoj estradi ikad toliko potrudio oko jedne ploče….", samo su neke od stvari koje možete čuti na snimki.

Jedna od najljepših stvari koju kaže je: "…Imama (na novom albumu) i puno optimističnih stvari koje se tiču toga što sam ja napokon naučio živit, naučio sam primit ruku pomirenja, naučio sam ne primit ruku pomirenja, i to su neke pisme koje o meni pjevaju…." - tako jednostavno i fantastično.

Gibonni najavljuje i senzacionalne muzičare koji su skupa svirali na njegovom novom albumu, neke od kojih još niko nije uspio objediniti da sviraju zajedno - do Gibbonija. To sve dovoljno govori o njegovom talentu i srcu sa kojim radi jer inače (sa svojim budžetom) nikada ne bi bio u stanju dovesti imena poput Gorana Bregovića i Vlatka Stefanovskog (koji su zajedno zasvirali nakon 25 godina), svjetski poznatog basistu Tony-a Levina, bubnjar Stinga i Petera Gabrijela… koje Gibonni s pravom uspoređuje sa legendarnim NBA imenima poput Jordana i Pippena u svijetu glazbe.

Gibonni najavljuje: jače, žešće, virtuoznije, emocionalnije, dublje : i sve to na jednom albumu. Svakako vam preporučam da poslušate interview koji sadrži i naslovnu pjesmu albuma:  Šta će meni moja dica reć . File u mp3  obliku ima oko 8 MB.

Na iskon.hr portalu, pod naslovom Bakica u zatvoru zbog krađe struje, možete pročitati nevjerojatnu priču koja ilustrira svu bezočnost, nemilosrđe i nepravednost institucija države te velikih firmi poput HEP-a. Naime 84-godišnju bakicu su pravomoćno osudila vukovarsko-srijemska pravosudna tijela na 15 dana zbog krađe struje.

Ova situacija savršeno ilustrira stanje u našem pravosuđu i društvu općenito. Jadna bakica vjerojatno nije imala nikakve financijske mogućnosti podmirivanja računa za struju, te je bila suočena sa dilemom ili se smrznuti ili ukrasti struju. Što je najbolje, vjerojatno je jadnici ta situacija i dobro došla: barem su je u zatvoru pregledali liječnici.

Ova bakica zasigurno nije izolirani slučaj, po hrvatskoj ima na tisuće penzionera koji sa svojom mizernom mirovinom žive na rubu egzistencije. I što je najgore, država im duguje novce, a zatim ih ta ista država osudi jer nemaju sredstva za podmiriti osnovne životne potrebe.

Sa druge strane, imamo masu lopova, mešetara, dilera droge i ubojica koji slobodno šeću ulicama i prave budale od svih poštenih građana ove zemlje, koji kruh zarađuju radom a ne mešetarenjem i kriminalom.

Na svakoj misi, kod pričesti, ponavljaju se riječi koje idu ovako nekako: "Evo jaganjca božjeg koji oduzima grijehe svijeta….", a svećenik pri tome podiže hostiju visoko iznad svoje glave pokazujući je vjernicima, te time ponavlja prastari obred začet još na poslijednjoj večeri na veliki petak prije Isusovog raspeća.

Dakle, u tom tekstu, ali i općenito, Isusa se naziva jaganjcem božjim: po nevinosti, mekoći i dobroti uspoređuje ga se sa janjetom kao najbližom nama ljudima razumljivom asocijacijom. No iako Isusa nazivamo janjetom, odnosno njegovo raspeće uspoređujemo sa žrtvovanjem janjeta, to ljude ne priječi da dan njegova uskrsnuća obilježavaju uz obilnu gozbu u kojoj je glavno jelo (žrtva) upravo janjetina.

Iskreno me zanima koliko je ljudi uopće pomislilo na to, ili primjetilo tu u stvari morbidnu i licemjernu činjenicu. Gledajući film Mela Gibsona "Pasija" u petak, nisam primjetio da taj događaj ima ikakve veze sa gozbom uz janjetinu, niti sam siguran da bi Isus volio da se njegovo uskrsnuće slavi na taj način. No, koga je još briga što bi Isus htio… Pravom vjerniku bi trebalo biti stalo, no sve je to skupa pokazatelj da se smisao vjerskih obreda i običaja odavno izgubio (barem u širim masama), i sve se na kraju svede na ono što ljudi izgleda jedino razumiju: u se, na se i poda se….

Duh i intelekt prosječnog čovjeka, na žalost, nije u stanju shvatiti Isusa i njegovu poruku, kao što to nije u stanju niti prosječan svećenik. Iz tog razloga sam skeptičan u pogledu oživljavanja istinskog duha uskrsa, božića i drugih vjerskih blagdana. Isto naravno vrijedi i za vjerske običaje drugih religija i kultura. Jesu li ove tvrdnje pretjerane? Dovoljno je pogledati oko sebe: mržnja, sukobi, ratovi i krvoprolića po svim osnovama rašireni su skoro poput zraka koji udišemo, svađe i nasilje u obitelji su svakodnevne dok su vrijednosti koje je podučavao Isus rijetke i naizgled nadjačane "tamnom stranom" (da upotrijebimo terminologiju iz ratova zvijezda). To je očiti pokazatelj da Isusova, Muhamedova ili Budina poruka nisu usvojene, te da za većinu ljudi sveti spisi nisu "živa božja riječ", kako ih crkva voli zvati.

Svećenici i sam Papa, mogu za takvo stanje kriviti svijet, odnosno potrošačko društvo, globalizaciju itd, no činjenica je da je kroz povijest crkva imala dominantan utjecaj na ljude, tako da se postavlja pitanje kako to da su ljudi prigrlili takvu potrošačku ideologiju? Nije li sama crkva tomu kumovala time što je više brinula za svoje materijalne interese nego za duhovne interese ljudi? Takva se politika crkve kroz stoljeća vraća poput bumeranga, te iako još uvijek ima veliku moć, temelji crkve kao duhovne institucije i autoriteta su duboko prodrmani i za njihovo će obnavljanje trebati uložiti jako puno energije i istinske duhovnosti. Hoće li scenario biti takav ili će se "Hram srušiti da bi se obnovio u 3 dana" kao što se to desilo prije 2000 godina ostaje za vidjeti.

Sretan i blagoslovljen Uskrs uz obilje radosti i veselja svim ljudima želi ekipa IC bloga.

Dakle, kao što je bilo i za predvidjeti, ako već nema generala Gotovine naći će se drugi načini za prisiliti Hrvatsku da ispuni zahtjeve EU-a. Cilj je naravno od početka jasan, kupovina vrijednih hrvatskih tvrtki (što je već obavljeno), te kupovina nekretnina (samo što nije). Na to je podsjetio i predsjednik Europskog parlamenta (EP) Josep Borrell Fontelles koj je bio u posjetu Hrvatskoj. Tako pomalo mitska pjesma o hrvatima iz "stoljeća sedmog" koji su eto sada napokon svoji na svome, potpuno gubi smisao. Jer čak i Hebrang izjavljuje da ćemo u europu ući prodajom nekretnina:

 Člana predsjedništva HDZ-a Andriju Hebranga pomalo je zabrinuo govor Borella Fontellesa, točnije onaj dio u kojem spominje nekretnine.
- Mesić i Račan su 2001. godine stavili svoj potpis na SSP koji nije dobar za Hrvatsku. Sve zemlje su tijekom pregovora ishodile odgodu za prodaju nekretnina od 7 do 14 godina, a mi smo si već i prije pregovora oduzeli takvu mogućnost, kaže Hebrang, koji tvrdi da ćemo »postati članicom EU-a rasprodajom naših nekretnina, a ne pregovorima.

U zadnja dva navrata, kod slučaja Jakovčić te ovog, pratio sam nastup i izjave Bože Kovačevića, iz HSP-a. Iako ne volim desno orjentirane stranke, moram reći da mi se čovjek svidio više od svih ostalih političara, jer je jasno i iskreno rekao što misli (a to se podudara sa mojim mišljem pa možda i zato). Tako je i ovaj Borrell-ov nastup u Zagrebu nazvao pravim imenom: igrom mrkve i batine. Svaka mu čast na oštrini i iskrenosti: stvara se (lažna) predodžba da se europa više ne želi širiti, a mi svi brže bolje pohitali nuditi sve bogatije darove, ko neka ružna udavača, nebi li se prikrpali u EU obitelj. Naravno, na tapetu su nekretnine, na koje su EU monopolisti bacili oko.

U cijeloj toj priči se previđa jedna suptilna nepravda koja se nigdje ne spominje. Npr, kaže se kako je nepravedno diskriminirati "Europske građane" kod kupovine nekretnina, no isti ti "pravedni europljani" ne spominju kako nije pravedno da se mali hrvati sa svojim bijednim plaćama takmiče u kupovini nekretnina sa europljanima (njih pola milijarde) koji imaju puno veći standard. To bi nas dodatno osiromašilo i onemogućilo u normalnom životu. Nama stanovi trebaju za život, a npr. nijemcima za odmor, dakle neki bi vikendaši mlađim generacijama znatno otežali život, osnivanje obitelji, rješavanje stanbenog pitanja. Zašto to nama treba?

Dogovorimo se ovako, vi europo, uložite u naše gospodarstvo da hrvatski građani dosegnu prosjek bogatih europskih država (čiji će građani ovdje kupovati nekretnine), pa onda otvorimo tržište! No naravno, taj aspekat nitko ne spominje, niti naši a pogotovu ne njihovi političari. Iako bi rekao da i Sandader i Račan i Mesić igraju za njihovu ekipu(pitam se ko igra za našu?). Gospoda iz europe ne  spominju kako je "Europskim građanima" iz manje razvijenih zemalja poput Rumunjske, Slovenije … ograničeno kretanje diljem europe pri zapošljavanju, dakle nemaju ista prava kao npr. nijemci, englezi, talijani…. Je li to pravda? A ovdje govorimo o najamničkom radu, a ne o gazdovanju i posjedovanju nekretnina, banaka i gospodarstva.

Čini se da Gospodu iz Eu zabrinjava što to ljudi u Hrvatskoj osjećaju te aspekte EU nepravde, te nisu baš zaraženi EU euforijom, za razliku od naših političara.

Svjestan je i da je hrvatsko javno mnijenje »dosta kolebljivo, podijeljeno« i da još »polovica hrvatskog stanovništva ne vidi jasno koje su prednosti ovog procesa«.

Dakle, ključno je pitanje Što će nam EU? Integracija kao takva nema alternative, no integracija može imati različite oblike. I u tom procesu su potrebni ustupci sa obije strane. Novac iz pristupnih, predpristupnih i sličnih fondova uopće ne smatram ravnopravnim ustupkom za naše nekretnine, banke i gospodarstvo, jer su ti novci više poput nekakve milostinje. Da ne govorimo o kreditima, za koje molimo, a koje ćemo još dugo godina svi skupa vraćati.

Zašto Švicarska nije u EU? Zar se bojimo da ako ne uđemo u EU ljudi više neće dolaziti kod nas na more? Ili da će možda europa praviti prepreke za poslovanje naših tvrtki, kad su ionako sve one u vlasništvu stranca (iz EU)? Ili će možda BMW zabraniti prodaju svojih automobila u neeuropskoj hrvatskoj (kamo sreće)? Ne trebamo se lagati, njima je u interesu da njihove tvrtke što bolje posluju, a u našem je vlasništvu ostalo još samo nešto nekretnina, koje će također otpuhati prvi EU povjetarac: putem bogatijeg zapada.

Jučer je, kao što vjerojatno već svi znamo, Hrvatska izgubila u četvrtfinalu Davis cup-a od Argentine. Prije nekog vremena sam pisao o nevjerojatnim događanjima oko izbornika hrvatske tenis repezentacije. Zaključak je bio kako se to jamačno mora odraziti na rezultat. I tako je na kraju i bilo. Očito su sitni sebični interesi prevladali opće, tako da sada imamo situaciju gdje smo ispali, a imali smo fenomenalnu situaciju, te čak i ovako okrnjeni skoro prošli u polufinale.

Može se sada špekulirati da je kriv nesretan slučaj, da se poklopila Ančićeva ozlijeda i Karlovićevo neodazivanje u reprezentaciju itd, no za mene je sve to plod loše atmosfere i nesloge. A kako je atmosfera od prošlogodišnje sjajne došla do ovogodišnje sramotne znaju samo odabrani, no vjerojatno se radi o onoj poznatoj balkanskoj filozofiji: nije važno kako je meni, glavno da susjedu crkne krava.

U jednu ruku mi je i drago da je do toga došlo zbog jednog sjajnog čovjeka i sportaša, Ivana Ljubičića koji je stalno podmetao svoja leđa. Vjerojatno je došlo vrijeme da se i on malo odmori, te da se uzme vremena za sređivanje nekih stvari u savezu, jer očito mnogo toga ne štima. Zato mislim da će ova godina odmora dobro došla: neki igrači poput Čilića i Tuksara će sazrijeti, Ljubičić i Ančić vjerojatno napredovati, što znači da druge godine osvježeni krećemo u obranu naslova: naravno ukoliko se foteljaši opet ne pokolju u želji da se okoriste tuđim trudom i slavom.

A možda će ova situacija Ivanu Ljubičiću dati više prostora za ATP tour, kako bi napravio još jedan veliki korak na svom sportskom putu.

Već dvije tisuće godina postoji interes za život i poruku tog čovjeka, interes koji ne jenjava čak ni danas kad se čini da je novac postao centralna figura u ljudskom životu te da su vrijednosti koje je promicao Isus zapostavljene, ako ne i zaboravljene. Svakako, istinu možemo zanemarivati i previđati neko vrijeme, no sasvim je izvjesno da ćemo se kad tad morati suočiti sa njome.

Čini se da su novosti koje nam ovih dana stižu u svezi Isusa nekako vezane uz njegovo demistificiranje. Tako je na vidjelo izašlo tvz. judino evanđelje u kojem se Juda ne opisuje kao izdajica već kao isusov najdraži prijatelj i učenik, koji ga je izdao na njegovu molbu. Rekao bi da ta činjenica ne mjenja puno u smislu Isusovog nauka, no čini se da je prava snaga te poruke u razbijanju određenih krutih koncepata grijeha i kazne kako ih propovjeda crkva. Za to je očito došlo i vrijeme, jer se današnje generacije baš ne boje ni Boga a još manje grijeha. Donkele se boje svjetovnih kazni (globe, zatvor i sl.) no jedino čvrsto mjerilo ispravnosti - savjest, postalo je prilično zapostavljeno te se svjetovni zakoni pokušavaju izmanipulirati i izbjeći na sve moguće načine. Svi ti pokušaji demistificiranja Isusa u zadnje vrijeme, zajedno sa puno liberalnijim i slobodnijim načelima novih generacija, možda su najava jedne nove duhovnosti čovječanstva, duhovnosti gdje će istinsko razumjevanje i iskreni osjećaji zamjeniti strah od božje kazne i grijeha.

I na kraju da ne zaboravim za pretplatnike kabelske televizije, u nedjelju će National Geographic channel prikazati film o Judinom evanđelju, pa koga zanima….

Nadovezano na moj post od prije koji dan, u srijedu se na emisiji otvoreno kojeg vodi Hloverka Novak, raspravljalo o investicijama Ivana Jakovčića. Prema natpisima i reakcijama u zadnje vrijeme, čini se je ova situacija ipak prodrmala poziciju Ivana Jakovčića. Najveći od niza minusa i mrlja koja je ostala na Jakovčićevom iskazu u emisiji otvoreno je činjenica da je tri puta izbjegao odgovor na direktan upit o izvorima iz kojih je financirao gradnju u Poreču, kada već nema vlastitog novca. Na kraju je dao diplomatski odgovor da poziva sve nadležne institucije da provjere legalnost njegovih poslova, no ostaje činjenica da je izbjegao odgovor, te za to pokupio velike kritike u javnosti.

Da ne prepričavam do detalja emisiju, u cijeloj gužvi oko tog slučaja stalno mi upda u oko jedan koncept koji je Jakovčić provlačio: Ja nemam novaca. Ja nemam novaca, pa sam bio prisiljen zamoliti da mi odgode sklapanje kupoprodajnog ugovora…. Ja nema novaca pa moram dizati kredit…

No nije tu samo Jakovčić u pitanju, općenito u našoj javnosti postoji jedan apsurdan koncept gdje se siromaštvo smatra vrlinom, odnosno siromašan političar je pošten i obratno. Osobno to smatram velikom besmislicom jer će čovjek na poziciji koji nije situiran u većini slučajeva (osima ko nije izrazito moralan i principijelan, što na žalost većina nije) biti previše u iskušenju da koristi poziciju za vlastitu korist.

Ako uzmemo da je g. Jakovčić već 15 godina u politici te da ima 48 godina, zaključiti ćemo da je u politiku ušao samo sa trideset i nekom godinom, u kojem periodu većina ljudi još uvijek nije materijalno situirana, te ima velike obveze prema obitelji i djeci.

U takvoj situaciji, dok čovjek mora veliku pažnju poklanjati svojoj obitelji, odgoju djece itd, nije se u stanju dovoljno posvetiti općem dobru, jer ako ćemo iskreno, skrb za zajednicu bi trebala uzimati praktički 100% angažmana, no čovjek nagonski prvo skrbi za sebe i svoje, a onda za ostale.

Zato mislim da su za javnu djelatnost i rad na općem dobru najbolje godine poslije 50 (ovo se odnosi na najodgovornije funkcije), kad čovjek već ima odraslu djecu i puno manje osobnih potreba i obveza što mu omogućava znatno veći društveni angažman.

Osim materijalne situiranosti postoji još jedan aspekt ličnosti koji treba razmotriti, a to je mudrost. Ovdje možemo uzeti primjer drugog političara, 33 godišnjeg ministra unutarnjih poslova Ivice Kirina, kad je vrlo burno reagirao na određene kritike (uz prijetnje javnoj riječi), tako da je i sam premijer Sanader morao intervenirati kako bi primirio situaciju. Dakle Kirin se u toj situaciji pokazao vrlo tašt, što je isto jedna od karakteristika osoba sa manjkom zrelosti i iskustva bez obzira na njihovu sposobnost, stručnost i inteligenciju koja može biti neupitna.

Kroz cijeli ovaj post se provlači jedna nit, a to je da je najvažnija osobina javne osobe karakternost, stabilnost i pouzdanost, te mogućnost razlučivanja i donošenja ispravnih odluka.

Ako se prisjetimo nekog ručka kod bake, gdje baka priprema nešto fino, unuci će govoriti : "daj meni", dok će bake govoriti : "evo vama". Čovjek se kroz život kreće od ja (briga za sebe, velike osobne potrebe), ka ti (brige za druge, male osobne potrebe), tako da ovaj mali primjer u sebi sažima cijelu poruku ovog članka.

Županijski sud u Istri, proglasio je Jakovčićevu kupovinu sela Sv. Juraj nezakonitom. To je bio povod da vjećnici IDF-a zatraže ostavku Župana jakovčića.

VIJEĆNIK Istarskoga demokratskog foruma (IDF) Damir Radnić na večerašnjoj je sjednici Skupštine Istarske županije zbog presude Županijskog suda, koji je kupoprodaju sela Sv. Jurja proglasio nezakonitom, zatražio ostavku župana Ivana Jakovčića.

Ovo, složit ćemo se, nije ništa čudno, no g. Jakovčić je odbio dati ostavku uz vrlo zanimljivo objašnjenje:

….što je on odbio rekavši kako se u tom slučaju osjeća potpuno čistim, jer je siguran da je sve učinio u dobroj vjeri.

Dužnost župana pokušao sam do sada uvijek obnašati časno, a obnovom napuštena sela, poput Svetog Jurja, potaknuo sam velikim dijelom i ostale Istrane da obnove stare kuće i crkvice u unutrašnjosti Istre, poručio je Jakovčić.

Dakle, sve je učinio u dobroj vjeri?! te zbog toga ne treba snositi posljedice?! Zanimljivo gledište, koje obično vrijedi za političare (npr. kad nešto zgriješe kažu da nisu znali, nisu htjeli…. te da stoga zaslužuju oprost) no ne i za obične ljude. Npr. probajte proći kroz jednosmjernu ulicu u suprotnom smjeru, te reći policajcu da ste to učinili u "dobroj namjeri", odnosno da niste znali da je ulica jednosmjerna?! Što mislite kakav bi bio odgovor? Neznanje počinitelja ne oslobađa od odgovornosti.

No gore spomenuta izjava o "dobroj vjeri" sadrži u sebi možda i veći minus za sposobnost Jakovčićevog obnašanja dužnosti, nego da je to napravio namjerno. Naime, čovjek na tako odgovornoj funkciji mora imati dobru sposobnost rasuđivanja, te biti u stanju donositi odgovorne odluke koje neće ići na štetu drugih. Ako pak ta osoba živi u svom svijetu, gdje kao Alisa u zemlji čudesa naivno izjavljuje da je sve radio u dobroj namjeri, što prevedeno (ukoliko je to istina) znači da nije u stanju razlučiti što je ispravno a što neispravno (čak niti što je zakonito a što nezakonito), da nije u stanju ispravno procjenjivati situaciju te je samim time takva osoba na odgovornoj funkciji potencijalna opasnost.

Drugo, čovjek na toj funkciji mora biti odgovoran. Biti odgovran znači biti spreman snositi poslijedice za svoja djela, kako dobre tako i loše. Čovjek koji kaže da ne bi trebao snositi nikakve poslijedice jer je sve radio u dobroj namjeri dovoljno govori o svom osjećaju odgovornosti. Takva izjava više pristaje sedmogodišnjem djetetu nego odrasloj odgovornoj osobi.

Iskreno, ne znam koliko je taj proces političke ili neke druge prirode, no očito je da je Jakovčić na udaru sudstva u zadnje vrijeme. Iako vjerojatno postoje nepravilnosti u njegovu radu (prema nalazima suda), činjenica je da postoje određeni subjekti u ovoj državi za koje je gore spomenuti "mala beba", dakle čini se da netko moćan želi maknuti Jakovčić jer pretpostavljam da inače ovakvi postupci ne bi bili ni pokrenuti.

No kraju bi svakako dodao da mi u ovom postu nije bila namjera kritizirati direktno župana Jakovčića, već je jedna njegova izjava ovdje poslužila kao ogledni primjer stanja u hrvatskoj politici općenito, gdje su neodgovornost djetinjarije i sebičnost modusi ponašanja. Danas je na tapetu Jakovčić, no isto tako bi se tu sutra mogli naći Sanader, Mesić, Račan, Šeks i masa drugih političara sa još smješnijim izjavama i situacijama. Zanima me samo dokle će ljudi tolerirati taj cirkus na svoj račun?

Danas me zainteresirao jedan članak na iskon.hr pod naslovom Janez Nostradamus Drnovšek u kojem se pomalo ismijavaju proročka predviđanja predsjednika susjedne nam države, Slovenije.

Zainteresiran time, došao sam do stranice udruge Janeza Drnovšeka  gibanje.org na kojoj se prije spomenuti tekst može pronaći u originalu (pod misao dana), zajedno sa ciljevima djelatnosti udruge (copy/paste sa slovenskog):

• Pomoč starejšim in otrokom
• Zdrava prehrana in ekološka pridelava živil
• Skrb za zdravo okolje in ohranjanje narave
• Socialna pravičnost
• Odpravljanje revščine in lakote
• Zdravje
• Klimatske spremembe
• Inovacije in razvoj
• Skrb za živali
• Pozitivna razmišljanja

 Iako sve može zvučati pomalo gandijevski, nemalo sam se iznenadio kad sam pronašao slijedeći tekst o intenzivnim hunmanitarnim aktivnostima Janeza Drnovšeka, zbog kojih su pod lupu dovedeni njegovi motivi, te njegovo psihičko i fizičko zdravlje. Zaista, možemo li stati na trenutak i zamisliti se u kakvom to mi svijetu živimo, kada se čovjek koji želi humanitarno angažirati promatra kao luđak?

Svaka civilizacija i kultura je imala svoj uspon i pad, te na kraju raspad. I kao što se Rim urušio pod teretom vlastitog hedonizma i obijesti, slična sudbina zasigurno neće mimoići ni našu civilizaciju, odnosno zapadni kapitalistički sustav i kulturu. U našem društvu postoje vrlo jaki stereotipi. Npr. ako političar krade i pljačka, to je razumljivo, te će isti ponovo biti izabran. No ukoliko se predsjednik bavi humanitarnim radom odmah postaje "opasan" te će na slijedećim izborima vjerojatno izgubiti.

Da pojasnimo malo tu riječ "opasan". Ljudi opasnim smatraju ono što ne razumiju. Ogrezli u vlastitom samoljublju i materijalizmu, nisu u stanju shvatiti osobu koja se bez nekog drugog interesa angažira za dobrobiti drugih. Nepoznato plaši ljude, i zbog toga je nepoznato potrebno izolirati.

Iz istog razloga na vlasti imamo lopine i mešetare: jer to ljudi razumiju i smatraju normalnim. Daklje, ljudi koji nas vode su samo izraz-manifestacija unutarnjeg stanja ljudskog duha, odnosno svijesti birača. Kad bi barem bilo više predsjednika koji bi se brinuli više za dobrobit drugih nego za svoju, svijet bi bio lijepše mjesto. No koliko smo spremni da prepoznamo takvu osobu?

Ako pročitamo ovaj članak, možemo se samo zapitati što bi bilo kad bi se vrli japanci prošetali našim priobaljem i sa radošću uočili masu preružnih građevina (apartmana i sl.) koje su građene sa jednom i jedinom namjeru da si neki građevinski tajkun i neki lokalni "funkcioner" napune džepove (naravno, onaj prvi podmićuje drugoga kako bi dobio građevinsku za megakompleks u okružju pitomih obiteljskih kućica). A evo kako na slične stvari reagiraju japanci:

Talijanske vlasti pokušavaju umiriti stanovnike centra Tokija koji su, bijesni zbog sjajnocrvene boje nove zgrade Talijanskog kulturnog instituta, čak pisali japanskoj vladi. 

Najveći Talijanski kulturni institut izvan zemlje otvoren je u listopadu prošle godine u gradskoj četvrti Čijoda, nadomak Carske palače i poznatog ratnog svetišta Jasukuni.

Šintaro Išihara, guverner Tokija i otvoreni nacionalist, rekao je da se slaže sa stanarima koje je uzrujala boja nove zgrade od 12 katova, nazvavši je "neprimjerenom".

"Želim reći da mjesto i boja ne odgovaraju senzibilitetu Japanaca", rekao je bivši romanopisac Išihara dnevniku Jomiuri Šimbun. 

 Ako pogledamo malo sliku građevine, vidjet ćemo da je u stvari premija prema nakaradama koje se kod nas rade. No ovo je zemlja Balkan, kako pjeva Bajaga, zar ne?

Dragi prijatelji,

Sto je stvarno, a sto nije? Sto je istina, a sto laz? Sto je gore, a sto dolje? Sto je stvarnost, a sto privid?
Zivimo u svijetu dvojnosti. Jesmo li sigurni da ovaj svijet nije samo privid i odraz neceg stvarnijeg?

Imam veliku srecu pozvati vas na otvorenje moje izlozbe fotografija u Zagrebu. Saljem poziv ranije kako biste mogli rezervirati datum 8. travnja i uvelicati taj dogadjaj svojim prisustvom. Pogledajte prilozenu pozivnicu za detalje i slobodno pozivite i druge.