Info Croatia

Dramski tekst Uga Bettija «Zločin na kozjem otoku» ne spada među one kojima se rado vraćam. Moj profesor talijanske književnosti ne bi baš bio ponosan na mene. Betti je važna figura talijanskog teatra. Jedan je od prvih talijanskih pisaca koji se otrgao izolaciji stvorenoj u doba fašističkog režima i koji je uspio prijeći granice nacionalne književnosti smjestivši se svojim radom u prostore europske kulture.

Zbog toga je odluka da pogledam uprizorenje ove drame na daskama Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula bila jača od otkazivanja pretpremijere dvije večeri za redom. Svi koji smo se dva puta vraćali kući (prve večeri još je i kiša padala) gunđali smo razočarano. Naš tjedni tisak obavještavao nas je o razlogu otkazivanja predstava u prilično oštrom tonu. Subotnji članak na posljednjoj stranici preko slike glavnog ulaza u zgradu kazališta ističe riječ SKANDAL. A razlog je prema pisanju Glasa Istre slijedeći: pet tona teška konstrukcija vrlo zahtjevne scenografije iziskivala je dodatne tehničko – sigurnosne radnje koje jednostavno nisu bile izvedene na vrijeme. Gledatelj koji ne razumije prirodu kazališnih poslova može prihvatiti objašnjenje, može gunđati, može vratiti ulaznicu, može biti strpljiv. Novinski članci govorili su o neprofesionalnosti, čudnom objašnjenju, o skandalu.

Predstava je održana u nedjelju: pretpremijera u 19 sati i premijera u 21 sat. Glumci Ana Karić, Lucija Šerbedžija, Ivana Jozić i Feđa Štukan, redateljica Senka Bulić i svi koji su radili na predstavi, krivi su što od nedjelje volim ovu Bettijevu dramu. Strpljivi gledatelji bili su i te kako nagrađeni neobičnom, zahtjevnom režijom, maestralnom glumom, savršenom glazbenom kulisom Livia Morosina i, naravno, scenom koja je pravi okvir psihološkim nemirima triju žena i njihovom usamljeničkom životu na mediteranskom otoku.
Kritika u Glasu Istre u superlativima. Nije ni mogla biti drukčija. Citat: «Najkraće: do sada najbolja predstava koju smo vidjeli od početka ravnateljskog mandata Saše Broz».

Bila sam više nego zadovoljna, a onda u utorak dva dana nakon premijere, dan nakon članka s pozitivnim kritikama – ponovno na stranicama Glasa Istre ugledam sliku scene predstave «Zločin na Kozjem otoku» u pulskom kazalištu. A naslov: «Koji su problemi bravarove unuke?», autorica teksta ista je novinarka koja je pisala kritiku predstave. Nakon što smo čitajući više novinskih tekstova o otkazivanju apsolvirali temu, nakon što smo odgledali izvrsnu predstavu i čitali odlične kritike, je li bilo potrebno ponovno potezati temu i to u prilično sarkastično – ironičnom tonu: «za unuku najpoznatijeg hrvatskog bravara, bravarija je kriva između ostalog i jer je pulska. Da nije pulska stigla bi na vrijeme završiti scenografiju koja je teška pet tona… … nažalost, Saši Broz nije bila bitna pretpremijerna publika Istarskog narodnog kazališta…» U tekstu se nalazi i čitav niz insinuacija koje ne namjeravam ponavljati. I uopće ne raspravljam o tome što je točno, a što nije. Zasmetala me je «duhovita» dosjetka o bravarovoj unuci koja ima problema s bravarijom i kojoj je zagrebački ritam rada Senke Bulić važniji (navodno) od pulskog gledatelja. Ja bih to protumačila upravo brigom za pulskog gledatelja i željom da se na pulske daske koje život znače dovede izuzetno kvalitetna predstava. I ne bih «duhovite» dosjetke o nečijim rodbinskim vezama koristila za bombastične naslove svojih članaka. Ali, ja valjda zato i nisam novinar.

Prvog listopada vjernici Porečko – pulske biskupije organizirali su hodočašće u Svetište Predrage Krvi Isusove u Ludbregu. Ovo jedinstveno Svetište mjesto je na kojem vjernici štuju Isusa Krista Bogočovjeka i njegovu prolivenu Krv kao jedan od najvećih dokaza božje ljubavi prema ljudima. To je ujedno i najstarije svetište u našoj zemlji.

U molitveniku kojeg je priredio vlč. Josip Đurkan, župnik služitelj Svetišta, piše: “Hodočastiti znači ići nekamo. … Hodočašćem kršćanin ispovijeda pred svijetom vjernika i nevjernika da je realista koji se ne zadovoljava činjenicom da gradi samo ovozemaljsko kraljevstvo, niti daje apsolutnu vrijednost izgradnji ove zemlje i društva. Život kršćanina je hod prema Bogu, a za taj hod on svjedoči kad pohađa sveta mjesta.”

1411. svećenik je služio svetu misu u kapeli grofova Baćani kad je umjesto vina u kaležu opazio krv. O čudu nikome ništa nije govorio, a posudicu s tekućinom sakrio je u zidu. Tek na samrti ispričao je svoju tajnu ispovjedniku i posudica je poslana u Rim.

Prošlo je dugih sto godina. Papa Julije II, papa Leo X i četrdesetak kardinala ispitivali su čudo, a brojni opunomoćenici odlazili su u zagrebački biskupiju, svjedočili i slali izvješća sv. Stolici. Kada se uvjerio o čudesnim uslišanjima, papa Leo X 1513. bulom dopušta štovanje Predrage Krvi Isusove u Ludbregu.

Marija Winter, koja također piše u spomenutom molitveniku, smatra da bi stručnjaci danas imali još puno posla u Vatikanskom arhivu u nastojanju da rasvijetle događanja od prije gotovo 600 godina.

… za sve koji Istru osjećaju kao stanje duha i koji “godinama očekuju beskompromisnost, istinsku nezavisnost i urbanost u istarskom medijskom prostoru” … za sve koji žele pročitati…

Nad plodnom istarskom zemljom, nad gromačama i livadama, nad valima što s istoka i zapada oplakuju obale dragog nam poluotoka, nad gradovima, selima i stancijama, nad maslinicima i vinogradima, nad šumama i rijekama zatreperila još jedna pisana misao. Misao britka, glatka, poštena, bespoštedna – prosudite sami. Entuzijasti, ljudi otvorena uma i duha, smjestiše misao u novi istarski magazin (znakovitog imena) Regional.

“Spremni smo se nositi sa svim problemima, pesimizmom, skepticizmom, jasno nam je da su mnogi pokušavali pa nestali, svjesni smo da smo se uhvatili u koštac s različitim centrima moći, znamo da ćemo imati puno posla i da nas je malo, no znamo i to da smo uporniji, dosljedniji, talentiraniji i beskompromisniji od onih koji su odustali ili propali… … Regional će raditi i pisati ono što se nitko ne usudi, jer je nedodirljivost konkurenata toliko mistificirana da se svaki ovakav projekt čini unaprijed izgubljenom bitkom, no mi vjerujemo u demistifikaciju i spremni smo na bitku ma kako god ona drugima izgledala uzaludna.” - iz uvodne riječi glavnog urednika Nenada Marjanovića.

Ne želim prepričavati članke Regionala. Namjera mi je da kao “obična” čitateljica koju grije istarsko sunce i čijim venama teku istarsko more, ulje i vino, skrenem pažnju na prvi broj magazina. Raditi ozbiljnu sociološku analizu sadržaja, uz dužno poštovanje svim mojim čitateljima, ne bi imalo smisla nakon samo jednog objavljenog broja.

Dvadesetak tekstova smješteno je u šest cjelina: politika, humor, feljtoni, sport, kultura i zabava. Nekoliko citata najbolje će dočarati boju pera autora koji potpisuju tekstove ovog prvijenca.

Glavni urednik u rasponu od lagane ironije do blagog sarkazma predstavlja “Istarskog političara novog doba” Borisa Šurana: “Ovaj fini momak iz susjedstva političku je karijeru gradio unutar IDS-a, obnašao profesionalnu funkciju predsjednika pulskog Gradskog vijeća i među prvima pulsku javnost upoznao s pojavom tehnološkog čuda zvanog prijenosno računalo. … Osim vođenja “složenih sustava” kao što su gradovi Šuran je imao i osjećaj za kadriranje, znao je pronalaziti “menadžere” koji su interese grada branili čak i šakama, neki su svoje proizvode (plastične vrećice za smeće) prodavali našoj gradskoj firmi, a ne tamo nekom tuđincima…”

Da Regional misli i gleda samo pravo dokazuju dvojica potpuno ravnopravnih kolumnista: lijevi i desni! Naslov kolumne u prvom broju: Tito i Istra.
Lijevi kolumnist Vladimir Kapuralin: “Odnos i osjećaji koji su Tito i građani Istre gradili, a koji su prisutni i danas, sasvim su jasni i opipljivi. Istrani su Tita doživljavali kao vojskovođu i političara koji im je omogućio ostvarenje vjekovne težnje, ujedinjenja s ostalom južnoslavenskom braćom po prvi put u vlastitoj domovini u kojoj su ostvarili život dostojan čovjeka.”
Desni kolumnist Ninoslav Mogorović: “Ima toga još što odlučuje o povijesnoj ocjeni odnosa Tita i Istre. Recimo: prijevare koje je doživio Božo Milanović, ekonomske i političke mjere zbog kojih je stanovništvo Istre i otoka bježalo preko Italije u Ameriku i Australiju, sračunati učinak srpskog kadra u hrvatskim školama, zbog čega je čakavska besida bila za porugu, a hrvatski jezik, instrument naše nacionalne integracije, mljeven u jebačenju sa srpskim.”

Čak četiri stranice Regional (opravdano) posvećuje razgovoru s Ivanom Paulettom, prvim predsjednikom IDS-a, jednim od pokretača ideje Zemlja Istra u kojem on lucidno i otvoreno govori o “Istri, Hrvatskoj, nekim političarima, prošlim i budućim vremenima…”

HSP – Humoristično-satirični prilog Čempres ležernim tonom opušta čitatelja na prijelazu od politike ka feljtonima, kulturi i sportu.

Četiri autora pišu zanimljiv, živ i duhovit podlistak (feljton, B. Klaić) o: Momčilu Tapavici, olimpijcu koji je odličja osvajao na prvoj olimpijadi modrenog doba u Ateni 1892., a koji je 1949. sahranjen na gradskom groblju u Puli; o trci na prstenac, konjima, ljudima i čuvanju tradicije na Barbanštini; o prostituciji u Puli od postojanja javnih kuća lupanara (vučji brlog) u kojima su se zabavljali promiskuitetni Rimljani, pa sve do današnjih dana kada, kako tvrdi autor feljtona, u Puli nema klasičnog oblika prostitucije; o parobrodu austrougarskog Lloyda, Baronu Gautschu, koji je 13.08.1914. naletio na plutajuću austrougarsku minu. To je najtragičniji brodolom civilne flote u Jadranu u 20 stoljeću. Brod leži na dubini od 39 metara, 4 milje zapadno od svjetionika Sv. Ivan na Pučini i jedna je od deset najvažnijih ronilačkih destinacija na Mediteranu.

Sportske stranice posvećene su hrvatskom vaterpolo reprezentativcu Damiru Buriću i profesionalnom vozaču safety car-a Aleksandru Rajkovu.

Istra je poluotok filmskih festivala, a njegov najveći grad, od nekadašnje četiri, ostao je na jednoj kinodvorani u kojoj se filmovi gledaju u izrazito neadekvatnim uvjetima. U dijelu koji se bavi problemima iz područja kulture govori se o optimističnim planovima i mogućnosti da Pula dočeka idući filmski festival s novom kinodvoranom. Nenad Marjanović potpisuje i dva posljednja članka. U prvom on lamentira nad malim ili nikakvim (”ta se danas potpuno pogubljena grupacija jednostavno predala”) brojem rockera koji su “prepustili kukuruznim silama odgoj cijelih generacija”. U drugom, pod naslovom “UROTA MAnSONA” Marjanović piše: “Dignuta je frka oko izvođača koji je jedan od rijetkih koji je Pulu pohodio u punoj ratnoj spremi, mislim naravno na ozvučenje i rasvjetu, ne podcjenjujući ni mjesto ni publiku kojoj se obraća. … pokazao je svim onim dušebrižnicima da bi svoju energiju trebali usmjeriti ka nekim drugim anomalijama u ovom društvu.”

Cijena ovog zanimljivog magazina tiskanog na kvalitetnim papiru je 15 kn. Među tekstovima smjestilo se petnaestak reklama. Naravno da ne želim na ovim stranicama besplatno reklamirati istarske gospodarske velikane. Jedna reklama ipak je vrijedna spomena. Smjestila se na posljednjoj stranici, a meni se učinila poput namjerne duhovite dosjetke na kraju balade. Velikim bijelim slovima na roza podlozi piše:

SEX SHOP
(adresa)
(broj telefona)
Veliki izbor erotskih pomagala, video kazete i DVD filmovi, tablete za 100% poboljšanje potencije, erotsko rublje…

Kupite (Regional ili … što god želite) i uživajte !!

Nekoliko riječi o sportu i turizmu u Istri

Veza sporta i turizma postoji od samih početaka njihovog razvoja. Specijalan studij Sociologija turizma, sport i slobodno vrijeme, organiziran pri Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Bariu (Italija), govori o važnosti koju danas znanstvenici pridaju ovoj vezi. Korijen povezanosti leži u motivima koji ljude pokreću na bavljenje sportom, odnosno na turistička putovanja. Riječ je o stalnoj želji čovjeka za igrom, kretanjem, promjenom, razonodom, opuštanjem, kao i o važnosti uklanjanja negativnih posljedica modernog načina života i rada.

Stres, brzina, nedostatak slobodnog vremena tipični su fenomeni današnjice koji stavljaju sport i organizirani odmor na nove pozicije, bilo da je riječ o sve većem broju ljudi koji tim aktivnostima pribjegavaju ili o stalnim promjenama koje sport, zadržavajući osnovne karakteristike svojih tradicionalnih disciplina, doživljava poprimajući različite forme zavisno od stila modernog života.

Kretati se, trčati, baviti se tijekom odmora omiljenim sportom ili moći upoznati neki sasvim novi sport, zahtjevi su sve većeg broja modernih turista. Kad je glavni motiv za odabir turističke destinacije sport, govorimo o posebnoj vrsti turizma – o sportsko-rekreacijskom turizmu.

Rekreacija predstavlja čovjekove aktivnosti u slobodno vrijeme koje doprinose poboljšanju njegovog zdravlja i psihofizičkih sposobnosti. Te su aktivnosti organizirane, smišljene, izvode se planski s ciljem opterećenja tijela na način koji se razlikuje od onog svakodnevnog na radnom mjestu ili pri obavljanju kućanskih poslova. Sportska rekreacija može se provoditi u mjestu stanovanja: u kući, na radnom mjestu ili u nekoj sportskoj dvorani. Ovdje je, međutim, važno naglasiti one sportsko-rekreacijske aktivnosti koje se provode izvan mjesta stanovanja za vrijeme tjednog ili godišnjeg odmora. To su razni organizirani oblici aktivnosti kao npr. hodanje, trčanje, biciklističke ture, plivanje, jahanje i slično. Te se aktivnosti mogu odvijati kao igra i zabava, kao razna natjecanja ili rješavanja određenih zadataka.

Značajan je i gospodarski moment veze sporta, odnosno rekreacije, i turizma: stvaraju se uvjeti za razvoj sportsko-rekreacijskih turističkih centara, grade se kupališni i skijaški centri, unaprjeđuje se saobraćaj…

Sportsko-rekreacijski turizam znači za turističke djelatnike produženje sezone, gubljenje strogo sezonalnog karaktera turističke ponude, mogućnost kreiranja kompleksnijeg i potpunijeg turističkog proizvoda. Razlikuju se tri pojavna oblika sportsko-rekreacijskog turizma (M. Bartoluci, Ekonomika i menadžment sporta, HAZU, Fakultet za fiziku kulturu, Zagreb):

1. natjecateljski sportski turizam,
2. zimski sportsko-rekreacijski turizam,
3. ljetni sportsko-rekreacijski turizam.

Turističko – rekreacijski centri predstavljaju niz površina i objekata u sklopu turističkog naselja koji omogućuju turistima odmor uz bavljenje sportskom rekreacijom. Jedan od najpoznatijih takvih centara kod nas sigurno je Umag, grad u Istri kojeg nazivaju oaza sportskog turizma i odmora. Kad je riječ o natjecateljskom sportskom turizmu, nemoguće je ne spomenuti ATP turnir – Croatia Open. Organizatori turnira 1999. godine dobitnici su priznanja “ATP Tour Award of exellency” što govori o ozbiljnosti i važnosti ove manifestacije. Turnir je izvanredna prilika za promociju naše zemlje. Pored HTV-a zbivanja na terenima redovito prenose Eurosport, TV Slovenija te brojne privatne TV postaje. Eurosport u sklopu APT magazina emitira petnaestominutni sažetak Turnira u 163 zemlje što znači da Umag vidi preko devet miliona gledatelja širom svijeta. Velik broj posjetitelja iz zemlje i inozemstva privučen je i popratnim zanimljivim sadržajima kao što su prijenosi panoramskim kamerama, razne marketinške aktivnosti: nagradne igre, sponzorske stranice, Internet stranice itd. Za sam Umag to znači preko 50 tisuća noćenja za sedam dana trajanja Turnira. Iako je medijska pokrivenost izuzetno velika, velik je i broj ljudi koji, uz natjecatelje, organizatore, razne prateće osobe, dolaze na ovakve važne sportske manifestacije motivirani privlačnim osjećajem “biti prisutan” (M. Bartoluci, Ekonomika i menadžment sporta). Umaška rivijera pruža, dakle, mogućnost bavljenja tenisom profesionalnim sportašima, ali i tenisačima rekreativcima.

Oni manje zainteresirani za tenis mogu se okušati u nogometu, rukometu, odbojci, kuglanju, jahanju, vožnji na bike-stazama, jedrenju, skijanju na vodi, ronjenju, jogging-u.

Interesantan vid tzv. ekstremnog turizma jest speleoavantura. Omogućuju ga kraški tereni u Istri s nevjerojatnim i uvijek izazovnim podzemnim prostorima: jame, pećine (spilja Baredine), ponori. HPD “Planik” iz Umaga dati će zainteresiranima sve informacije o označenoj planinarskoj stazi Buje – Buzet – Brest.

Naročito je lijepa, bogata iznenađenjima prirode (slap, bujno zelenilo, prekrasni vidici), pogodna za turiste starije životne dobi, Pješačka staza Sv. Šimuna na koju se kreće iz starog, živopisnog, ali nažalost, prilično zapuštenog gradića Gračišće. Lov i kinologija, dresura i natjecanja lovačkih pasa privlače mnogobrojne ljubitelje ove vrste sporta, a sve informacije mogu dobiti u Lovačkom društvu “Trka” te u Kinološkom društvu “Istarski gonič”, oba u Umagu. Ljubiteljima mora, kraćih krstarenja i udičarenja na raspolaganju su brodovi i manje brodice usidrene u umaškoj luci.

Drugi istarski grad koji treba svakako spomenuti kada je riječ o ljetnom sportsko-rekreacijskom turizmu jest Poreč. Svojim stanovnicima i turistima nudi mogućnost prakticiranja sedamdeset vrsta sportova na vodi i kopnu. Ljubitelji tenisa mogu koristiti 165 dobro uređenih teniskih terena. Hotelske kapacitete Poreč van ljetne sezone otvara sportskim ekipama koje koriste blagu istarsku klimu za zimske pripreme. Pored klimatskih pogodnosti destinacije, zimskom boravku vrhunskih sportaša svakako pogoduje i dobra opremljenost većine hotela od kojih nekolicina ima fitnes centre, saune, teretane i zatvorene bazene. O orijentiranosti na sportski turizam govori i zanimljiv podatak da hotelske kuhinje imaju poseban jelovnik prilagođen sportašima prema preporukama sportskog liječnika ili trenera.

Aquas Calientes (Tople vode) na prvi pogled izgleda kao zaboravljeni srednjevjekovni gradić blatnih ulica. Gotovo da se ne može odrediti gdje prestaje divljina ovog kutka duboko u Andama, a gdje zapravo počinje grad. Riječ grad ne treba shvatiti doslovno, ali tamo ga tako zovu: nice town. A onda odjednom: Internet restaurant!! Vjerujte, šteta je potrošiti više od sat vremena da bi ste eventualno pregledali E – mail. Uostalom, nisam ni željela znati da postoji nekakav život van ovog mjesta. Prepustila sam se bojama, zvukovima, mirisima i ubrzo otkrila nevjerojatno srdačne, uslužne i uvijek nasmijane ljude. Oni su tu bili radi nas, radi ljudi koji su došli izbliza vidjeti njihovu kulturu, čuti njihove pjesme i osjetiti snagu ogromnih, tamnih planina. I činili su sve da kućama ponesemo živu uspomenu i da musica de los Andes, fuego de amor, ostane u našim srcima.

Rijeka Vilaconta protječe kroz Aquas Calientes

Brojne trgovinice nude prelijepe autentične suvenire: srebrni i zlatni nakit s topazima, retablo – minijaturni oltar, panove frule, pletene predmete od alpake. U svakoj imalo solidnijoj kući naći ćete restoran vrlo ugodnog interijera, s izvrsnom hranom i, naravno, s pjesmom. Noć kad sam s jednom skupinom pjevala Indio soy, Enamorarme de ti ili Ayudame a vivir ostat će zauvijek jedna od najljepših u mom životu.

Žaljeznica kojom se iz Cuzca stiže u Aquas Calientes, točku odakle se kreće na posljednju etapu puta do Machu Picchu

Prije dvije godine, baš u ovo doba, lutala sam malo bespućima Anda. Priče o kulturi Inka oduvijek su me opijale, dovodile u neko stanje slatke omamljenosti.

Kad sam se konačno našla u Cuzcu, staroj prijestolnici i centru kulture Inka, činilo se da sam malo pretjerala u mojoj fasciniranosti. Izašavši iz aviona, gotovo sam pala nakon prva dva – tri žurna koraka. Aerodrom je na zaravni, ali udaljeni vrhovi okolnih planina odjednom su prijeteći krenuli prema meni. Noge su postale teške. O naglim pokretima više nije bilo govora. «Soroche» , visinska bolest zbog nedostatka kisika na velikoj visini. Cuzco se nalazi na 3400 m nadmorske visine. U vrlo ugodnom hotelu interesantne arhitekture, nekad vili Markiza Picoaga iz 17. stoljeća, tihi, ljubazni i nadasve uslužni domaćini (od recepcionera do call boy–a svi solidno govore engleski i talijanski) navikli na prizore stranaca koji teturaju tražeći za što bi se uhvatili, odmah su u sobe polu-svjesnim gostima donijeli velike količine čaja – čaja od listića koke. Kako mi je taj topli napitak prijao u pomalo nestvarnoj atmosferi! Nelagoda se brzo pretvorila u onu ugodnu omamu. Pravi okvir za sva uzbuđenja koja su me čekala na putovima Inka.

Kasnije u šetnji gradom, čim bi se trg počeo okretati oko mene, bilo je dovoljno stati na vrata neke trgovine ili restorana, a tamnoputi mladić već bi mi pružao šalicu tople tekućine uz zavjerenički smiješak.
Cuzco, na jeziku quechua pupak svijeta, osnovala su prema legendi četiri brata Ayar, mitski praroditelji Inka koji su došli iz sela Pacaritambo i nazivali se Sinovi Sunca.

Centar života u kulturi Inka ima danas oko 300 000 stanovnika. To je grad veličanstvenih kolonijalnih zdanja, Plaze de Armas koja je pravo središte carstva Inka; grad u kojem se nalazi grandiozna, bogata katedrala prepuna umjetničkih djela slikarske škole cuzcuena.

Priča o čovjeku koji zakoračivši u more ostvaruje kontakt s cijelim svijetom pomalo je nalik na simpatičnu anegdotu, ali upravo zahvaljujući moru i pomorstvu zemlje Sredozemlja povezane su u prirodnu i kulturnu cjelinu. Tipična klima blagih i vlažnih zima, te toplih, sunčanih i suhih ljeta pridonosi razvoju karakterističnog načina života stanovništva Mediterana. Naselja često čine tijesno zbijene kamene kuće ravnih krovova, a veći dio života ljudi, težaka, ribara i pomoraca, odvija se na otvorenom. Prirodne reljefne barijere priječe utjecaj Mediterana daleko od obala. Unutrašnjost Španjolske i sjeverna Italija, npr., ne osjećaju utjecaje Sredozemnog mora, dok niske obale Francuske dopuštaju njegov prodor duboko u unutrašnjost te zemlje.

Još u mlađe kameno doba na Mediteranu se uzgajaju žitarice, masline, grožđe, citrusno voće i druge povrtlarske kulture. Strme obronke ljudi obrađuju terasasto nastojeći spriječiti eroziju. Ovi krajevi oduvijek su izrazito siromašni vodom. Već u brončano doba primjenjuje se navodnjavanje što omogućuje uzgoj nekih novih kultura kao što je raznovrsno povrće, mahunarke, kupusnjače, luk, češnjak, smokve i drugo voće. U željezno doba jača razvoj trgovine, upoznaju se blagodati uporabe začina, napreduju poljoprivreda i voćarstvo. Osamsto godina Rimskog doba (do 400. godine n.e.) donosi mehanizaciju u proizvodnji hrane, kao i više stupnjeve prerade hrane. Period Novog doba (iza 1600. godine) obilježen je uzgojem kukuruza, krumpira, graha i rajčice. Za Mediteran je tipično uzgajanje različitih kultura na istoj parceli. Masline, vinova loza i voćke mogu se naći između žitarica i povrća. Ipak, danas su česte površine čistih maslinika, vinograda ili voćnjaka s agrumima. Stočari najviše uzgajaju sitnu stoku, ovce i koze. Naravno, u prehrambenim navikama stanovnika Mediterana ne smijemo zaboraviti ribu koja uvelike zamjenjuje drugu hranu životinjskog porijekla.

Tradicionalnu mediteransku dijetu karakterizira obilje namirnica biljnog porijekla (kruh, tjestenina, povrće, voće te maslinovo ulje kao glavni izvor masnoća), umjerena količina ribe, mesa peradi, mliječnih prerađevina i jaja, izrazito male količine crvenog mesa te umjerene količine vina.

U novije vrijeme uobičajeno je izraz “zdrava hrana” zamijeniti izrazima pravilna, uravnotežena, razborita prehrana, ne oduzimajući, naravno, apsolutno ništa ogromnoj važnosti koju hrana ima za zdravlje čovjeka.

Posebnu pažnju pravilnoj izradi jelovnika moraju posvetiti upravo restorani koji čine dio turističkog proizvoda jer kuhinja je dio kulture jednog kraja, dio povijesti, identiteta, element prepoznatljivosti neobično važan u kreiranju imidža turističke destinacije.

Istra je jedan od onih krajeva koji svoju bogatu gastro - baštinu može koristiti kao značajan promocijski element u razvoju turizma. Posljednjih godina ovaj poluotok novim zamahom i elanom otvara svijetu svoje obale, šume, brda i rijeke, svoju povijest i kulturu. Posebno je uočljiv velik broj restorana i gostionica koji na cijelom poluotoku nude svojim gostima tipične proizvode mora i istarske zemlje: ribu, vino, ulje, tartufe, šparoge, pršut… Gotovo svako mjesto ima ono nešto svoje što ga čini posebnim: možda jedva primjetnu razliku u odabiru, kombinaciji namirnica, u načinu pripreme ili čak samo u načinu serviranja. Ipak, može se govoriti o dva velika tipa istarske kuhinje: primorski tip i kuhinja kontinentalne Istre. Ovu podjelu ne treba shvatiti suviše strogo jer će svaki restoran koji u prvom redu želi udovoljiti svom gostu, uz izrazito riblju ponudu u svoj jelovnik uvrstiti i pokoje jelo tipično za unutrašnjost poluotoka, a ako u srcu Istre naručite svježu ribu vjerojatno će vam biti udovoljeno.

Primjer tradicionalne kuhinje kontinentalne Istre nalazimo u oštariji «Vodnjanka» u Vodnjanu. Tu se nude fuži – istarska tjestenina sa šugom od divljači, kobasice, ombolo, kiseli kupus, fritule, kroštule, gljive, šparoge. Poseban specijalitet, koji iako tipičan za južni dio Istre nije često na jelovnicima restorana, su puževi u šugu s palentom. Ova jela ne možemo naći u strogim pravilima mediteranske prehrane, ali ona su apsolutno autentična istarska, a pojedina (naročito puževi) sežu daleko u prošlost Vodnjana i njegove okolice.

Porečki restoran «Zlatna ribica» primjer je mediteranskog tipa prehrane. Hladna i topla predjela, juhe, glavna jela, kao i specijalitete kuće u potpunosti čine bijela riba, sipe, lignje, školjke i rakovi. Iznimka za goste koji ne uživaju u morskim specijalitetima su konjsko i goveđe meso. Sezonsko povrće, maslinovo ulje i birana istarska vina upotpunjuju ponudu “Zlatne ribice”. Kuhinja ovog restorana nije tipična istarska s jelima koja se tradicionalno pripremaju u ovim krajevima, ali je svakako u okvirima pravila koja nameće piramida mediteranskih namirnica. Vlasnica restorana ciljano je razmišljala o gostima koji dobro poznaju prednosti tradicionalne mediteranske kuhinje, ali koji od kuhinje traže i praćenje nekih modernih tokova – stare namirnice na nov način. Ljudi u restoranu pored klasičnih jela žele doživjeti i neka nova gastronomska iskustva: npr. Jakovljeve kapice u kokosu poslužene uz tartar umak. Mudri ugostitelji smatraju da ne treba zazirati od novih, možda i malo smjelijih kombinacija.

Mediteranski tip prehrane danas je svjetski trend koji se i kod nas mora temeljito proučavati i njegovati. Temelj dobre kuhinje je dobra edukacija mladih generacija, dobro poznavanje namirnica te njihovo sezonsko korištenje jer će tako mediteranska kuhinja dobiti pravi mediteranski “štih”. Gastronomska tradicija istarskog poluotoka sve više nalazi snage i hrabrosti da izađe iz obiteljskih kuhinja i konoba na vidjelo i ponudi posjetiocima ovog prelijepog kraja, željnim novih doživljaja, nešto što ponekad ima pomalo okus avanturističkog izleta u nepoznato.

Lagani povjetarac čini podnošljivima vrele trsatske zrake sunca. Mnoštvo ljudi kreće se bez žurbe šumom iznad svetišta Majke Božje zastajkujući pred postajama križnoga puta.

Kod velikog drvenog križa okruženog stablima što rastu visoko i poput stražara okružuju taj simbol kršćanstva, ljudi nakratko stanu da bi mislima pružili potreban mir.

Gledam čovjeka kako lagano pognute glave stoji nesvjestan ljudi oko sebe, sunca, stabala, poneke ptice. Odjednom digne glavu, desnom rukom plaho napravi križ na grudima i pođe nesigurnim korakom. Nadam se da će njegove misli, njegove molitve za zdravlje bližnjih (spomenuo se on i nekih drugih, preporučio Bogu i sve one kojih se u tom času nije mogao sjetiti) biti uslišane.

Zvijezda mora, Kraljica Jadrana, zaštitnica putnika – Majka Božja Trsatska sedam stoljeća okuplja u svojem svetištu iznad Rijeke vjernike, štovatelje Djevice Marije iz Nazareta. «Utvrdilo se ono (svetište) na 135 metara visokoj stijeni iznad lijeve obale Rječine u naselju Trsat, a od ušća u more te male rijeke s velikim imenom vode k njemu Trsatske stube». ….. To je mjesto «svjedok sudbina brojnih trsatskih čuvara, zaštitnika i štićenika, kako onih od roda Frankopana tako onih iz Reda Franje Asiškoga.» (Hoško E., Na vrhu Trsatskih stuba…, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1991.)

Povijest bilježi da su trsatske stube građene za Istrane koji su brodicama dolazili sa zapadne obale Istre do ušća Rječine Spominje se da su prvi hodočasnici bili iz Lindara. Oni su u svetištu tražili snaženje vjere, oživljavanje nade, jačanje ljubavi.
I danas, kada se prve subote mjeseca rujna na Trsatu okupi mnoštvo iz raznih krajeva, nad svetištem lebdi onaj isti duh koji stoljećima krijepi umorne, potiče malodušne, veseli i smiruje svakog koji mu se čista srca predaje.

Daj da pod stubam tvoje kuće svete
Zaplačem jednom kao ludo d’jete!
Jer tad će netom, meni, u polaku

Hodu, što vodi gore u visinu,
Bol jedna sahnut pri svakom koraku,
Cv’jet jedan niknut na svakom skalinu.

Vladimir Nazor, Uza stube (ulomak)