Info Croatia

U posljednje vrijeme prašina se diže oko Gorana Višnjića i njegove ljubavne veze sa ženom iz njegovog rodnog grada, poznanicom iz školskih dana.
Bombardirana odasvud informacijama o njima, dala sam se u svoje razmišljanje o slučaju. Najprije sam se pokušala postaviti u kožu Goranove žene Ivane. Ja na njenom mjestu i u njenom slučaju vjerovatno nebih oprostila nevjeru, pa čak i ako bi nastavila brak s tim čovjekom, ništa više nebi bilo isto. No, Ivana je nekako po mom mišljenju u nezavidnoj situaciji i vjerovatno je iz osobnih interesa prisiljena „oprostiti“, no koliko je zaista oprostila, zna samo ona.
O njenim osobnim interesima sam razmišljala na slijedeći način. Ponajprije, ona je žena u godinama kada je već davno trebala postati mama, a nije. Posvojenje djeteta nakon toliko godina braka s Goranom znači da ona na žalost sa Goranom ne može imati djece. Što se tiče njene karijere, nisam zamijetila da se negdje u tisku često i posebno ističe njena popularnost na nekom polju, i u stvari ona živi u Goranovoj sjeni te uživa popularnost ponajviše kao Vrdoljakova kćer i Goranova žena. Čini mi se da je i fizički nekako promijenjena, odnosno da je imala neke izmjene na svom licu, koje za moj ukus nisu rezultirale njenom privlačnošću, već naprotiv, izgleda jako umjetno i ne stoji joj.
Te očite tri činjenice joj nikako ne idu u prilog, i da bi opstala na poziciji na kojoj se nalazi prisiljena je na kompromis s Goranom.
 E sad, da pređemo na Gorana. On je općenito vrlo markantan muškarac, osim što je poznat kao glumac, što znači da bi on i da nije poznat, u Šibeniku imao dobru prođu kod žena. Godinama je u braku sa ženom iz obitelji koja kotira u javnosti, što mu je vjerovatno onda i imponiralo, uz činjenicu da je i Ivana u svom prirodnom izdanju izgledala privlačnije (ovo je moja opaska i ne mora biti točna, no u njenom slučaju je to očito). Osim niza godina sa ženom koja je izmjenila svoj izgled na gore, on je niz godina u braku bez djece, a hoćeš-nećeš san svakog muškarca je da jednog dana ostavi trag iza sebe, da ima potomstvo koje je njegove krvi. Goran to očito nije u mogućnosti sa svojom ženom, pa su prešli na posvajanje djeteta. To je inače divan i hvalevrijedan potez, no koliko on u svom srcu žali što ne može imati vlastito dijete, to samo on zna.
Mislim da je proces posvajanja djeteta dugotrajan proces i da je upravo cijeli sklop okolnosti poljuljao Goranovu stabilnost. Nije to lako jednom muškarcu. I vidjevši slike dotične Šibenčanke, moram priznati da ima ukusa i da ta žena, osim što je zgodna, ima ono nešto što zrači iz nje.
Vidjela sam Mirelu Rupić  na slici u atraktivnom izdanju s očima prekrivenim sunčanim naočalama, i Mirelu Rupić u običnom izdanju s djetetom u naručju i koliko god da su je novine pokušale ocrniti, iz nje izbija nekakva blagost, toplina iz očiju i neka prirodna ljepota, koja se sukobljava sa onim što o njoj pišu. Ona očito može biti i atraktivan komad ali i požrtvovna majka i radnica i sve ostalo. Nije joj lako bilo ni s vlastitom obitelji a ni s okolinom, ali ima hrabrosti živjeti svoj život uzdignute glave.
Gledajući realno, dijete liči na Gorana a ona mu je više par nego Ivana. Ivana pored Gorana izgleda izvještačeno, pa čovjek ima dojam da je čovjek slučajno stao pored neke lutke u trgovačkom centru. Možda Ivana ovo i pročita, jer je net mali, i žao mi je ako se nađe povrijeđena, no po mom mišljenju to su samo nažalost činjenice koje ne mogu izostaviti. Nemam nikavu averziju prema toj ženi, no iz nje ne izbija ono nešto kao iz ove druge i ne mogu protiv svog dojma.
Moje mišljenje je da je Goran trenutno, ni na nebu ni na zemlji i da je prisiljen svoje želje i stavove zatomiti zbog nekih drugih interesa i pritisaka. Posvojenje djeteta je završeno i on nema kud osim da ostane tu gdje jeste. Imam neki osjećaj, da tog posvojenja nije bilo, i da Ivana ne potiče iz obitelji Vrdoljak, da bi Goran donio sasvim drukčiju odluku o svom budućem životu.
I na kraju, žao mi je Ivane jer mislim da će se njen budući bračni život temeljiti na prividu, žao mi je Gorana jer mislim da i njegov unutrašnji život neće biti blistav koliko god on nastojao živjeti u nekoj normali.
Isto tako žao mi je i te Šibenčanke koja će se morati nositi sa pritiskom okoline, a jedini grijeh joj je što se izgleda zaljubila u zabranjeno voće i sve je to još k tome urodilo plodom, odnosno djetetom koje je u cijeloj situaciji nevino i nezaštićeno od grube okoline.
Svi su oni odrasli i svi će svoje boli podnijeti, samo je to malo nevino dijete odmah po rođenju izloženo javnosti ko ribica na tanjuru. Njoj želim svu sreću i djetinjstvo bez trauma. 
 

Evo ove sam slike gledala po netu, a vi prosudite sami što se iz ovih slika može zaključiti:
(Ako želite veću sliku, kliknite na nju)

Jučer sam poslala mailom pismo u Sabor RH s nadom da će ga netko pročitati i možda me kontaktirati, evo ga ostavljam i ovdje, da se eventualno nađe netko tko bi iznašao načina da se poradi na tome.Imam ja još nekih prigovora na nebuloze u zakonima, ali i to će doći na red.

Poštovani Saborski zastupnici, svi redom!

Danima razmišljam kako Vam moram poslati ovo pismo i iznijeti svoje stavove i zdravu logiku koju bi mogli upotrijebiti na svojim sjednicama umjesto da se na naš račun prepirete tko ima ili nema skupocjeni sat, vilu ili je napravio plastičnu operaciju.

Nama građanima apsolutno je svejedno je li tko od Vas bogat ili nije dok god mi možemo živjeti i privređivati na način koji bi bio primjeren da postanemo bar građani srednjeg staleža.

Naime, kad bi se Vi pozabavili nekim pitanjima koja su od velike egzistencijalne važnosti malom čovjeku, a manje se bavili sobom, svma bi nam u državi bilo bolje a siva ekonomija bi se drastično smanjila.

Dakle, kako sam po struci ekonomista sa sedam godina radnog staža u banci, a daljnjih trinaest u vlastitom knjigovodstvenom uredu, susrela sam se sa mnogim problemima i nebuloznim zakonskim odredbama koje ste donijeli upravo VI u SABORU.

Na početku bih htjela otkloniti Vašu sumnju da ovim pismom želim Vama izraziti kritiku, no kritika je konstruktivna i poželjna jedino kada se uz nju predloži rješenje problema, a ja to upravo nudim.

Počela bih od samog Zakona o porezu na dohodak koji je vezan uz nas male ljude i naše poslodavce. Poznato Vam je zasigurno kako se u današnje vrijeme obračunavaju plaće i davanja iz istih, temeljem postotnih obračuna doprinosa koji u zbroju iznose 44% brutto osnovice, i kako ona raste tako drastično raste ukupan trošak plaće poslodavcu, dok radnik od tog rasta ima malu korist. U isto vrijeme imamo Obrtnike i slobodna zanimanja (obveznike poreza na dohodak) koji plaćaju svoje doprinose fiksno, neovisno o prikazanom dohotku, a onda adekvatno tome obračunavaju porez na dohodak.

Dakle, moj prvi prijedlog je:
1. da se u zakonu izmjeni odredba o doprinosima na način da se oni fiksiraju prema kategorijama posloprimaca primjejujući model za brtnike.
2. da se reguliraju porezne stope kod obračuna poreza na dohodak, odnosno da se uzdržavani članovi izjednače sa poreznim obveznicima, što značilo da bi koeficijent za obračun svakog člana obitelji iznosio jednu cijelu poreznu olakšicu.
3. Da se skrate razredi poreznih stopa koje su više nego bezobrazne, jer morate priznati da stopa od 35% i 45% u današnje vrijeme nema ni svrhu ni smisao, pa bi ih trebalo ukinuti.
4. Da se stopa PDV-a poveća na 25%, s time da porezni obveznici na sve račune na koncu godine imaju povrat od 5% uračunatog PDV-a, ukoliko ih prilože u poreznoj prijavi.

Da bih obrazložila ovaj prijedlog, iznijet ću Vam važnu činjenicu. Iz mog iskustva u direktnom radu sa poreznim obveznicima, siva ekonomija je veća od 70%. To znači da se samo 30% dohotka prikazuje «na bijelo». Državni proračun time gubi, jer se u državi ne vrti novac, jer se grade nekretnine od crnog novca, jer radnici zarađuju minimalac a ostatak im se plaća na crno. Time su isti kreditno nesposobni i naravno, kako se ti problemi vrte u krug, država sve to potencira inspekcijama i kažnjavanjima. Od takvog presinga na porezne obveznike nema ništa.Dobivate propale poduzetnike sa računima u blokadi od kojih se gotovo nikad nećete naplatiti, a njihovi radnici prelaze na Zavod za zapošljavanje i crpe novac za besplatnu zdravstvenu zaštitu i naknade zbog nezaposlenosti sa državnih jasli. Primjerice, porezni obveznik koji kroz svoj minimalac plaća cca 3oo,oo kn zdravstvenog doprinosa ima jednaka prava kao i onaj koji kroz svoj dohodak izdvaja 1ooo,oo kn za isti doprinos. Naravno, u tom smislu, i djelatnici od svog poslodavca onda zahtijevaju isplatu minimalca na bijelo, ostatak isplate na crno pa se onda za razliku liječe privatno.

No uz moj prijedlog, obračun plaće bi bio jednostavniji, poslodavac bi imao interesa svom djelatniku isplatiti veću plaću ne strahujući da će mu postotno porasti ukupan trošak plaće koji neće biti u stanju namiriti iz svojih prihoda s osnove djelatnosti. Smanjivanjem stope PDV-a na 20% razlikom bi se okoristili trgovci koji bi istu ukalkulirali i povećali svoju maržu, ali povećanjem stope na 25% s mogućnošću povrata 5% PDV-a novac bi se prelio direktno u džepove građana, a ujedno bi i građani bili oni koji bi umjesto inspektora kontrolirali uredno izdavanje račna od strane trgovaca.

Prikazivanjem računa u poreznoj prijavi, porezni obveznici bi mogli od države zaraditi npr. i 10% olakšice po svakom prikazanom računu, te tako vratiti i dio poreza na dohodak.

Samo sa ovim navedenm, smanjila bi se siva ekonomija uvelike, a novac bi polako počeo doticati u državnu kasu. Građani bi postali i kupovno i kreditno sposobni, te bi lakše rješavali svoje egzistencijalne probleme.

U tom slučaju se mali ljudi nebi pitali gdje odlazi njihov uplaćeni porez jer bi znali da ga vraćaju i da sami, rame uz rame sa svojom državom vrše kontrolu nad ekonomijom i privređivanjem. Razlikom nastalom povećanjem dohotka i olakšicama, puno više ljudi bi se odlučilo uključiti u dobrovoljni III mirovinski stup čime bi s vremenom sve manje ljudi, nakon što ode u mirovinu bilo prisiljeno dodatno raditi te tako zauzimati radna mjesta mladim ljudima.

Cilj je svake države da se u njoj zavrti «živa lova» i to na bijelo, no ovakvim zakonima gušite tu mogućnost i stišćete cijev kojom dotiče i ono malo novca u državni proračun.

Ne treba biti puno pametan za ovakva rješenja koja su logična i potrebna, no mislim da ekonomsku situaciju i porezne zakone kod Vas donose ljudi koji nikad nisu sjeli na konkretno radno mjesto i upoznali se sa problematikom, a nikada nisu bili eksterni knjigovođe te vodili knjigovodstvo za razne poduzetnike, da bi bili bliže problematici i sagledali rješenje problema. Teorija je jedno, a praktične provedbe zakona su nešto sasvim drugo, a ponekad ih je velika teškoća i provoditi jer se dogodi da jedni potiru druge. Naime, što jedan zakon dopusti, drugi to ne dopušta.

Vi u Saboru poznajete dobro zakonske propise, jer ste ih sami donijeli, pa mi ovdje nije bila namjera navoditi loše zakonske članke koje treba izmjeniti, no vrlo je vidljivo i očito što trebate učiniti i bez mojih navoda.

Ukoliko ne razmišljate o ovim mogućnostima, onda je logično da Vam ovakvo loše stanje u privredi i ekonomiji odgovara, kako bi netko nesmetano mogao krasti. Ne želim optužiti nikoga direktno, no činjenica ostaje da je današnja ekonomska situacija u sprezi sa poreznim zakonima i zakonima o doprinosima, odlična podloga za lopove koje Vi s vašim inspektorima niste u stanju i ne možete kontrolirati, jer su se sakrili u masi.

U nadi da će bar netko pročitati ovaj moj dopis, lijepo Vas pozdravljam.

Jučer sam bila na Obrtničkom sajmu koji se redovno svake godine održava u ovo vrijeme. Uvijek me iznova oduševi, jer ti ima svekakvih stvarčica i naprava koje su djelo vrijednih obrtničkih ruku. Od prekrasnih kovanih ograda, stolarskih, i bravarskih proizvoda, prekrasno izrađenih kišobrana i suncobrana na koje smo već zaboravili, grnčarskih i keramičkih proizvoda, nakita od keramike i poludragog kamenja i minerala, prekrasne odjeće od lana izrađene na starinski način, unikatnih staklenih tanjura i vrata izrađenih od pečenog raznobojnog stakla i murano stakla, domeće tjestenine, hrane i biljaka. Bio je čak i štand inovatora. Ne mogu sve ni pobrojiti, a nisam stigla ni poslikati sve čega tami ima.
Odabrala sam dio toga, a posebno sam otišla pogledati novitete sa štanda Tehnoline, na kojem sam prošle godine kupla svoj LG prijenosnik kojim sam jako zadovoljna. Bilo je svega, a ja sam tražila još jedan Canonov printer i našla ga, IP4300. Po meni su to vrlo solidni printeri za kućnu uporabu čiji je potrošni materijal primjerenih cijena. Imaju dobre mogućnosti printanja dokumenata, fotografija i CD-a, tako da savršeno zadovoljavaju moje potrebe. Već imam Canon Ip3000 koji sam prepustila djeci, aza sebe sam nabavila ovaj novi.

No ima jedan obrt koji me svake godine iznova oduševi svojim kreacijama u metalu, a to je „VRBANUS“ Radionica za umjetnički obrt. Bevjerovatno je kako se može iz metalne čipke izraditi baš sve, od Bube, mača, štita, pa i haljine. Prekrasni motivi ograda koje se mogu ukomponirati i u suvremene objekte su prava umjetnička djela. U svom sam stanu već pet godina i u njemu imam malu galeriju i stepenice prema njoj. Kako nisam pronašla ništa što bi odgovaralo kao ograda mom ombijentu, tako se mi do danas galerija i stepenice bez ograde. Ali nakon ovog sajma, to, nadam se, više neće biti tako, jer sam pronašla svoju ogradu iz snova upravo na štandu Vrbanusa i dogovorila da mi naprave ponudu za istu. Nadam se da će ponuda biti zadovoljavajuća i da ću napokon imati zaista lijepu ogradu.
Ovdje vam ostavljam nešto sličica sa sajma, a nakon svega ću vam postaviti nešto sličica iz Vrbanusovog programa, jer je to zaista vrijedno za pogledati. A ostavljam vam i link na njihovu stranicu ukoliko osjetite potrebu da vidite i saznate više o njima.

Na štandu Obrtničke komore Istarske Županije mogli su se razgledati stari alati koje su obrtnici nekad upotrebljavali.

A SAD MALO O OBRTU VRBANUS
VRBANUSOvo je njihov link
Ovdje su fotografije sa sajma a slideshow prikazuje nešto iz njihovog bogatog asortimana.

Zbog radova na poslužitelju Bloga jučer nisam mogla montirati post o koncertu Massima Savića koji je održao u našem INK u Puli, a kako u isto vrijeme postavljam i postove na Infocroatiji tako to nisam učinila ni ovdje, pa ga postavljam sada.

Kako me stalno prati loše sreća sa koncertnim ulaznicama tako sam opet skoro propustila koncert Massima održan večeras u INK Pula. Danima se pričalo kako su sve ulaznice za njegov koncert u Zagrebu planule u tri dana i tražila se karta više, pomislila sam da je to slučaj i u Puli budući da nisam baš čula ni pročitala pretjerane reklame za njegov koncert ovdje. Pomirila sam se sa sudbinom i prestala se trsiti da dođem do ulaznica. No, u subotu, prilikom mog redovnog odlaska u Oceanu nakon obavljenog shopinga po tržnici primjetim kako ljudi sa ulaznicama u rukama izlaze iz ulaza kazališta gdje se prodaju iste a to je preko puta Oceane. Zaletim se tamo i stvarno, na moje čuđenje ulaznica IMA. Odlično, pomislih ipak idem na koncert i kupim dvije ulaznice. Malo sam bila nezadovoljna kad sam od blagajnice saznala da su sjedišta numerirana i da moram sjesti na sjedalo koje piše na ulaznici. A pisalo je: balkon-centar-3.red. Uh, shit…pa to je skoro na plafonu kazališta….no dobro, što je tu je, mogla sam i ne dobit ulaznicu pa ne bih koncert pratila ni sa «plafona»….
Dakle, ušli smo na taj balkon i sjeli u treći red, ali smo ipak malo varali…hm..sjeli smo na sjedišta u samoj sredini reda a ne na ona koja su bila obilježena i uspjeli tamo i ostati. Naime, ispalo je da nisu prodane karte za ta mjesta, i ne samo to, nije prodano dosta karata ni za parter ni za lože, što me je začudilo jer sam očekivala dupkom punu dvoranu a ne poveće rupe u sjedećim mjestima….
Nešto malo mjesta se popunilo jer su neki ušli u posljednji čas, te smo i mi dobili susjede s naše lijeve strane koja je bila prazna. Tu je sjeo Kristijan, prošlogodišnji stanar Big Brother kuće sa jednom lijepom curom, no ne mogu sad tvrditi je li mu to bila djevojka, sestra ili prijateljica budući da je moja pažnja bila usmjerena na koncert. U jednom trenutku, već pred kraj koncerta iz šale sam slikala mog muža pa sam doma na slici u pozadini primjetila da sam uhvatila i Kristijana u tom mraku, no dosta slabo se vidi.
Za koncert mogu reći da je bio odličan i da je naravno i Massimo bio odličan, interpretirajući pjesme naših vrsnih kantautora kao što je Arsen Dedić, Zdenko Runjić, Gibonni, Zrinko Tutić.. a također je i interpretirao poznate stare stvari od Bijelog Dugmeta, pa Indexa čiji je frontmen bio pok.Davorin Popović kojeg je posebno naglasio, grupe Film i Jure Stublića, Kaliopi, Meritas sa kojima je snimio zajedničku pjesmu. Dakle uz evergreene hrvatske glazbene scene, imali smo prilike čuti i njegove vlastite kao npr. «Sjaj u travi». U svakom slučaju jedna nezaboravna večer koja je započela i završila interpretacijom Gibonnijevih skladbi, a u konačnici na bisu posljednju pjesmu ptpjevao je na talijanskom Magari (Renato Zero).
Glazbenici koji si ga pratili bili su izvrsni i uigrani mladi ljudi. Prilikom njegovog nastupa zamijetila sam i to, da on dok pjeva ne pravi kretnje rukama i tijelom, samo radi kretnji i gibanja, nego na finom jeziku dirigiranja vodi te ljude da izvuku iz svojih instrumenata upravo ono što on u tom trenutku želi, a da publika ne zamijeti očitost dirigiranja, već kao neku vrstu plesa. I meni je trebalo da prođe par pjesama pa da to primjetim.
Kao rezime svega moram priznati da je Massimo jedan potpuno izgrađen umjetnik koji je u stanju starim pjesmama dati novi i samo njemu svojstven sjaj.
Za one koji su znatiželjni znati i njegovu biografiju, potrudila sam se pronaći je na netu pa je evo i ostavljam ovdje u obliku linka MASSIMO SAVIĆ

Naravno, da sam i opalila nekoliko puta digitalcem kojeg uvijek imam u torbi pa i to prilažem, no doživljaj može biti potpun samo i jedino ako dođete na njegov koncert ili si pribavite njegov CD.

Napomena za one koji su ovdje prvi put, klikni na sliku da bi se uvećela…..

Ovdje su slike malo iz daleka jer mi je bio prestrašan luster u dvorani kazališta. Zaista izgleda svemirski i pomislila sam, bože, da se to sruši nitko u parteru nebi živ ostao, pa sam bila sretna što se u tom trenutku nalazim na balkonu gdje me ta grdosija nebi mogla dohvatiti.
Evo pogledajte i sami…..

I na kraju evo isječka sa slike na kojoj sam uhvatila i Kristijana. On me iznenadio stoga što nisam mislila da voli slušati ovu vrstu glazbe….no, eto izgleda da sam se prevarila….

Sinoć sam večer provela u Areni na koncertu Zlatana Stipišića-Gibonnija. Već duže znam za taj koncert koji se trebao održati 25.o8.o6., no zadnje dane bila sam obeshrabrena najavom kiše i lošeg vremena, tako da sam odložila kupnju karata za petak moleći se za lijepo vrijeme. U petak popodne sam ipak kupila karte, nekako osjećajući da nas vrijeme neće iznevjeriti.
I nije nas iznevjerilo, a bogme ni Gibonni, koji je dupkom napunio Arenu. Kad smo stigli pred Arenu, dvije rijeke ljudi slijevale su se pred ulaz. Koncert je bio najavljen za 21.00 h, no počeo je petnaest minuta ranije a završio blizu ponoći. Probijali smo se kroz masu u potrazi za mjestom odakle ćemo sve dobro vidjeti, no to je bilo nemoguće jer su ljudi kao mravi zaposjeli svaki slobodan kutak. Mislim, da je bilo moguće sjediti na Areni da bi i tamo ljudi sjedili.
Očarani muzikom i čestom improvizacijama zaboravili smo na vrijeme, svi smo pjevali, palili prskalice i upaljače i pratili našeg Giobonnija. Sa njegovog lica nije silazio osmjeh, a sa usta riječi hvale i ponosa što smo u tolikom broju dali ocjenu njegovom višegodišnjem radu. Rekao nam je da ga Arena podsjeća na tortu te da mu je ta večer kao rođendan, pa i više od njega. Gosti su mu bili, Oliver i Nina Badrić, jedna dalmatinska klapa te jedan strani glazbenik kojima nažalost nisam zapamtila ime, no zapamtila sam čaroliju zvuka koju je u duetu sa Gobonnijem izveo na gitari koristeći je i kao instrument za sviranje i kao bubanj.
Kako sam saznala iz Gobonnijevih riječi, Nini je ta večer bila ujedno i djevojačka večer, što bi značilo da se u subotu udaje. Ako je tako, želim joj puno sreće u budućem životu.
Ne moram puno pričati o tome kako su Gibbonijeve riječi pjesama vrlo upečatljive, životne i dirnu u čovjeka jer su vezane za naš svakodnevni život, i sve njegove lijepe i ružne strane. Između ostalog ostalo mi je slijedeće što je rekao,ne zamjerite ako ne bude doslovno jer nisam zapisaivala dok je govorio, bilo je:
„Ja dolazim iz obitelji muzičara i čitav život radim ono što volim. Tako i živim sa ljubavlju prema onome što radim. Rekli su mi da svoj život objavim u novinama, a šta da objavim kad vam je sve na CD-u, jebate!
Ja ću ovo raditi sve dok vam budem imao što dati, ali molim vas iskreno, onda kada moje pjesme postanu komercijala da mi to kažete, tada ću prestati ovo raditi, jer nebih mogao podnijeti da vas iznevjerim, ni vas a ni ovu večer. Bojao sam se nevremena, a evo nema kiše, Hvala ti Bože na tome!
Za sutra sam planirao slobodan dan, jer sam odlučio večeras vam se dati sav, tako da ću i bez glasa ostati!
Hvala vam svima za ovu večer, i neka vas Bog sve čuva!

Ne mogu vam opisati njegovu i našu ganutost ovom večeri, jer svi smo se stopili u jedno vođeni njegovom čarobnom muzikom. Malo je reći da je bilo lijepo, upravo je riječ koju je on upotrijebio prava riječ za atmosferu a to je ČAROLIJA, ČISTA ČAROLIJA!
Desetcima godina dolazim u Arenu zbog raznoraznih prigoda, ali nikada, nikada do sada je nitko nije napunio ovoliko, i nikad u njoj nije bilo toliko dobrih vibracija i pozitivne energije.
Kupila sam i CD „Unca fibre“ na samom koncertu.

I sve što mogu reći je:

GIBO, HVALA TI NA ČAROLIJI KOJU SI NAM OD SRCA PRUŽIO!

Vrteći Glas Istre od Petka jer sam htjela pročitati putopis našeg frenda o izletu u Vagabundinu kolibu u koju je i nas vodio, zadržala sam se kraj još jednog napisa koji je potaknuo moje razmišljanje u smjeru prometa i prometnih prekršaja. Naime iako se u tekstu govori o kaznama za korištenje mobitela bez handsfree uređaja u toku vožnje, dodano je pojašnjenje o štetnom učinku telefoniranja korištenjem handsfree uređaja.Rečenica glasi ovako:“No, neki znanstvenici smatraju da korištenje hands-free uređaja može biti jednako kobno kao i izravno, mehaničko telefoniranje.Oni se pozivaju na takozvani efekt „tunelske vizije“ koji se stvara prilikom vožnje i razgovaranja, čak i ako se koristi hands-free, za kojeg smatraju da ostavlja lažni osjećaj sigurnosti čime se ugrožavaju životi svih sudionika u prometu. Vrijeme reakcije na nepredviđene okolnosti pri korištenju mobitela znatno je sporije, a gubi se i moć predviđanja situacija, kao što se i smanjuje količina dopirućih zvukova iz okoline na koje možemo reagirati.“

Vozač sam od 1989. godine i ne smatram se početnikom ili lošim vozačem. Danas mnogo opreznije vozim nego nekad, pa čak i u situacijama kad imam prednost posebno obratim pažnju na sudionike u prometu, te sam tako uspjela više puta izbjeći nesreću zbog neodgovornog ponašanja drugih sudionika u prometu koje sam uočila na vrijeme. Ponajviše sam izbjegla one famozne motoriste koji pretiču sa desne strane dok ulaziš u raskršće s upaljenim žmigavcem za skretanje udesno, i one koji to čine pretičući kolonu automobila s lijeve strane dok neki od njih daju signal da skreću ulijevo. Takvima bih bez grižnje savjesti oduzela i motor i vozačku dozvolu. Tijekom vožnje, budući da nemam handsfree u automobilu, problem rješavam vrlo jednostavno, ne javljam se na mobitel. Propušteni poziv pogledam tek kad se uparkiram negdje i po potrebi i hitnosti odgovorim na njega.
No nije mi sad ovdje cilj pametovati o telefoniranju u vožnji jer je tekst u Glasu Istre to sasvim dobro odradio ( prilažem vam isječak pa pročitajte), nego o nečem drugom, a to je slušanje preglasne muzike i nabrijavanje zvučnika u automobilu do krajnjih granica.

Otišla sam na stranicu Vozač.info da vidim kakve su sve kazne zapriječene pri prometnim prekršajima i za divno čudo nisam našla ništa što bi sankcioniralo automobile koji prije liče na pokretni disco-club ili su pretvoreni u divovski zvučnik od čijih decibela i vati stradavaju uši pješaka. Što misliti o ušima, koncentraciji i prijemu zvukova iz okoline vozača takvog automobila-zvučnika.
Najprije takvi automobili u sitne sate remete javni red i mir svojom bukom, a onda takav vozač nije u stanju ni čuti hitnu pomoć, vartrogasno vozilo ili policijsko vozilo pored buke koju sam stvara. Nadalje zapitala sam se, od silnih decibela, a pogotovo basova koji vam još dugo tumpaju u glavi nakon što auto prođe, kad bi takav vozač npr. zadnjim krajem udario bicklistu ili pješaka ili psa, nebi ni primetio ni zvučno ni nikako da je nekog udario i ozlijedio.
Dakle, ako znanstvenici ističu da je i hands-free uređaj poguban za registraciju zvukova iz okoline, koliko je tek nabrijavanje muzike u automobile pogubno a nije sankcionirano.
Neka nitko ne pomisli da sam protiv kazni za telefoniranje bez hands-free uređaja u vožnji, naprotiv, ali jednako tako mislim da bi se trebalo ograničiti broj decibela koji se slušaju u automobilu, pogotovo stoga što iste takve automobile voze većinom mladi ljudi koji često voze brzo i neodgovorno.

A evo teksta iz Glasa Istre-klikni na sličicu

Motovun je od prethistorije najvažnije naseljeno mjesto u široj okolici, a prema novijih istraživanjima “New Age” znanstvenika, svoju ključnu poziciju ovaj gradić duguje svoj položaju na raskrižju Zemljinih energetskih meridijana odnosno tzv. “Zmajevih brazdi”. Ti meridijani krajolikom pronose pozitivnu, životnu energiju Zemlje, a na mjestu gdje se takve “brazde” sijeku, kao što je u Motovunu slučaj, nastaje snažan izvor pozitivne energije, “dišni otvor” planeta Zemlje.
Motovun je grad-spomenik, drevni istarski akropolski gradić smješten na vrhu 277 metara visokog brijega, čiji današnji izgled potječe još iz srednjeg vijeka, iz 12. i 13. stoljeća. Do vrha motovunskog brijega, do njegovog venecijanskog gradskog trga, vodi najduže istarsko stepenište, s 1052 stepenice.

Za vasu informaciju - ukoliko to jos do sada ne zante:

Prostornim planom predlaze se izgradnja cak 2 golf igralista od po 18 rupa
te preko 200 apartmana u podnozju grada Motovuna.
Ako se takav plan usvoji zauvjek ce biti promijenjena prekrasna
srednjevjekovna panorama Motovuna i ugrozena cuvena Motovunska suma sirom
svijeta poznata po bijelim tartufima.

MOLIM VAS POMOZITE STANOVNICIMA MOTOVUNA I POTPISETE DOLJE PRILOZENU
PETICIJU.

OVDJE MOŽETE POTPISATI PETICIJU:

www.volim-motovun.org

Jučer smo bili na koncertu Morrisseya koji nas je oduševio svojim dolaskom i svojim pjesmama. Na repertoaru su bile najnovije pjesme a i nešto pjesama uz vremena kada je bio frontmen grupe The Smiths.
Oduševio je publiku svih godišta koji su se tamo zatekli, no i publika je oduševila njega jer nije očekivao toliko svojih fanova. Stari fanovi su se pitali, zbog čega uopće nije dolazio u Hrvatsku i eto sad naprasno i neočekivano ima koncert baš kod nas.
Vrlo jednostavno nam je to objasnio, NIJE DOLAZIO JER GA NITKO NIJE ZVAO. Baš sramota, ne pozvati jednog tako velikog glazbenika.
Eto, na primjer, u Puli sam jedva čekala kad će izaći njegov novi CD kako bih ga kupila. Nećete vjerovati ali u Dallas shop je stigao JEDAN JEDINI PRIMJERAK koji sam uspjela ugrabiti jer sam imala sreću uletiti u dućan tog popodneva kad je stigao.
Nadam se da će se sada situacija promijeniti kada se mlađa populacija susrela sa njegovom fantastičnom muzikom. Doista je doživljaj biti na njegovom koncertu i nadam se da bi ga netko od organizatora koncerata u Areni mogao pozvati u dogledno vrijeme da ne ostane sada na ovom jednom koncertu.
Tijekom koncerta potrišio je svoje dvije košulje koje je bacio u gledalište, blago onima koji su ih uspjeli uhvatiti. Bio je pozvan i na bis na kraju koncerta, no izašao je samo jednom i otpjevao svoju poznatu „Irish Heart, English Blood“ no valjda zbog stroge satnice nije došao i na drugi bis koji smo očekivali pa smo se malkice razočarani razišli.
Eh, naši bi se glazbenici i organizatori mogli ugledati na koncerte stranaca. Najčešće se događa da se koncert u Uljaniku ili Arrubi najavi za npr. 21 sat a izvođači se pojave oko ponoći kad smo već mrtvi umorni i iscrpljeni od cuganja i iščekivanja. To je stvarno nekulturno, jer bi ponekad roditelji došli i sa djecom no strašno je kad dijete mora čekati pola noći da bi poslušalo neki koncert. Naše organizatore to ne brine pa im se često dogodi da im posjećenost nije onakva kakvu su očekivali. Nek se malo razmisle i zašto!
Ako piše da koncert počinje u 21 sat, onda neka tada i počne, a ne par sati kasnije. Dopuštam da glazbenik može kasniti, no mislim da bi trebali biti malo odgovorniji i kulturniji prema svojim fanovima jer ne mogu svi čekati sitne sate da bi poslušali svoje ljubimce. No dobro, da se vratimo na Morrisseya.
Kako je Morrissey već dvadeset godina borac za zaštitu prava životinja a oko 11 godina vegeterijanac prije nastupa dijelili su se letci sa propagandnim materijalom protiv bezrazložnog ubijanja životinja u svijetu i njihovog iskorištavanja za razne pokuse.
Na letku je navedeno da je ove godine Morrissey čak odbio poziv na turneju po Kanadi u znak prosvjeda zbog „barbarskog i okrutnog klanja“ tuljana. A više o tome možete naći na stranici www.prijatelji-zivotinja.hr

Nakon koncerta pod dojmom njegove muzike nije nam se tramvajem vraćalo u hotel gdje smo odlučili prenoćiti kako zbog umora nebi riskirali glavu na putu do Pule, prošetali smo od Šalate do Kranjčevićeve pa smo tako na križanju Preradovićeve, Masarykove i Tesline ulice prisustvovali postavljanju spomenika kojeg je izradio Hrvatski kipar Ivan Meštrović, Nikoli Tesli koji bi, prema onome što smo pročitali na spomeniku trebao biti službeno otkriven 10.srpnja, a to znači u Ponedjeljak. No eto, mi smo ga vidjeli i poslikali nešto poslije 23.h na dan 06.07.06.

DA NE DUŽIM PUNO, OVO PISMO STIGLO MI JE POŠTOM NA FIRMU. POTREBNA JE POMOĆ OVOM DJEČAKU. JA SM UPLATILA KOLIKO SAM MOGLA. AKO ITKO OD BLOGERA IMA FINANCIJSKU MOGUĆNOST, MAKAR I MALU, NEKA SE PRIDRUŽI OVOJ AKCIJI.

DA BI SAZNALI DETALJE PISMA I DOBILI PODATKE ZA UPLATU KLIKNITE NA OVU MALU SLIKU I OTVORIT ĆE VAM SE VEĆA I JASNIJA SLIKA.

Nažalost, ništa nije pomoglo. Ispravno sam obukla navijački majicu, provjerila gaće i hlače i sve je bilo su savršenom redu, ali izgleda je netko od navijača u blizini imao bar gaće naopako obučene, jer ono jučer nije normalno.
Prvo, iskidali su mi živce do samog kraja, drugo primili smo neke bedaste golove i to jedan iz penala a jedan s velikom vjerajatnošću zaleđa. Naravno, ne mogu a da ne spomenem činjenicu da naši Vatreni nisu baš gorili na terenu, svako toliko su tinjali. Nije mi jasno što se to sa njima zbivalo jer su davali manje od sebe nago na prethodnim utakmicama.
Taman kad daju gol i kad nam podignu krila, oni posustanu. Je li to bio umor, preopterećenost činjenicom da je ovo odlučujuća utakmica za opstanak na SP-u ili nešto treće, neznam, ali znam da su bili ispod mojih očekivanja. Da su igrali kao sa japanom, bar, zabili bi Australijancima tri-četiri gola ko iz puške i nebi ih pustili blizu svome golu.
Nisam ni slikala jučer ništa jer je sve oko mene bila tuga i ozlojađenost ……

Dakle ovo je moje posljednje pisanje o SP-u jer nismo otišli dalje.

Jučer sam opet navijala, a i u četvrtak ću opet. Ponovo smo se skupili na terasi kafea “Dante” u našem centru i zajedno sa poštarima koji su nam se pridružili navijali i navijali. Živcira li smo se, skapavali od vrućine i pored stalnog opsluživanja hladnim Karlovačkim.Bodrili smo naše iz petnih žila, a posebno Pršu koji je jučer pokazao izvanrednu izdržljivost i umijeće igranja. no, kad te neće-neće te. Tako nije bilo sreće da nam lopta uleti u gol Japancima, no nije sve izgubljeno, slijedi nam Australija pa ćemo vidjeti.
Nije još kraj i nije sve izgubljeno, napokon, nismo izgubili kao sa Brazilcima, igrali smo neriješeno. Sigurno sam pristrana….ali ipak smo mi bili bolji, ali nas je i sudac zeznuo triput…svirao je prekršaj kada ga uopće nije bilo….valjda da se ispriča Japancima za onaj penal koji je nama dosudio a mi ga nismo iskoristili.Sve u svemu, dobila sam od osoblja Dantea i navijački dres (presvukla sam se u njihovom skladištu, a tekućine oko mene…..hi,hi ko u priči….) i navijački bedž i još mi je konobarica Jasmina našminkala na obraz boje Hrvatske zastave. Nema što, u tri minute pretvorila sam se u pravu navijačicu.
Malo su me dečki špotali da naši sigurno gube jer sam ja obukla dres, no podsjetila sam ih da ga nisam imala kad sam navijala za naše dok su se borili protiv Brazila pa su popušili gol…..Hm, kad sam došla doma bilo mi je jasno zašto smo završili neriješeno i nismo zabili gol…..ja sam u brzini obukla dres naopako—leđa majice sam okrenula naprijed…..pas mater….sad znam u čemu je štos.
Dakle u četvrtak moram dobro paziti da dres obučem na pravu stranu, a onda nek se Australijanci dobro čuvaju….

Ideeeee slideshow !!!!!!

Dakle, iako imamo doma PlazmuTV od 107cm, nismo odolili guštu sići u kafić Dante odmah u susjedstvu i tamo gledati utakmicu Hrvatska-Brazil. Iskreno, pribojavala sam se tog susreta jer sam prethodno gledala one njihove dvije prijateljske utakmice prije SP-a pa me nisu očarali. Moj dragi mi je objasnio da to ne računam, jer kaže: „ne mogu oni sad pokazat i otkrit sve svoje adute…to se čuva za SP..“ OK, rekoh ja, ajde da vidimo i to.
I tako, po ure prije utakmice uredno smo se smjestili ispod nadstrešnice pored poštara (odmah pored je Pošta i T-com) i poštarki i T-com djelatnika i svih susjeda centra. Oni koji su zakasnili morali su privući klupe koje stoje oko Fontane, a ostali su morali stajati. I onda je krenulo uzbuđenje. Kako sam ja uvijek pegula kad su dobre fešte u pitanju, naravno morala sam piti Bezalkoholno pivu umjesto mog rasnog Karlovačkog jer sam se u međuvremenu razbolila pa me doktorica nakrkala Sumamedom, šmrc.
No, zaboravila sam i na tu muku gledajući naše VATRENE..jer.ono što su oni pokazali na terenu bilo je iznad svih mojih očekivanja i snova. Pokazali su Brazilu da se mogu sa njima nositi bez većih problema, a naši navijači su bili više od podrške. Imam osjećaj da su naši Vatreni znali da je onaj navijački duh na tribinama i u Hrvatskoj, u svakom domu u svakom kafiću. To je bio trenutak kad su sve naše misli i osjećaji bili sa njima, kao da im dajemo snage da ustraju. I jesu….nema veze onaj jedan primljeni gol kad su Brazilci ugrabili sreću nekon što su nam skršili Niku Kovača. A njemu svaka čast na izdržljivosti i hrabrosti otrpit bol koji je vrlo neugodan kad dobiješ po rebrima. Ja sam čak mislila da mu je polomljeno koje rebro i bilo mi ga je žao i divila sam mu se koliko trpi a ipak igra.
Ova utakmica je potakla sve moje nade i izbrisala sve moje sumnje u uspjeh naše reprezentacije. Mislim da će se ostalima tresti gaće pri pomisli da moraju nadigrati naše dečke. Vatreni su pokazali da su zaista moćni i da njihovim protivnicima neće biti lako pobijediti ih. Brazil je to shvatio i nakon onog gola strahovali su cijelu utakmicu i borili se održati rezultat….naprosto mi smo za njih bili neugodno izneneđenje.
I neka, neka se zna da mi nismo mačiji kašalj.
U tom navijanju i skaknju sa stolica pri svakom napadu na Brazilski gol, primjetili smo i snimatelja sa HTV-a koji je izabrao baš naš kafić da predstavi navijače iz Pule, pa smo se poslije vidjeli na TV-u. Ali nije ni on ostao anonimni snimatelj, jer smo i mi slikali njega.
A poslikala sam i naokolo da se vidi da su i žene ravnopravno navijale sa muškima.Ima i mene tu…..