Već me pomalo nervira priča kako će se ovaj mjesec žene živcirati jer počinje sezona nogometa. Pa, dobro ima žena koje vole gledati sapunice, tračati i ispijati kavice i tu njihova veza sa aktivnostima koje nisu vezane uz kuhanje i čišćenje prestaje.
No ipak mislim da nije posve tako. Imam primjera gdje sam razgovarala sa muškarcima koji ne prate nogomet i prvenstvo ih apsolutno ne zanima. Nisam mogla vjerovati…..no čula sam na vlastite uši.
Ipak mislim da jedan veliki broj žena prati nogomet….hm, naravno većina zbog zgodnih igrača sa svih strana svijeta. Ni taj razlog nije loš….no zaista, ako dublje promotrim nogomet kao sport, mogu zaključiti da mi se ipak više sviđa nego ne sviđa. Jer, hoćeš-nećeš to je ipak sport. Svome mužu ne branim gledati nogomet a u većini slučajeva sjednem pred TV pa navijamo skupa. Ponekad se znam zanijeti pa mi se moj muž smije da sam gora od njega…..pobjegne mi koja sočna psovka (no kome ne pobjegne, mislim se ja.)…bože oprosti mi, ali eto u tom žaru da moj tim postigne gol ja se malo raspametim.
Jučer sam gledala Švede koji su igrali sa Trinidad i Tobagoom i stvarno sam do kraja napeto pratila to nogometno zbivanje….Moj muž je rekao kako će Švedi zabiti bar jedan gol, no vidjela sam kako Trinidad grize i trči iz petnih žila i neda im disat. Odmah sam izjavila da tu neće pasti ni jedan gol…i tako je bilo do kraja. No ono moje navijanje za jedan tim, poslije prvog poluvremena nastavilo se kao navijanje za oba tima, jer su me se i ovi drugi dojmili tako da sam kod pogrešaka psovala i jedne i druge……A kad je igrač Trinidada opalio u gornju prečku gola i zamalo postigao rezultat srce mi je doslovno preskočilo.
Ipak mislim da bi se žene morale bar malo uživiti u nogomet i u sport uopće, jer ima to svojih draži, diže adrenalin, skreće misli od svakodnevnih problema a i zbližava partnere….imaju o čemu pričati međusobno.
Naravno pod pojmom sporta ne ubrajam utrke Formule1 i šah, jer je dozlaboga ubitačno to gledati.
Ali ovako, ponijela me euforija nogometa, iako sam žena…. ja sam na svoj lančić pored privjeska-križa objesila jednu lijepu srebrnu nogometnu loptu za sreću našim Vatrenima……..
Zato poručujem svim ženama, da im neće kruna sa glave spasti ovih mjesec dana, ako zajedno sa mužem budu navijale ispred malih ekrana ili na stolicama obližnjih kafića koji su svoje TV aparate postavili na otvoreno.
Lijepo drage moje…..sjedite pored svog dragog, naručite koje pivce za živce….(ja volim Karlovačko) i navijajte, navijajte……….

Eto, završila je humanitarna utakmica Zvijezdi i Legendi koja je rezultirala prikupljanjem ogromnog iznosa novca za Udrugu Krijesnica. Divno, krasno i nadasve humano.
Kako svaki događaj ima i svoje lice i naličje, tako ne mogu a da se ne osvrnem na naše zakonodavce …koje humanitarni događaju na nivou ove države koji ljudima dižu moral i bude nadu ne diraju ni najmanje.
Sramotno je to što država na osnovu prikupljenih sredstava puni svoj proračun kao da njoj treba humanitarna pomoć….
Evo zbog čega sam ogorčena. Dakle u cijeloj toj euforiji ugledala sam na TV-u broj telefona za donacije Krijesnici gdje piše da je cijena poziva 6,10kn. Nakon okretanja broja u slušalici se čuo nasnimljeni govor u kojem je između ostalog rečeno da smo donirali 5,00 kn udruzi.
kako je moja struka knjigovodstvo, nije mi teško bilo izračunati da ona kuna i deset lipa nije otišla udruzi nego je donirana u DRŽAVNI PRORAČUN RH u obliku POREZA NA DODANU VRIJEDNOST.
Ja sam htjela donirati 6,10kn a ne 5,00 kn i nisam htjela donirati taj PDV državi. Ako država treba pomoć onda nek organizira svoju humanitarnu akciju a ne da se ovako bezobrazno PDV prikrpi i ovakvom prikupljanju dobrotvornih priloga.
Nadam se da im neće pasti na pamet uzeti taj novac za sebe, jer je to DJEČJI NOVAC.

Dugo već očekujem premijeru najavljene kazališne predstave u INK PULA, redatelja Eduarda Milera pod nazivom „Baal“ Bertolda Brechta s Goranom Navojcem u glavnoj ulozi. Svaki dan ih susrećem u Oceani kada se u pauzama dolaze odmorit od skoro pa cjelodnevnog uvježbavanja uloga.
I konačno, meni nesvojstveno kupila sam karte za premijeru dva dana ranije. Po najvećoj kiši odlučila sam otići i kupiti te dugo željene ulaznice za predstavu. Sva sretna kao da imam neznam kakvo blago u pretincu svog novčanika očekivala sam taj dan, taj 25.05.06. u 20.00 h kada ću to djelo moći pogledati.
Nakon „Ribice“ koju su iskritizirali oni koji se nisu mogli ili znali uživjeti u glavni lik koji je savršeno odglumila Lucija Šerbedžija, očekivala sam uživanje u predstavi. Lijepo sam se odjenula zamjenjujući svoj casual image u elegantnu kombinaciju bijelih trapezastih hlača i prekrasne bluzice boje breskve iznad nježnog bijelog topića. Izabrala sam i sandalice boje breskve uz koji je dobro došla torbica od drvenih perlica i satena u istom tonu. Zaista sam htjela doći elegantna na predstavu jer to smatram poštovanjem pema izvođačima koji su puno truda, vremena i znoja uložili kako bi nam prezentirali djelo.
I konačno, došlo je to vrijeme. U holu kazališta sklupljali su se ljudi, poznati i nepoznati. U toj gužvi zamijetila sam i poznata lica, kao što je bila Đurđa Adlešić, Tarik Filipović, Galiano Pahor……no sigurno ih je bilo još, ali moja 163 cm visine mi baš ne omogućavaju dobar pregled u masi.
Nakon ulaska u dvoranu Male scene, i osvajanja sjedalice u prvom redu, zamijetila sam da je dvorana dupkom puna I još se tragalo za dodatnim stolicama. Ubrzo je započela predstava u kojoj je Navojec zaista dao maksimum i briljirao glumeći tog genijalnog mračnjaka Baala, umjetnika bez skrupula koji gazi preko ljudskih duša i osjećaja grabeći i koristeći njihova tijela i zarobljavajući ih emocionalno, gotovo kao neki vampir, kao neki mag čijoj se kontroli uma nisu mogli oteti.
Ja možda nisam kompetentna dobro rastumačiti lik, no obrada lika autorice sa web stranice INK je bila ono što me je posebno zainteresiralo za predstavu, a tekst je glasio;

U svibnju INK GK Pula najavljuje premijernu izvedbu jednog od najintrigantnijih komada velikog dramatičara i utemeljitelja tzv. epskog teatra, Bertolta Brechta. U naslovnoj ulozi Baala pulskoj publici predstavit će se Goran Navojec.

Baal. Mijenjaju se tijela, prostori, godišnja doba, politika, priroda… Baal ostaje
zauvijek. Pjesnik koji ne samo da stvara, već živi umjetnost – u tijelu sebičnjaka, pijanca, vagabunda, zavodnika, rasipnika, egoista i ubojice. Baalova destruktivna moć nosi pečat dijaboličnosti. On je kao sunce. Tko mu se previše približi, on ga - sprži. Ali usprkos svojoj destruktivnosti, on je demonski privlačan, kako za žene tako i za muškarce. Što je to što tako demonski privlači k crnom anđelu Baalu? On je beskompromisan, neustrašiv, nikoga ni za što ne moli i nikoga ne treba. On je SAM-SEBI-DOVOLJAN. Baal je spojen s tamom. On sam je tama, u kojoj usrkava ljude, da bi ih ispljunuo kao stihove. A oni, iako ga se boje, hrle k njemu, hrle u naručje crnog anđela Baala, kao da ih vuče nepodnošljiva privlačnost Tanatosa. Jer svi znaju da na kraju postoji samo NIŠTAVILO. I Baal to dobro zna. Upravo zbog toga tako halapljivo konzumira sve oko sebe. Njegova posljednja riječ je: “Zvijezde”. On stremi najvišem – ka besmrtnosti. Baal znači – čovjek nasuprot svemiru; čovjek nasuprot prirodi; čovjek nasuprot vječnosti. Baal je nesretan, tužan i krhki crni anđeo u tijelu čovjeka.
Žanina Mirčevska

To je njen tekst u kojem nisam mogla povjerovati da netko može vjerno skinuti ponašanje čovjeka koji je takav mračnjak. Ali skinuo ga je….ogolio ga je… doslovno Navojec i skidam mu kapu…..i njemu i njegovim kolegama i svima koji su pomogli odraditi predstavu. Stvarno je vrijedi odgledati to djelo. Opet ponavljam da Ravnateljica INK Saša Broz odabire pažnje vrijedne stvari i polako podiže kazalište na viši nivo, kao kad se diže zastor na sceni…..stalno ide na više…više…još više…..

Naravno ja nebih bila ja kada nebih bar jednom škljocnula fotoaparatom. Za vrijeme predstave to nisam htjela, mislim da je nepristojno. No kad su se na kraju svi glumci okupili na poklon, rekoh sebi.“E sad ožeži…..i eto….uslikah ih sretne.(Klikni na sliku da bi se uvećala)

A sada malo o realizatorima djela:

Redatelj: Eduard Miler
Adaptacija teksta i Dramaturgija: Žanina Mirčevska
Glazba: Livio Morozin i Eduard Miler
Kostimografkinja: Tajana Meštrović
Scenograf: Goran Petercol
Dizajn i rasvjeta: Eduard Miler i Goran Petercol

Glumci:
Baal Goran Navojec
Ekart Dražen Šivak
Sophie Lucija Šerbedžija
Emilija Ana Karić
Johannes Ozren Grabarić
Johanna Mia Krajcar

Sudjeluju i članice studija INK:

Kritičarka Anita Buhin
Starija sestra Nina Veizović
Mlađa sestra Glorija Grujić
Mlada žena Zuzana Čulić
Djevojka 1 Hana Žerić
Djevojka 2 Irena Bilčić

A evo i slike iz Oceane…..

Iako je danas utorak, još uvijek sam pod dojmom izleta u Nedjelju. Tri tjedna smo se spremali na taj izlet. Naime, nikako da nas posluži vrijeme i “vrijeme”. Naš frend Ivan voditelj programa na Radio Maestralu, a veliki zaljubljenik u prirodu već dugo nam priča o tome kako postoji mjesto u Fužinama sa prekrasnom prirodom I prirodnom hranom, Planinarski dom “Vagabundina koliba”. Toliko nam je nahvalio to mjesto da smo ozbiljno zagrizli no stano smo odgađali taj izlet iz inih razloga. No u Nedjelju u 13.00 h napokon smo krenuli tamo. U jednom autu išli su Jelena i Zoran iz Oceane sa Ivom, a u drugom Ja, Robi i naš sin Marin. Dunja naravno, nije htjela sa nama ići uz ispriku da nema društva svojih godina i da je njoj to dosadno, pa smo je ostavili kod bake. Dakle sa autoceste Kikovica-Oštrovica skrenuli smo desno(gledajući iz smjera Pula-Zagreb) u Fužine, vijugavom cestom prošli Lič, pa malo svetište Majke božije od Snijega i zaputili se prema Planinarskim domu VAGABUNDINA KOLIBA smještenom na 864 mnv podno planinskog masiva Viševice (1428 mnv). Čim smo stigli, Ivo je okupio nogometnu ekipu sastavljenu od djece mještana, uzeo Marina za ruku i nestao iza doma na livadi. Mi, ostali dogovorili smo sa vlasnicom Draženkom (vrsnom kuharicom) klopu kad se vratimo i krenuli u lutanje prekrasnom prirodom, pomno pamteći kud smo prošli da nebi zalutali i ostali gladni. Na tom putu vidjeli smo i druge izletnike i oduševili se maštom mještana u izradi strašila. Neznam koga plaše te strašila, jer su za ptice prevelika,valjda jelene, veprove i medvjede….brrr. Nakon fine šetnje vratili smo se nazad i bili posluženi delicijama o kojima smo mogli samo sanjati. Dakle stigao je pladan sa predjelom: Kobasica od vepra, pršut od jelena, svježi sir sa biljkom «medvjeđi luk» koja raste svuda uokolo, kravlji sir u ulju sa začinskim travama i kruh od koprive. Kad nam je Draženka nabrojala što smo sve dobili na stol, malo smo zastali sumnjajući u okus svega toga, no kad smo počeli jesti nismo se mogli zaustaviti. To je bilo toliko dobro i ukusno, da je pravi dokaz tomu moj sin Marin koji se doma nateže za stolom sat i pol, a sada je sve probao i tražio još kruha od koprive. Nisam mogla vjerovati…… Sve smo slistili brzo….i započeli našu međusobnu foto seansu da što više detalja ponesemo za uspomenu, čekajući da se zgotovi glavno jelo-specijalitet kuće. Kako je već postalo prohladno, prešli smo u unutrašnje prostorije i sjeli za prave drvene stolove, pored pravog ognjišta planinarske kuće i gledali drvene rukotvorine okačene po zidovima. Mene su najviše, pored ognjišta, oduševile stare drvene skije i štapovi koje su mještani sami izrađivali u Vinodolu. Vrlo brzo stiglo je to famozno glavno jelo, Pladanj od raznih delicija sa žara. Nisam sigurna hoću li sve dobro nabrojati, ali krenut ću redom: Na stolu je bio domaći kruh, obični i onaj od koprive, a na pladnju male kobasice, dimljeni odresci, neke velike gljive i gljive bukovače, polpetice od koprive, kockice palente, i razno povrće(tikvice,mrkva, cvjetača,paprika) sve pečeno na žaru (ukljčujući i komade palente) te dvije hrpice jela od ječma. Fantazija mirisa i okusa. Navalili smo i probali od svega i nismo se mogli zaustaviti. Kad smo sve slistili, domaćica nas je poslužila slatkim likerom od bazge koji sama pripravlja. Kad smo na kraju dobili račun, cijeni tih delicija neću ni pričati jer nije vrijedna spomena. Reći ću samo da su u nekom trećerazrednom restoranu čevapčići i ražnjići za 6 osoba sigurno dosta skluplji. Saznali smo da je u ovom planinarskom domu moguć i boravak uz najavu, tako da planiramo i to. Cijena noćenja je vrlo prihvatljiva i odluka je pala da slijedeći put dođemo ovdje na dulji boravak. Kako se sunce već počelo polako spuštati spremili smo se teška srca za odlazak. Pozdravili smo našu domaćicu, obećali joj ponovno viđenje i krenuli nazad put Fužina. Imali smo još želju pogledati jezero Bajer oko koga se smjestilo mjesto. Prošetali smo oko jezera i uživali sve dok nije pao mrak. Krenuli smo puni utisaka, za Pulu žaleći što je prekratko trajalo naše uživanje. Na početku ovog posta stoji link na stranicu Turističke zajednice Vinodol na kojem je adresa, telefon i mail Planinarskog doma «Vagabundina koliba», pa ako želite, uvjerite se sami u moju priču, nećete požaliti. Sve o Fužinama naći ćete ovdje Turistička zajednica Fužine, Asada, po svom starom dobrom običaju, počastit ću vas i slikovnim dijelom našeg izleta. Uživajte………..

Sve se više u posljednje vrijeme susrećem sa jednom novom kulturom ili nekulturom, a to je kultura služenja mobitelom na različitim mjestima. U kafićima je to redovno stanje, ali i u restoranu me to posebno živcira i držim to nekulturnim ponašanjem jer od mobitela nemaju mira ni oni za stolom ni gosti restorana. U školama nije ništa bolje….. Evo par priča:

Priča 1.

Za stolom u restoranu na poslovnom ručku sjedi šest poslovnih ljudi. Uredni, lijepo obučeni, začešljani dogovaraju posao ili poslovnu strategiju. Kad odjednom zvuk “tralalilala” i svi se počnu okretati prema svojim džepovima,iI aktovkama tražeći one male stvarčice koje se zovu MOBITELI. Govornika se prekida u pola riječi, koncentracija oko problematike dogovora opada i čeka se da jedan od grupe završi razgovor. Naravno neki iz grupe su rezignirani čekanjem, neki pretražuju svoje mobitele. Razgovor onog pozvanog mobitelom završava, i kao da se ništa nije dogodilo on traži da se razgovor nastavi. No čini se da je govornik u međuvremenu iznerviran I zaboravio što je zapravo htio reći. Kad se malo pribrao, započinje svoju rečenicu iz početka, drži svoj govor jedno dvije minute, kad ponovo “tabadabam” novi poziv mobitelom I opet isti postupak……..Da ne dužim, do kraja sastanka priču je prekinuo mobitel bar još sedam osam puta.

Priča 2.
Dvoje ljudi ulazi u salon automobile u potrazi za modelom koji bi kupili. Službenik u salonu ljubazno ih dočekuje i započinje svoj posao. Kreće sa pokazivanjem kataloga i objašnjavanjem čega sve ima u dodatnoj opremi, kad mu zazvoni mobitel. On se ispriča kupcima i prihvati poziv s mobitela. Pričica se malkice odužila, pa su kupci postali nestrpljivi. To prodavača nije zasmetalo, mirno je završio svoj razgovor te se okrenuo kupcima. Nakon par minuta ponovo mu zazvoni mobitel, ponovo se ispriča kupcima i prihvati razgovor. Kupci lagano uzimaju prospekte i izlaze iz salona. Nakon završenog razgovora prodavač pogledom traži kupce misleći da su se zabavili gledanjem izloženih modela….no njih više nije bilo.

Priča 3.

Našle se dvije prijeteljice na kavi. Jedna od njih crvenih očiju priča priji svoj problem. Prija je pomno sluša, no zazvoni joj mobitel. Prija prekida prjateljicu rukom i javlja se na poziv .Ucviljena prija čeka da ova završi razgovor. Kad je razgovor završen, ucviljena nastavlja svoju tužnu priču priji…..no eto, opet zazvoni mobitel i seansa se nastavlja. Ucviljena prija pokriva oči rukama pitajući se u sebi je li ikome u ovom trenutku stalo da sasluša na miru njene jade?

Priča 4.

U jednoj školi uvedeno je pravilo da učenici moraju imati ili ugašene mobitele ili ih držati sa prigušenim zvukom, ali najbolje na dnu školske torbe. Ok, dječica su njurgala ali su se nastojala držati pravila. No na nekim satima dogodilo se da ih je usred predavanja trgnuo zvuk mobitela. Pretrnuli su svi oni koji su u tom trenutku pomislili da su možda zaboravili isključiti ili stišati mobitel, no odahnuli su u trenutku kad su opazili profesoricu kak prilazi svojoj torbi, izvlači mobitel i javlja se na poziv. Kako je razgovor očito bio osobne prirode, zamolila je osobu s druge strane linije da pričeka, naredila učenicima da bidu tihi dok se vrati i otišla završiti razgovor na školski hodnik. Nakon 5-6 minuta vratila se kao da se ništa nije dogodilo. I sve bi to bilo razumljivo da je poziv bio zbog neke hitnoće, nedajbože bolesti ili smrtnog slučaja. Ne bio je to razgovor nakon kojeg se ona vratila nastaviti predavanje. A to u toj školi nije bio usamljen slučaj, niti je bio rijetkost. To se nastavlja i danas, tako da se učenici pitaju zbog čega u školi vladaju podvojena pravila i nisu dobili odgovor.

Priča 5.

Hoda žena ulicom, i taman prije raskršća zazvoni joj mobitel. Ne zaustavljajući se kopa po torbici u potrazi za mobitelom. Nalazi ga i taman kad je nasmiješena progovorila pozdrav….škriiiip…tup….tres i mrak. Odgovarajući na poziv mobitelom nije primjetila da je zakoračila na raskršće prometnice……..

Neću vam više pričati pričice. Iz ovih istinitih pričica kojima sam bila promatrač, a ova četvrta mi je ispričana možete zaključiti dokle seže naša mobitel kultura. Koliko su nam naši sugovornici i poslovni partneri važni dokazujemo im i pokazujemo upravo mobitelom. Rijetko sam primjetila da je netko pristupio poslovnom sastanku na način da je mobitel isključio. A neki se nisu u stanju ni ispričati kad prihvate poziv na mobitelu i ne primjećuju rezignirani pogled sugovornika koji se suzdržava od bijesa.
Mene to posebno živcira, pogotovo kad sam usred obješnjavanja klijentu što mi sve treba od dokumenata i ovaj se javi bar na dva poziva i prekine me u izlaganju.

Mislila sam da sam usamljen slučaj pa sam na Google-u ukucala rečenicu „mobitel za stolom“. Naletila sam na jedan forum o tome pa sam preuzela komentare dva forumaša, pa ih prilažem:

1.Komentar
Moj mobitel nije vidljiv kad san vani, meni izgleda seljacki kad sjedu 5 ljudi za stolom i piju kafu i svi stavili mobitele na stol :bonk:
Niti ne otvaram torbu svaki treci minut da vidim dali me neko zvao.

2.Komentar
Ma seljackije je kada je ekipa valjda toliko na kavama da vise nemaju sta pricat…. pa su nerijetke scene da po dvoje-troje cetvero sjede za stolom i svatko nekaj prcka po svom mobitelu…. pa zvone mobiteli, netko razgovara, netko pise poruke…. UZAS! Ustao bi se od takvih, otisao, pa nek mi pisu i zovu me…. Psmtr i mobiteli u drustvu. Oni sluze za naci se sa drustvom, a ne za razbijanje istog.

U kopanju internetom našla sam na nešto što bi se na nakim mjestima dalo upotrijebiti kako bi se stavilo u red nekulturne korisnike mobitela. Prvenstveno bi se ta spravica trebala uključit za vrijeme školskih satova i isključit za vrijeme odmora pa bi se cijela problematika mobitelefoniranja u školama riješila.
Dakle evo dijela teksta o tim spravicama za sve one koji su siti nekulture služenja mobitelom:

Stvorena je spravica nazvana komplicirano SH066PL2A/B, čiji je zadatak blokirati sve signale mobitela u krugu od desetak metara. Pitate se zašto bi netko blokirao signal? Postoji mnoštvo razloga: privatni, poslovni, politički, sigurnosni… Ljubavnice žele imati svojeg muškarca samo za sebe i ne žele da ga zvonjava ometa u privatnosti njihovih susreta, sigurnosne službe rado će blokirati signal mobitela na područjima u kojima se kreću visokidužnosnici kako bi spriječile eventualni teroristički napad, a sigurni smo kako ćete se dosjetiti i svih ostalih situacija u kojima biste i sami rado bili pošteđeni urlanja nekih neznanaca na telefon u vašoj blizini.
Ometači signala rade prema jednostavnom principu: šalju svoj signal na istu frekvenciju na kojoj rade i mobiteli (u Europi 900 ili 1800 MHz, u Americi 800 ili 1900 MHz, a napravljeni su i ometači koji rade na obje frekvencije). Posljedica je tog ometanja nestanak signala mobilnom telefonu te samim time i nemogućnost razgovora.
Čini se da su se ometači signala svidjeli korisnicima, pa postoje u nekoliko veličina. Osim onih koji blokiraju signal u krugu od 30 do 100 metara, stvoren je i SH066PL2A/B koji se prodaje privatnim osobama (po cijeni od 293 dolara) i koji djeluje u krugu od desetak metara. Izgleda kao mobitel, pa ga možete slobodno staviti na stol u restoranu i na miru uživati u svojoj večeri, dok ostali gosti vjerojatno neće ni primijetiti da nisu dostupni… Pravne regulative još nisu jasne u ovom slučaju, pa dok se ne donese neki konkretniji zakon, možete slobodno koristiti ovu spravicu.

Zgodno, nema što. Zanima me kakva su vaša iskustva kad su u pitanju mobiteli i što mislite o spravici koja blokira signal………….

U subotu 29.04.06. sam neplanirano završila na koncertu Bajage i Instruktora. I baš zato što je bilo neplanirano ispalo je jako dobro. Naravno kao što znate, posjećujem kafić Oceana, vlasništvo mojih prijatelja, Zorana i Jelene i tamo se često dogodi da sretnem poznate estradne umjetnike.
Moja subotnja ruta odlaska na tržnicu u nabavku finih namirnica za ručak kada možemo onako obiteljski sjesti za stol svi u isto vrijeme meni jako znači pa ne propuštam taj ritual.
Dakako, u moj subotnji ritual se uklapa i fini makijato koji ne propustim popiti u Oceani u povratku sa tržnice. To sam i jučer učinila, naravno u društvu mog mužića koji mi pomegne sve te namirnice odnijeti doma.
Sjela sam lijepo, pričekala svoju kavicu koju ne moram posebno naručivati jer se već zna koja je, i uvukla se u priču sa Jelenom, Robi sa Zoranom.
I tako u priči dotaknemo se koncerta Bajage koji je trebao biti navečer. Jelena se već spremala za koncert, a kako Robi preferira druge muzičare i nije lud za Bajagom, tako se ni meni samoj nije dalo ići na koncert iako mi je Bajaga ok. sa svojim pjesmama, a na njegovom koncertu sam bila prije više od dvadeset godina u Piramidi. No na posljednjem koncertu Urbana u Uljaniku, toliko sam se iznervirala zbog lošeg ozvučenja ( a nije ništa bolje volje bio ni Urban), da sam odlučila više ne posjetiti ni jedan koncert tamo jer nema smisla slušati unakažene pjesme zbog loših zvučnika.
Zaželila sam Jeleni dobar provod, nakon popijene kavice i krenusmo mi doma. Nakon dobrog ručka, svi smo se razmilili po kući kako bi našli pravo mjesto za odmor, kad mi stiže SMS. U to doba mi obično niko ne šalje SMS-ove, pa sam mislila da je netko pogriješio. Pročitam, kad ono Jelena me zove na piće predvečer uz pripomenu da će ih možda i Bajaga posjetiti u Oceani.
Nisam imala ništa drugo u planu pa oko 19.00 h krenuh tamo, Robi je već ranije otišao nešto srediti u ured, pa smo dogovorili sastanak u Oceani.
Kad sam došla u Oceanu, nisam ugledala Bajagu već sasvim nepoznatog muškarca kako sjedi u društvu sa Jelenom i Zoranom, koji mi se predstavio kao Buba. Saznala sam da je gitarista u Bajaginom bendu, a pozna se od malih nogu sa Jelenom, pa je ovom prilikom došao u Oceanu posjetiti Jelenu i Zorana.
Mislio je povesti i Bajagu i ostale članove benda na cugu ovdje, ali kako je sa njima na turneji i pjevačica Bebi doll, tako su imali neku drugu obavezu u to vrijeme.
Fino smo se napričali sve do 21h, kad sam ja mislila krenuti doma sa svojim Robićem, a on izjavi: „Pa mogla bi i ti sa Jelenom na koncert, to što ja ne idem ne znači da ti ne trebaš ići.“ Premišljala sam se doslovno tri sekunde i odlučila da ću ići na koncert. Robi je otišao doma djeci, a ja sam ostala kako bi sa njima otišla na koncert. Naravno, ni ovaj put nisam imala kartu. Valjda mi je to sudbina kad su u pitanju koncerti. Pola sata kasnije uputismo se sa Bubom u Uljanik, ja sam kupila kartu, al smo se malo nasmijali kad Buba nija mogao naći svoju propusnicu kao član benda. Nije bio siguran hoće li ga na ulazu prepoznati ako ne nađe propusnicu, te smo mu velikodušno ponudili kupiti ulaznicu kako koncert nebi propao jer mu fali član koji je zapeo na ulazu. No sve je bilo ok kad ju je pronašao.
Iznenadila sam se ulazeći u Uljanik, jer sam primjetila neka poboljšanja, koja su se i pokazala kasnije.Premjestili su stage na drugu stranu, malo sredili ozvučenje i sve u svemu bilo je puno bolje. O posjetiteljima ne moram ni pričati. Obično je naša Pulska publika, mrtvo puhalo kad su koncerti ali su me ovaj put ugodno iznenadili. Bila je hrpa ljudi, sve je bilo dupkom puno, skakalo se, pjevalo tako da je atmosfera bila užarena.
Bajaga i Instruktori izveli su jako dobar koncert svojim starim i novim pjesmama, a promovirali su i novi album točno u ponoć. Naravno najživlji član benda Žika Milenković bio je animator koncerta kakvog treba tražit, tako da smo uživali u negovim malim govorima, čak ga je u jednom trenutku publika skinula sa stagea i malo nosila na rukama.
Oduševila sam se kad sam vidjela da je Buba uzeo jednu vrećicu šećera iz Oceane i zakačio je na gitaru za vrijeme koncerta jer mu se kafić jako svidio. To ćete vidjeti i na slikama sa koncerta, napravila sam pristojan slideshow.
Sada vas ostavljam da razgledate. Slike su male, a vi kliknite na njih kako bi ih vidjeli veće.
Bajaga i Instruktori: Momčilo Bajagić-Bajaga, Žika Milenković-glasi gitara, Miroslav Cvetković-bas, Saša Lokner-klavijature, Čedomir Macura-bubnjevi, Ljubiša Opačić-Buba-gitara.

Nakon oporavka od jučerašnje avanture, odlaska na koncert Depeche mode, želim napisati par riječi kako bi mi na blogu ostala uspomena na taj poseban dan. Već dugo planirana kupovina karata za koncert nije urodila plodom, jer su u Puli planule karte u roku par dana. Obrnula sam nebo i zemlju u potrazi za njima no uzalud iako im je cijena bila 360,00 kn.
I kako sam ja uporni i tvrdoglavi horoskopski jarac, nisam dopustila da me svlada malodušnost, rekoh ja mome Robiću, “ajmo mi gore pa možda dobijemo kartu od onih koji prodaju na crnjaka ispred ulaza prije koncerta, pa ako uspijemo dobro, ako ne onda idemo nazad”. Kaže on “može, ajmo”.
Negdje oko 16,00 h nakon što smo uredili čuvanje djece, krenemo mi. No sva se urotilo protiv nas. Prvih 30 minuta prešli smo 30km. Kamiona ko u priči, vrijeme nije moglo biti gore, kiša sumaglica….ono, strava na cesti. Ipak uza sve muke stigli smo u Zagreb negdje oko 19.20h i uputili se ravno na trg ispred Doma sportova. Naravno, nismo uzeli kišobran pa smo tako na kiši pokušali što prije kupiti karte da zbrišemo negdje na suho nešto pojest.
Al, kad te neće sreća, neće te. Prvih pola sata ništa od karata, kad ugledasmo jedan dečko pored nas izjavi da ima kartu viška. Odmah su skočili neki i ponudili mu 400,00 kn. Onako mokra i isfrustrirana nisam ni razmišljala i proderem se, “Ja ti dajem 500,00 kn! za tu kartu” I dečko se okrene i kaže, ok može. Ovi prvi su se bunili da su bili prvi, al dečko im je odvratio da smo mi ponudili više i prodao je nama.
Našem veselju nije bilo kraja. Bar u prvih par trenutaka, jer je tek pola posla bilo gotovo. Trebalo je nabaviti još jednu kartu. Oko nas par cura je čak isprintalo i ubacilo u plastiku natpis KUPUJEM KARTU VIŠE. Bilo nam je smiješno, no one su uspjele negdje kupit i predale taj natpis nekom tipu. Nedugo nakon toga on dođe s izjavom da je kupio kartu od nekih Talijana i da taj natpis donosi sreću. Sav sretan predao ga je nama. I mi nastavismo stajati na kiši……
Odjednom nam priđe jedna simpatična cura i kaže, molim vas vidjela sam da ste kupili kartu i znam da vam trebaju dvije, ako slučajno ne uspijete, bi li tu kartu prodali meni. Mi smo se nasmijali i rekli da ćemo to i učiniti. Ostala je uz nas a još joj se pridružio par prijatelja koji su imali svoje karte i ponudio nas pivom. tako smo stekli i društvo. Pomalo već razočarani jer je već bilo 20.40h, ugledamo dva dečka, koji nam priđoše i uputaše da li nam možda trebaju karte i da ih prodaju za 700,00 kn.
Meni je to već stvarno bilo dosta, jer su neki Englezi i neki preprodavači bezobrazno prodavali karte po 750,00 kn i nisu htjeli spustiti cijenu. Nije mi se kupovalo karte od takvih….i dosjetim se.
Rekoh ja, “dečki ovdje man već sat vremena prodaju karte po 750,00 i nismo ih kupili, pa ih nećemo kupiti niti za 700,00 kn, radije ćemo ići doma od kud smo i došli” , oni se zbunjeno pogledaju, i ponude nam karte za 600,00 kn.
I ja onda njima prasnem. Dečki, mi vam nudimo 500,00 kn po karti, za dvadeset minuta počinje koncert, ovi drugi nisu prodali karte za toliko love pa nećete ni vi. Ovo vam je šansa da prodate obje karte umjesto da ih ne prodate uopće. I na moje zadovoljstvo jedan pristane i proda mi kartu, a ni drugi nije dugo razmišljao i proda i on svoju onoj curi sa nama, uz mrmljanje kako smo ih opljačkali…..ha,ha. Kad sam pogledala kartu vidjeh da su je dobili kao nagradnu. Tipovi su zaradili 500,00 kunića svaki i još plaču da su opljačkani. Što bi tek mi mogli reći…….
Dobro, sve u svemu naša mala grupica uputi se konačno ka ulazu usput se upoznajući. Cura koja je eto uz nas kupila kartu zvala se Ivana, a njen par prijatelja Boris i Paola. Oni su došli iz Čakovca i Koprivnice, mi iz Pule, no nismo došli uzalud.
Uletili smo unutra točno u 21.00h. No koncert je već bio ranije počeo, pa je predgrupa već bila završila i svirao je Depeche mode.
Urmebes….velika dvorana dupkom puna….ruke u zraku….vrištanje……a izvođači vrhunski. Scena je bila odlično sređene, ozvučenje besprijekorno a naši ljubimci su svirali i svirali….
Dva puta smo ih zvali natrag pa su koncert morali završiti laganicom jer ih inače nsbismo pustili doma. Sve u svemu bilo jedivno i nezaboravno.
Nakon koncerta otišli smo nešto pojesti i zaputili se opet po onom lošem vremenu nazad. U 04.00h ujutro kad sam se dokopala kreveta niko nije bio sretniji od mene……no u 10 je bilo buđenje, jer smo se ipak danas morali pojaviti na poslu.
Ah..taj ….posao…..
Danas sam saznala da nas je bilo više od 10000 na koncertu, a i da je ono ružno vrijeme jutros u 06.00h rezuiltiralo lančanim sudarom na autoputu kod Karlovca. Dobro je da smo ravno otišli doma, jer da nismo tko zna kad bi poslije stigli.

U ovom postu imate malo muzike Depeche mode, pa uključite video koji poželite. Ostavljam vam onu moju gratis kartu koju sam platila 500,00 kn i malo sličica, koliko sam mogla u onom polumraku, blještavilu i gužvi poslikati. Možda vam dočaraju ugođaj……..

Jesam, jesam vidjela sam ju…..

Prije par dana pisala sam post o Arsenu Dediću i o tome kako je skladao muziku za tu kazališnu predstavu. Danas sam je sa svojom svekrvom otišla pogledati u INK. Kako je predstava imala svoju praizvedbu u subotu a premijeru u nedjelju, danas je bio već četvrti dan kako se daje pa nije bilo gužve. Čula sam da su kritike podijeljene, neki je hvale a neki kude i tvrde da je dosadna.
Kako bi donijela svoj nepristran sud o tome, udubila sam se u predstavu i zaključila da je dobra i da ima svoju poantu….svoju tragičnu priču koja je aktaulna bila nekad u vrijeme nastanka ovog djela jednako kao i danas.
Tema je žena i njen život i nastojanja da se udomi i što se zapravo dešava onim nesretnicama u životu koje to ne uspiju. Glavni lik, Lucija Šerbedžija vjerno i srčano interpretira život te žene koja odlazeći na pecanje sa posljednjom muškom uzdanicom u svoj budući bračni život odaje svoju tešku životnu priču ribici koja nikako da zagrize njen mamac. U isto vrijeme na drugom kraju njen Piero lovi svoje ribice….no one izgleda nemaju rep……
Kazališna predstava na maloj sceni ide do te mjere da se u jednom malom djeliću prožima sa publikom. Taj lov na ribice sa dvije noge glavnog muškog lika kojeg glumi glumac Joseph Nzobandora-Jose, sažeo se u ples sa izabranim osobama iz gledateljstva. Slučajno sam,ja prva bila izabrana za jedan ples na sceni budući da sam sjedila u prvom redu. Bilo mi je malkice neugodno, no izdržala sam i otplesala par krugova sa glumcem. Nakon toga, hvala bogu bio je red na slijedeću gledateljicu pa sam mogla odahnuti i otpuhati tremu.

Za to vrijeme Lucija se pripremala za završnicu koju je odigrala savršeno. Na kraju, kad je podastrla cijeli svoj život ribici koju lovi uspjela….ulovila je ribu…ribetinu…veliku kao pola njene ruke. I taj uspjeh, taj konačni uspjeh nije imala sa kim podijeliti…Piero joj se nije odazivao, a ona je shvatila da je u stvari pored svih svojih muškaraca u životu i nastojanja da bude voljena i zadovoljna žena, na kraju ostala samo jedna jadna, isfrustrirana i jako, jako usamljena osoba.Odjevena u vjenčanicu konačno je sebi priznala da je USAMLJENA i otrčala sa scene.

Dojmila me se predstava jer sam je proživjela gledajući je očima jedne žene. U isto vrijeme, nisam sigurna kako je to shvatio muški dio publike. Meni osobno predstava nije bila nimalo dosadna, niti loša i ozbiljno me se dojmila, a muzika koja se provlačila kroz cijelu predstavu je naprosto dočarala dušu glavnog ženskog lika.Bravo za Arsena, on izgleda dobro poznaje žensku dušu te je lako mogao pretočiti u note.

Među gledateljima sam primjetila i Sašu Broz, kojoj moram čestitati na hrabrosti da ovo naše kazalište digne iz učmalosti i postavi na noge kako spada.

Jučer, dok smo sjedili kod Jelene i Zorana u Oceani o kojoj sam već pisala imali smo priliku upoznati našeg velikog kantautora Arsena Dedića. Naime ovih dana u INK Pula daje se predstava Ribica čiji je autor Pier Paolo Pasolini. U predstavi glumi odnedavno i naša sugrađanka Lucija Šerbedžija koje je i redovni posjetilac Ocene. Arsen Dedić je skladatelj i autor songova za ovu predstavu, te je njegov boravak u Puli i psjet Oceani bio vezan uz predstavu.
Duhovit, oštar i simpatičan na svoj osobit nači počastio nas je svojim prisustvom ujutro na kavici. Naravno kako uvijek imam uza sebe moj digitalac, Zoran ga je zamolio i da to ovjekovječimo slikajući se sa njim. Pristao je, naravno uz nekoliko šala i napomenu da mora razgrnuti jaknu da se na majici može vidjeti natpis Lu, što je ime njegove unučice koju obožava.
Kako je subota dogovorili smo se da se nađemo navečer u Oceani opet. Ja sam u međuvremenu izradila slike koje je sa zanimanjem pogledao i naravno, duhovito komentirao. Sve u svemu jako dobro izgleda i drago mi je da se lijepo oporavio nakon bolesti i presađivanja jetre. Vedrine i duhovitosti mu ne nedostaje.

Iako znam da je poznati kantautor od kad znam za sebe, otišla sam malo kopati po internetu u potrazi za njegovom biorafijom i pronašla sam sve o njegovom radu djelima i nagradama. Sada sam još ponosnija što sam imala priliku biti u njegovom društvu i što će to biti jedno vrijedno sjećanje jednog dana koje ću ostaviti mojim unucima.

Evo, ovdje su fotografije, a u nastavku pročitajte i njegovu biografiju, jer mislim da je korisno i vrijedno znati biografiju jednog velikog čovjeka.

ARSEN DEDIĆ

Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. u Šibeniku. Tamo je završio gimnaziju i srednju muzičku školu. Od 1957. godine živi u Zagrebu gdje je diplomirao na Muzičkoj akademiji (1964). Od 1962. nastupa na glazbenim festivalima te ubrzo snima pjesme koje su odredile njegov kantautorski pravac: Kuća pored mora i Moderato cantabile (1964). Stihove je počeo objavljivati u Poletu, Prisutnostima, Književnim novinama, Književniku, a prvi je puta nagrađen u splitskom Vidiku. Prva knjiga Brod u boci (1971) objavljena je u više izdanja i prodana u 60-ak tisuća primjeraka. Stihovi su mu uglazbljeni na 50-ak nosača zvuka, a pjesništvo tiskano u 20-ak zbirki poezije: Brod u boci, Zamišljeno pristanište (s Matijom Skurjenijem), Narodne pjesme, Poesia e canto (Napulj), Zagreb i ja se volimo tajno, Hotel Balkan, Pjesnikov bratić, Pjesnik opće prakse, Slatka smrt, Stihovi, Čagalj, Zabranjena knjiga, Dječje oči… Pjesničko-grafičke mape: Ex-voto (s Matkom Trebotićem), Tvoje tijelo, moja kuća (s Munirom Vejzovićem) i Padova (s Tomislavom Petranovićem - Rvatom). Napisao je partiture za oko 200 kazališnih predstava - Hölderlin, Domagojada, Inspektorove spletke, Kavana Torso, Glumijada, Cabaret Arsen, Eko-eko, NNNI (balet za djecu), Predstava Hamleta u selu Mrduša donja, Majstor i Margarita, Cymbeline, Djevojka bez miraza, Dnevnik malog Perice, Tena, Krležijada, Kuća pored mora (balet), Lady Šram (opereta), Ondine, Bljesak zlatnog zuba, Zagreb kak Zagreb, Na rubu pameti, Mala sirena… Više od 70 igranih, dokumentarnih i animiranih filmova: Živa istina, Vlak u snijegu, Vlakom prema jugu, Mahovina na asfaltu, Glembajevi, Suncokreti, Kod kuće je najbolje, Donator, Povratak Katarine Kožul, Stela, Ruža, Kravata croatica, Pont Neuf… TV serije i drame: Prosjaci i sinovi, U registraturi, Zlatna nit, Punom parom, Tamburaši, Hajdučki gaj, Zagrljaj, Sestre, Jedrima oko svijeta, Izjava, Vrijeme je za bajku, Samac, Nedjeljno prijepodne, 24 sata u životu jedne žene… Surađivao je s avangardnim teatrom Arbos u Salzburgu te plesnim teatrom u D9Esseldorfu (glazba za balet i film Carpe diem). 80-ih postaje uvažen i na međunarodnoj sceni; prima najprestižnije europske nagrade te surađuje s poznatim pjesnicima-pjevačima Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem i Bulatom Okuđavom. Najznačajniji albumi: Arsen 2, Homo volans, Porodično stablo, Provincija, Moje popevke, Kino Sloboda, Glazba za film i TV, Tihi obrt, Ministarstvo straha, Na zlu putu te izdanja izabranih pjesama: Arsenal, Najbolje od Arsena i Herbar… Uglazbio je i interpretirao mnogo hrvatskih pjesnika… Piše stihove i glazbu za mnoge pjevače, djeluje kao aranžer, dirigent te producent. Piše i sklada za dalmatinske klape: Zaludu me svitovala mati, Cvita moja, Dota, Ni u moru mire, Ko ovo more platit, Vratija se Šime, Veslaju, Maškare, Marenda, Kite, Da mi nije moje dice… Sakralna glazba: Majka Marija, Šimunu Filipoviću… Za djecu: Arsen pjeva djeci, Pjesme sa šlagom, Carevo novo ruho…
Arsen Dedić član je HDS-a, HGU-a, Društva hrvatskih književnika te član donorskih udruga.
Na festivalima osvaja nagrade za glazbu i stihove (Zagreb, Opatija, Split, Krapina, Sarajevo, Beograd, Ljubljana…), kao i brojna priznanja - Slavenski, Tijardović, Mlado pokoljenje, Zlatno sidro za glazbeni opus vezan za more, Prix Jacques Brel (1979), Premio Tenco (San Remo, 1982), Premio Citta’ Recanati (2000), Zlatne Arene za filmsku glazbu (Donator -1989, Pont Neuf -1997), nagrade za scensku glazbu na Danima Satire (3 puta), Marula za scensku glazbu na Marulovim danima, Zlatni Histrion (1995), Milivoj Körbler (za projekt Ministarstvo, 1997), Goranov vijenac (za sveukupan pjesnički opus, 2003), Institut Hrvatske glazbene industrije Počast pjesmama (Opatija, 2003), Kiklop (Zabranjena knjiga, 2004). Nositelj je Ordena zasluga za narod srebrnog vijenca, odličja Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1995) te drugih… Višestruki je dobitnik Porina: producent godine (izvan klasične glazbe) Tihi obrt, sa Stipicom Kalogjerom (1994), za najbolji album folklorne glazbe Ko ovo more platit - 20 šibenskih pjesama Arsena Dedića (kao glazbeni producent, 1996), za najbolji album zabavne glazbe Ministarstvo straha (1998), za najbolji kompilacijski album Herbar (autor kompilacije, 2000). Nagradu Porin za životno djelo primio je 1999.
Arsen Dedić osvojio je Porine za album godine i najbolji album pop i zabavne glazbe na dodjeli Porina i 2006. u Osijeku.

Danas mi je stigao jedan mail, koji me je duboko potresao. Mnogi su ga sigurno već vidjeli jer tko zna koliko već dugo kruži internetom dok je došao do mene. Slika i popratni tekst govori puno toga, te nemam potrebu komentirati sve to, samo ću objaviti. Pročitajte, shvatite poantu i pokušajte bar mrvicu napraviti pomak u životu …..

Slika u mail-u, zabiljezena 1994. godine tijekom sudanske nestasice za hranom, je osvojila „Pulitzer-ovu nagradu. Slika prikazuje izgladnjelo dijete koje je puzalo prema kampu s hranom Ujedinjenih naroda udaljeno samo 1 km od mjesta slike.
Na slici, lesinar čeka da dijete umre kako bi ga mogao pojesti. Slika je šokirala cijeli svijet. Nitko ne zna sto se dogodilo s dijetetom, kao ni Kevin Cartner koji je napustio mjesto nakon sto je snimio fotografiju.
Tri mjeseca kasnije fotograf je počinio samoubojstvo.

„Dragi Bože, obecavam da nikad neću bacati svoju hranu bez obzira kako lošeg okusa bila ili kako sit budem bio. Molim se da će On sacuvati ovog malog djecaka, voditi ga i sačuvati od bijede. Molim se da ćemo biti osjetljiviji na svijet oko nas i da nećemo biti zaslijepljeni nasom sebičnom prirodom i interesima.
Nadam se da će nam ova slika biti podsjetnik koliko smo sretni i da nikad nećemo uzimati stvari olako.”

A evo verzije i na engleskom:

This was found in his diary ,

I hope this picture will always serve as a reminder to us that how fortunate we are and that we must never ever take things for granted

Upravo sam se vratila s posla i pročitala u dvotjedniku ISTRA NEWS jednu priču o borbi samohrane majke da svojoj djevojčici oboljeloj od tumora na mozgu osigura liječenje nakon već, četiri operacije.
U listu navode da majka Ivana Lopac ima račun kod Hrvatske poštanske banke broj 3202479791 na koji joj se mogu uplatiti prilozi.

Ukoliko želite pročitati cijeli tekst uplodala sam sliku te stranice. Kliknite na sliku da se otvori u većem formatu za čitanje. I ne budite na kraj srca.
Pomozite SARI.

U Subotu i Nedjelju u Puli u hotelu Histria održan je Festival vjenčanja. Prvo su održana vjenčanja na kojima nisam bila, a onda danas je održana izložba vjenčanica, te revija vjenčanica, frizura i šminke za vjenčanje.
Između ostalih prezentera bio je i Frizersko-kozmetički salon „Elvira“ iz Pule. Vlasnica salona Dorijana Juršić-Janković, njena dugogodišnja uposlenica i vrsna frizerka Nada Šverko koja godinama sudjeluje na revijama i natjecanjima frizera, njena druga mlada frizerka Marina Budić,te njena kozmetičarka Marinella Manzin bile su nositeljice dijela revije u kojem su nastupali i bivši stanari Big Brother kuće, Tanja, Kristijan i Hamdija.
Nadam se da ću dobiti i video koji ću vam postaviti kako bi mogli pogledati nastup. Za trajanja festivala u predvorju sale organizatori su postvili štand na kojem se mogla za dvedeset kuna kupiti lutrija i dobiti simbolične nagrade a prihod odlazi Down Sindrom centru koji odnedavno djeluje u Puli.
Štandu su se priključili i naši Big Brotherovci i tako pomogli boljoj prodaji lutrija.
Kupila sam dvije lutrije i dobila dva bedža i dvije kemijske sa logom centra. Sviđa mi se ovakav pristup gdje čovjek može doživjeti glamour i u isto vrijeme pomoći onima kojima je to potrebno.
Nakon svega uputili smo se u restoran „Biska“ kako bi umorni i gladni sudionici mogli nešto i pojesti. Ugodno smo se družili. Mogu pripomenuti kako sam oduševljena prirodnošću i jednostavnošću Tanje, Kristijana i Hamdije, koji su ovaj festival počastili svojom prisutnošću bez traženja novčane naknade. Zaista, troje dragih i iznimnih mladih ljudi sa kojima sam popričala i podijelila tih sat vremena u Biski.

Imam sličice pa ih pogledajte. Naravno, za one koji su na ovoj stranici prvi put imam pripomenu- Kako bi slika postala veća KLIKNI na nju.

Ove slike gore su izložene vjenčanice, torta u obliku vjenčanog šešira, te šminka i nakit za vjenčanja.

Na ovim slikama gore su Dorijana i Marinella, Dorijana i Marinella sa modelima, te na posljednjoj Nada sa unučicom i stanarima Big Brothera na štandu Down centra.

Ovdje sam slikala štand Down centra, te cijelu ekipu salona „ELVIRA“ sa gostima.

Na klopi u Biski………………

I sad malo mojih slika za uspomenu na lijepo druženje.