Info Croatia

Danas mi je stigao jedan mail, koji me je duboko potresao. Mnogi su ga sigurno već vidjeli jer tko zna koliko već dugo kruži internetom dok je došao do mene. Slika i popratni tekst govori puno toga, te nemam potrebu komentirati sve to, samo ću objaviti. Pročitajte, shvatite poantu i pokušajte bar mrvicu napraviti pomak u životu …..

Slika u mail-u, zabiljezena 1994. godine tijekom sudanske nestasice za hranom, je osvojila „Pulitzer-ovu nagradu. Slika prikazuje izgladnjelo dijete koje je puzalo prema kampu s hranom Ujedinjenih naroda udaljeno samo 1 km od mjesta slike.
Na slici, lesinar čeka da dijete umre kako bi ga mogao pojesti. Slika je šokirala cijeli svijet. Nitko ne zna sto se dogodilo s dijetetom, kao ni Kevin Cartner koji je napustio mjesto nakon sto je snimio fotografiju.
Tri mjeseca kasnije fotograf je počinio samoubojstvo.

„Dragi Bože, obecavam da nikad neću bacati svoju hranu bez obzira kako lošeg okusa bila ili kako sit budem bio. Molim se da će On sacuvati ovog malog djecaka, voditi ga i sačuvati od bijede. Molim se da ćemo biti osjetljiviji na svijet oko nas i da nećemo biti zaslijepljeni nasom sebičnom prirodom i interesima.
Nadam se da će nam ova slika biti podsjetnik koliko smo sretni i da nikad nećemo uzimati stvari olako.”

A evo verzije i na engleskom:

This was found in his diary ,

I hope this picture will always serve as a reminder to us that how fortunate we are and that we must never ever take things for granted

Upravo sam se vratila s posla i pročitala u dvotjedniku ISTRA NEWS jednu priču o borbi samohrane majke da svojoj djevojčici oboljeloj od tumora na mozgu osigura liječenje nakon već, četiri operacije.
U listu navode da majka Ivana Lopac ima račun kod Hrvatske poštanske banke broj 3202479791 na koji joj se mogu uplatiti prilozi.

Ukoliko želite pročitati cijeli tekst uplodala sam sliku te stranice. Kliknite na sliku da se otvori u većem formatu za čitanje. I ne budite na kraj srca.
Pomozite SARI.

U Subotu i Nedjelju u Puli u hotelu Histria održan je Festival vjenčanja. Prvo su održana vjenčanja na kojima nisam bila, a onda danas je održana izložba vjenčanica, te revija vjenčanica, frizura i šminke za vjenčanje.
Između ostalih prezentera bio je i Frizersko-kozmetički salon „Elvira“ iz Pule. Vlasnica salona Dorijana Juršić-Janković, njena dugogodišnja uposlenica i vrsna frizerka Nada Šverko koja godinama sudjeluje na revijama i natjecanjima frizera, njena druga mlada frizerka Marina Budić,te njena kozmetičarka Marinella Manzin bile su nositeljice dijela revije u kojem su nastupali i bivši stanari Big Brother kuće, Tanja, Kristijan i Hamdija.
Nadam se da ću dobiti i video koji ću vam postaviti kako bi mogli pogledati nastup. Za trajanja festivala u predvorju sale organizatori su postvili štand na kojem se mogla za dvedeset kuna kupiti lutrija i dobiti simbolične nagrade a prihod odlazi Down Sindrom centru koji odnedavno djeluje u Puli.
Štandu su se priključili i naši Big Brotherovci i tako pomogli boljoj prodaji lutrija.
Kupila sam dvije lutrije i dobila dva bedža i dvije kemijske sa logom centra. Sviđa mi se ovakav pristup gdje čovjek može doživjeti glamour i u isto vrijeme pomoći onima kojima je to potrebno.
Nakon svega uputili smo se u restoran „Biska“ kako bi umorni i gladni sudionici mogli nešto i pojesti. Ugodno smo se družili. Mogu pripomenuti kako sam oduševljena prirodnošću i jednostavnošću Tanje, Kristijana i Hamdije, koji su ovaj festival počastili svojom prisutnošću bez traženja novčane naknade. Zaista, troje dragih i iznimnih mladih ljudi sa kojima sam popričala i podijelila tih sat vremena u Biski.

Imam sličice pa ih pogledajte. Naravno, za one koji su na ovoj stranici prvi put imam pripomenu- Kako bi slika postala veća KLIKNI na nju.

Ove slike gore su izložene vjenčanice, torta u obliku vjenčanog šešira, te šminka i nakit za vjenčanja.

Na ovim slikama gore su Dorijana i Marinella, Dorijana i Marinella sa modelima, te na posljednjoj Nada sa unučicom i stanarima Big Brothera na štandu Down centra.

Ovdje sam slikala štand Down centra, te cijelu ekipu salona „ELVIRA“ sa gostima.

Na klopi u Biski………………

I sad malo mojih slika za uspomenu na lijepo druženje.

U ove hladne zimske dane kad nas hladnoća toplo obučene i ušuškane svejedno štipa po obrazima, nakon uredno odrađenog posla oko Poreznih prijava imam vremena razmišljati i o onima koji nemaju priliku predati Poreznu prijavu i zatražiti povrat poreza stoga što nemaju nikakvih prihoda i nemaju što vratiti. Razmišljam o onima koji u ovom trenutku negdje vani na cičoj zimi pušu u svoje promrzle prste pokušavajući iskemijati mjesto gdje im neće biti tako hladno. Razmišljam o beskućnicima, pravim pravcatim beskućnicima koje život zaobilazi a oni mu se htjeli ne htjeli prepuštaju.
Kako oni sada žive i kako preživljavaju hladnoću. Malo ljudi se zapita, što se dešava s takvim ljudima. Razgovarajući o toj temi sa svojim mužem ispričao mi je kako u Rusiji ima puno beskućnika, ljudi koji su nekada imali pristojan život, no slijedom svega što se u posljednje vrijeme izdogađalo s tom velikom zemljom, postali su ljudi bez doma i imovine. Prije nago li krene ta strašna zima većina njih se dovija na razne načine kako se skloniti negdje pod krov, no u prihvatilištima jednostavno nema mjesta za sve.Jedan prijatelj mu je ispričao kako se neki jednostavno snađu tako da ciglom razbiju izlog neke draguljarnice ili prodavaonice skupocjenih artikala, zgrabe iz izloga nešto dragocjenosti i držeći to u ruci čekaju dolazak policije ne pokazujući ni najmanju namjeru za bijeg. Kad policija stigne, bivaju uhićeni i optuženi za pokušaj krađe te završe u zatvoru taman toliko dok prođe zima. Policija je već jasno da to nisu nikakvi prijestupnici niti okorjeli kriminalci, nego očajni ljudi koji time kupuju još jednu zimu života kako se nebi smrzli vani, pa im zatvor dođe kao najljepša zimska bajka. Dok drugi pričaju o skijanju i raznim mondenim skijalištima, o hrpama novaca koje troše da bi proveli tjedan-dva na skijanju i time se poslije hvalili sve do iduće zime, ovi beskućnici doživljavaju zatvor kao zimovalište iz bajke. Zamislite, krevet sa pokrivačem, topli obrok i grijana prostorija sa vodom i sanitarijama. Strašno.

Razmišljajući o tim sudbinama, pomislih kako bi to bilo kad bi se dešavalo u Hrvatskoj. Mi bi imali toliko mrtvih beskućnika, iz jednostavnog razloga što bi ti jadnici umrli na zimi dok bi dočekali suđenje i tromjesečni zatvor. Naime koliko je efikasnno naše sudstvo, takvi bi iz zatvora bili pušteni drugi dan, podigla bi se optužnica za pokušaj krađe i bili bi ostavljeni na zimi da čekaju suđenje………
Upitat ćete se, što je ovoj Jasni i zašto sad poteže temu koju svi zaobilaze? Razmišljam da u ovoj državi nikoga više nije briga za realnost. Donose se zakoni (pogotovo porezni) koji ne služe ničemu osim da su sami sebi svrha, donose ih ljudi koji nemaju veze sa realnom slikom situacije, a o njihovoj “stručnosti” neću ni pokušati ostaviti komentar. A sve bi moglo biti ljepše i bolje i efikasnije, no, ili ih nije briga ili im baš tako odgovara.
Neki dan sam zvala besplatni telefon Ministarstva financija i pokušala im iznijeti neke svoje stavove i ukazati na pogreške i dati konstruktivne prijedloge. Žena me hladnim glasom prekinula u startu: “Gospođo ovdje možete dati primjedbu na rad naših djelatnika u vašoj ispostavi ili prijaviti nepravilnosti u nečijem radu.” Ukratko, žena mi je drugim riječima rekla: ako imate koga za ocinkati izvolite to učiniti, u suprotnom ostale primjedbe ne primamo i ne postoji broj telafona gdje to možete učiniti.
Ima li u ovoj državi netko tko će saslušati malog čovjeka koji ima rješenje, ako ne svih onda bar velikog dijela porezne problematike, sive ekonomije? Nema. Kome da se obratim. Predsjedniku države? Nekome u Saboru? Ili samo postoje telefoni za cinkanje.
No evo vas 40-tak tisuća blogera….što bi vi učinili?
Imam lagani osjećaj, da ako se nešto ne promijeni, puno će biti beskućnika i kod nas………a što ćemo onda……..ili je možda to cijena koju moramo platiti da bi ušli u EU, a oni koji su unutra bore se da izađu van. Pa tko je tu sad lud?

Već tri dana prolazim pored naše fontane na Danteovom trgu kraj glavne pošte u Puli. Kako je stisla hladnoća a fontana se polako počela presvlačiti u ledenu haljinu, sve više ljudi zastajkuje da je pomnije promotri. A imaju i zašto. Naime, tako optočena ledom doima se kao da stoji ukrivo. No to je samo privid koji stvara nejednako raspoređen led na njoj. Jednostavno, no ljudima zanimljivo jer nemamo često priliku gledati našu fontanu obučenu u novo svjetlucavo ruho.
Evo pogledajte i sami, a za uvećanje slike, kliknite na nju.

Sasvim neplanirano, jučer sam dobila pomagača u poslu. Odemo ja i Dunja na tržnicu jučer i naravno u odlasku, obiđemo humanitarni štand. Na štandu je Udruga za pomoć životinjama prikupljala dobrotvorne priloge i ja sam već po običaju prišla da bi im dala neki prilog. Osim malih mačića i par psića koji su bili izloženi za udomljavanje, ugledam jednu malu teglicu i u njoj hrčka. Slatkica mali, skutrio se na onoj zimi. Kako već imamo doma našeg zamorca Toneta, nisam pomišljala na kupovinu novog kućnog ljubimca, no ovo malo stvorenje me tako privuklo. Mislim da se dogodila “kemija”. Upitala sam cure na štandu koliko traže za tog malog hrčka i one su mi odgovorile da je na poklon. Priložim ja svoj dobrotvorni prilog i cure sve sretne poklone mi maloga hrčka.
Dunja je bila jako sretna i sva se topila noseći ga u teglici koju je obgrlila rukom nebi li je malo zgrijala da malenom bude toplo. Marin se također oduševio, a i Robi kad je došao s posla doma. Nitko mu ne može odoliti. Pokušala sam ga upoznati i sa Tonetom no on, stari frik ne šljivi klince pa ga je samo punjušio i okrenuo mu guzu. No dobro, sprijateljit će se već oni.
Nismo se još dogovorili kako ćemo ga nazvati, pa su padala imena tipa: Gricko, Stjuart, Pipo, Micko, Miško i Šime. Bilo je toga još, al se sad ne mogu sjetiti. Uglavnom, sad ga svi u kući zovemo na svoj način tako da ima imena ko mexikanac. Meni se najviše sviđa Šime, jer je simpatično, nadam se da se neki Šime neće sad uvrijediti.
Danas sam uzela odradit nešto posla oko završnog i tako uzeh malenog pored sebe. Na tastaturi mu se nije svidjelo, jer mu je bilo naporno kuckati, te je odlučio pomagati mi tako da mi dodaje spojnice i papire. Koliko je bio uspješan u poslu prosudite sami.

Klikni na asliku za uvećanje.

Petkom imam običaj kupiti Gloriu i Elite te prošvrljati njihovim stranicama, saznati novosti, pogledati lijepo uređene stanove naših sugrađana i tako, malo se opustiti. No stvarno su me počeli nervirati raznorazni napisi tipa…..“prekinuli nakon dugogodišnje veze“…..“viđen s nepoznatom ljepoticom“……afera ona, afera ova i slične degutantne vijesti iz života poznatih.
Imam dojam da novinari, ne samo da te poznate ličnosti drže za budale i licemjerno kopaju po njihovim životima i intimi kako bi ih još više ogolili i unakazili u cilju čitanosti novina, i nas u jednoj mjeri prave budalama.
Pa zar oni misle, da je nama koji se svakodnevno borimo sa našim intimnim i poslovnim problemima toliko stalo da znamo tko je koga….. i tko je skim.
Ljetos je nastup glumice Lucije Šerbedžije na Brijunu koja se u kazališnoj predstavi pojavila naga, bio glavna senzacija upravo zbog njenog golog tijela a ne zbog uloge i efektnog umjetničkog dojma koji je ona ostavila.
Prekipjelo mi je kad sam danas u Eliteu od četvrtka pročitala koliko je Tarik Filipović ogorčen što su u novinama objavili vijest o bolesti njegove majke. Čovjek je u intervjuu novinaru tog lista rekao slijedeće: „Želio bih da se svatko stavi u moju kožu i zapita bi li njemu bilo drago da se piše o bolesti njemu drage osobe.“
Tariče, potpuno si u pravu.Ma ja bi tom novinaru koji bi se time poslužio da bi bio čitan doslovno noktima izgrebala lice i onda bi objavila njegovu ili njenu fotografiju na naslovnici. Pa nek se na osnovu njegove ili njene nevolje naslađuje javnost i podiže čitanost.
Ne razumijem jesmo li svi takvi emocionalni bogalji da se naslađujemo tuđom intimom kao da svakodnevno nemamo drugih, ljepših boljih i korisnijih tema. Pa najlakše je tako pisati tekstove, najlakše je nekažnjeno ranjavati emocije nekih poznatih ljudi pod okriljem NOVINARSTVA, SLOBODE MEDIJA i slično.
Pričamo o demokraciji i slobodi, a nitko se nije zapitao, kakva je to sloboda i demokracija koja svojim djelovanjem potire tuđu slobodu i potrebu za intimom i privatnošću.Većina ljudi bi rekla da kad postaneš javna osoba, podložan si i prekapanju po svojoj intimi. U kojem zakonu to piše, zanima me?Zar Tarik Filipović nema pravo na svoju intimu unutar svoje obitelji a njegova majka pogotovo, pa ukoliko smatra za potrebno objavit će to javnosti onda i samo onda kada on to poželi podijeliti sa ostalima. Ružno je reći da mene ne zanima to što je Tarikova mama bolesna, no zar ja, nepoznata osoba moram znati njegovu intimu dok u isto vrijeme on nezna i ne poznaje moju. Nije fer sve to skupa. I mislim da bi se objavljivanje intimnih vijesti o drugima trebalo postrožiti, i nije slučajno da novinari završavaju na sudovima. Ma svaka čast svima, no ne može i ne smije njima sve biti dostupno.
Osim toga, i nas čitatelje smatraju budalama podastirući nam takve vijesti misleći kako su nahranili našu radoznalost, jer nisu sposobni ponuditi nam nešto bolje i kvalitetnije od tračeva i senzacija zasnovanih na intimi poznatih.
Stvarno ozbiljno razmišljam o tome da prestanem trošit novac na takve GLUPARIJE i da počnem taj isti novac koristit u humanitarne svrhe a ne čitati 80% smeća u tisku.

Što se nauživah straha, ja koja inače hodam po kući u mraku bez problema. Za nevjerovati…..U skladu sa ovim danima vještica u gradu sam viđala svakolike spodobe, uočila prigodne filmove na Tv-u i ništa me nije moglo uznemiriti.
Ali prije neki dan skoro povjerovah da me ona izrada tikve koštala privlačenja nekog duha u moj dom. Dakle, noć…..ponedjeljak na utorak…..legla sam kasno umorna, Robić je već spavao snom pravednika, dok sam ja posložila posuđe u perilicu i uključila je da imam ujutro čisto posuđe. Nakon svega uvučem se u krevet i polako počnem tonuti u san….kad odjedamput……šaptavi brzi glas……Jaasssna…
Trgnem se, oslušnem i ništa…..pomislim kako sam sigurno počela sanjati pa sam to čula u snu. Sklopim oči…..i ponovo krenem zaspati…….i kad sam ponovno počela tonuti u san nakon petnaestak minuta…..ponovo isti sablasni brzi glas:“ Jaassna!“. U trenu sam se razbudila definitivno osluškujući u nevjerici da se to meni dešava. Nisam se usudila dići iz kreveta, nisam se usudila probuditi Robija da ne bi pomislio da sam skrenula. I tako sam počela moliti Zdravomariju, Očenaš i Slavaocu…..ni sama neznam koliko puta sve dok iscrpljena nisam zaspala. Isto se ponovilo i slijedeću večer.
Nikom ništa nisam govorila jer nisam znala što misliti. Jesam li ja možda malo ošla s mozgom ili sam stvarno privukla nekog duha……………brrrrrr
I nakon ta dva dana iscrpljena u četvrtak ujutro produžim spavati jer sam odlučila kasnije otići na posao. Ta dva dana s lošim i isprekidanim snom baš su me iscrpila. Tako se ja odmorna dignem ujutro i počnem se spremati na posao. Nakon jutarnje higijene odem u dnevnu sobu i krenem se oblačiti……i začujem opet ono:“Jaasssna!“
I u trenutku skužim sve…..
Prvo sam se sama sebi smijala jedno petnaest minuta i onda krenem u kupaonicu……i naravno nakon tri minute iz uređaja za osvježavanje prostora kupljenog prije dva dana zvanog AIR-WICK na zidu moje kupaonice začujem moj STRAVIČNI zvuk koji mi je zagorčavao život dvije noći prije.
Taj STRAVIČNI zvuk bio je zvuk špricanja sredstva za osvježavanje prostora. Naime, uređaj je na baterije i naštiman je da svakih 18 minuta špricne miris Lavande u kupaonicu i zvuk špricanja je nalik na kratko šaptanje mog imena.
Kako ja noću imam običaj otvoriti vrata spavaće sobe da mogu čuti djecu ako me trebaju po noći, a naravno oni uvijek zaborave zatvoriti vrata kupaonice,uz činjenicu da su u gluho doba noći svi zvukovi intenzivniji ja sam se, eto, uplašila mog novog osvježivača prostora.
Kad sam to ipak ispričala mojima doma…..svi su popadali od smijeha. Lako se sad smijati ……no meni te dvije noći nije bilo do smijeha…………

Evo krivca…..

Danas se održala 23. atletska utrka Dan Uljanika, koja je već postala tradicija svake godine. Organizira je RSD “Uljanik” na kojoj trče učenici i učenice osnovnih škola na utrci od 2km u šest kategorija prema uzrastu(do10god, do 12god i do 14 god, posebno dječaci i posebno djevojčice), a onda je i glavna utrka od 8km gdje sudjeluju oni odrasliji. Na utrku se prijavljuje svatko tko ima volje i želje sudjelovati u njoj. Jutros u 9.30 utrka je započela onim najmanjima, kojih je mislim bilo više od 150 u kojima je bio i moj sin. Netko bi rekao da je 2km ništa, no gledajući te malene kako su se trudili i trčali, zapuhani, crvenih lica, znam da im nije bilo lako. Gledala sam ta mala lica koja su utrčavala u cilj, iscrpljeni, neki su plakali trčeći ali nisu odustajali. Među njima je bio i moj sin kojemu je ovo bila prva utrka u životu i prvo naporno trkačko iskustvo. Prije utrke rekla sam mu da će mu biti jako naporno i da dobro razmisli hoće li se uključiti. No on nije odustajao ne vjerujući mojim riječima. Nakon utrke mi je priznao da sam imala pravo i da mu stvarno nije bilo lako, ali nije htio odustati. Uporno moje dijete. Sa startnim brojem 13 prošao je cilj 113. Bio je bljedo zelen i bilo mu je zlo, ali je prošao kroz cilj. Dobili smo na poklon majicu, krofnu i čaj. Nakon popijenog čaja djetetu se počela vraćati boja u lice konačno, pa smo onda krenuli doma ne čekajući daljnje utrke, bogatiji za još jedno iskustvo.


Ako želiš vidjeti veću sliku, klikni na nju.

Stalno pričamo o ljubaznosti onih koji nam trebaju pružiti neku uslugu i najčešće nailazimo na neljubaznost i ravnodušnost. Valjda je to naša normala, pa kad doživimo nečiju ljubaznost, kulturu i predanost poslu uzimamo to kao nešto fantastično kad nam se dogodi.A meni se dogodilo, i to jučer.
Kao što sam već u prethodnom postu napisala , nabavila sam novi komp. Kako u njemu postoji slot za PCMCA čitač Smart kartice online bankarstva, tako sam ga odmah i nabavila. Stigao je jučer i sva zadovoljna požurih kući instalirati i to. To mi je bilo vrlo važno jer tako svojim klijentima vršim plaćanja, zadužujem naloge i skidam izvode, da njih ne opterećujem. Isto tako moram napomenuti da sam se kao knjigovođa susrela s više aplikacija za online bankarstvo, no svojim sadržajem, lakoćom korištenja i paletom mogućnosti RBA Online je daleko ispred svih. Mislim da bi se trebali ugledati u njih svi koji i malo misle napredovati u Online bankarstvu.
Kako inače sama instaliram sve na svoj komp, smatrala sam da će i ovo biti “peace of cake” za instalirati. No prevarila sam se……..komp stalno javlja neka instaliram čitač iako sam već provela instalaciju…..pa sam se cijelo popodne ubijala od pokušaja da to sredim. Onda mi je počeo javljati grešku u hardveru….pa sam pozvala helpdesk Raiffeaisen banke. Javio mi se gospodin koji se predstavio kao Nikola no ništa nismo mogli napraviti jer sam trebala prvo pokušati instalirati onaj svoj stari čitač koji se spaja na USB izvana, a ja sam ga ostavila u uredu.
Dogovorili smo da ja odem po čitač, pa kad se vratim da nastavimo. No kako njemu radno vrijeme završava u 18.oo h, tako mi je ljubazno objasnio da ako ga ne stignem nazvati do tada, da će sve prenijeti kolegici iz smjene poslije njega te će mi ona nastaviti pomagati.
Bila sam zadovoljna činjenicom da nisam otpiljena, nego je nekom stalo da mi pomogne.
Odem ja u ured, tamo se zadržim jer mi je suprug spajao NEC-a na mrežu pa nešto nije išlo, i naravno dođem doma malo prije 19.ooh.
Krenuh instalirati i njega, no naravno i s njim ista priča, te ja opet nazovem Helpdesk. Javila mi se kolegica gospodina Nikole, te nastavila samnom rješavati problem. Probaj ovo, probaj ono….itd. Ja sam već gubila nadu i strpljenje, no ona nije. Ni sekunde nije pokazala da joj je sve to naporno, nemoguće.Već se bližio i definitivni kraj radnog vremena za koji znam da je do 20.00h, te sam joj predložila da se čujemo sutra pa da nastavimo. Odbila je tu mogućnost ovim riječima:”Nema veze gospođo, samo vi nastavite, ja ću ostati koliko treba.Meni je stalo da riješimo problem i da vi budete zadovoljni.” Ostala sam ugodno iznenađena, drugi bi s nestrpljenjem gledali da me se što prije riješe. Doista, nakon nekog vremena, kad je njoj dobrahno prošlo radno vrijeme uspjele smo sve instalirati. Bila je vesela i zadovoljna. Smijale smo se preko telefona umorne i zadovoljne obavljenim poslom. Zeznule smo te nesretne čitače, softver, hardver i sve je proradilo. Predstavile smo se jedna drugoj i otkrih kako se slično zovemo. Moje ime je Jasminka (kako je dugačko već sam se navikla da me od malena zovu Jasna) a ona je JASMINA. Ispričala sam joj se što je zbog mene ostala prekovremeno na poslu. No ona mi je rekla:”Gospođo, samo mi je žao što su svi otišli doma, jer se sad sama veselim uspjehu, a ovako bi ovdje svi bili sretni. Imali smo još jedan takav problem oko čitača PCMCA, jer je to novo i malo ljudi ih instalira. Ja sam sretna što sam pomogla i što smo uspjele zajedno.”Osjećala sam se zadovoljno, sretno i ushićeno činjenicom da ipak postoji nada da će u budućnosti imati ovakav odnos prema svojim klijentima svaka firma, te da će njihovi radnici biti ovakvi kao Jasmina i njene kolege. S takvim ljudima zadovoljstvo je raditi i najteži posao.
Čitajući malo o RBA pronašla sam jedan naslov koji se zove MISIJA banke u kojoj stoji ova rečenica za koju sam se osobno uvjerila da nije samo fraza na papiru:

Raiffeisen misija sastoji se od pružanja potpune financijske usluge najviše kvalitete, dugoročnog odnosa s klijentima te samostalnosti i inicijative zaposlenika.
Još jednom se zahvaljujem Jasmini i Helpdesku RBA, i želim im puno uspjeha u radu jer to zaslužuju.

Vlasnica Aquarija u Puli, moja prijateljica Milena, znanstvenica koja se odista trudi proširiti naša znanja o moru i podmorju, provesti zaštitu morskih organizama koji izumiru i stoga su zaštićeni, i koja u najboljem svjetlu promovira našu zemlju, vratila se iz Lisabona.
Prije par dana objavila sam da je pulski Aquarij primljen u Europsku uniju akvarista (Europen Union of Aquarian Curators). Nadalje Milena je načinila vrijedan znanstveni rad na polju genetike morskih organizama, gdje je izdvojila gen iz dagnje odgovoran za starenje, koliko sam uspjela razumjeti.
Po povratku iz Lisabona gdje je i povela mladog i vrijednog biologa Nevena, zaposlenog također u Aquariju, prepustila mi je slike Lisabona, njegovih znamenitosti, slike mitinga na kojem su primljeni u Uniju, te prekrasne slike iz akvarija u Lisabonu.
Složila sam album sa slide showom, pa ukoliko ste zainteresirani kliknite na link u blinkajućem okviru i uživajte u gradu koji zaslužuje biti posjećen, a slikala ga je za vas Milena.

Danas je otvoren Obrtnički sajam u Puli, i naravno morala sam otići odmah prvi dan. Mnoštvo obrtnika izložilo je svoje proizvode pa između njih i obrt TEHNOLINE od kojih kupujem hardver i koristim servisne usluge. Mladi su, puni energije, vrlo korektni i poslovni s brzim serviserima, povoljnim cijenama, pa mi je zadovoljstvo poslovati s njima, a i vama ih mirne duše mogu preporučiti. Možete ih naći na adresi www.tehnoline.com
Malo sam poslikala njihov štand i oduševila se LG laptopom najnovije tehologije koji uz ostalo ima i normalnu numeričku tipkovnicu koja je nama koji puno kuckamo brojke vrlo značajna, a ima daljinski za upravljanje i slušanje muzike i kada windowsi nisu podignuti.
Osvrnula sam se na LG-jev ekran koji se može vrtjeti oko svoje osi, NEC-ovi prijenosnici su isto tako solidni (imam jedan koji radi ko švicarski sat) i dobrih cijena, a saznala sam da ih u stvari Packard Bell prodaje pod svojim imenom.

Dalje su me oduševili razni obrtnici, pa sam poslikala obrt koji izrađuje ograde od kovanog željeza, one koji izrađuju suvenire naše zemlje, obrt Marija koji proizvodi izvrsnu tjesteninu koju već dugo kupujem, obrt koji proizvodi slatkiše koje smo grickali u mladosti, te strukovnu školu koja je prezentirala šminkanje i izložila modele odjeće koje su izradili.

Na samom kraju obilaska zaustavila sam se pored štanda s muzičkim instrumentima gdje se ponosno kočoperio SAX .Jeeeeee, konačno sam ga vidjela uživo, no nije mi dao autogram. Nema veze, poslikala sam i štand i saxofon, te saznala da košta oko 6.ooo,oo kn.
Je da košta, ali je mraaak, a zvuk koji proizvodi je prekrasan ……..

Na kraju za one koji me nisu ranije čitali, ako hoćete sliku vidjeti veću kliknite na nju.