Info Croatia

U nevjerojatnoj utrci kojoj je cilj preživljavanje, nemam baš uvijek dovoljno vremena za sebe i neke svoje potrebe. Ako mi se kojim slučajem posreći da imam malo slobodnog vremena, najradije ga provodim uz neku knjigu. Tako sam za zadnjeg lošeg vremena slučajnim odabirom posegnuo za šareno ilustriranom knjigom o ribama, školjkama i rakovima Jadrana. Zamislite mog iznenađenja: «Najukusnije meso 25 vrsta plosnatica koje žive u Jadranskome moru …»

Dvadeset pet vrsta? Do tog momenta bio sam uvjeren kako ih nema više od tri, četiri vrste, koliko ih uostalom i lovim.
Ostavimo moje iznenađenje po strani. Ovim postom želio sam ukazati na jednu vrlo bitnu karakteristiku svih plosnatica, a koja ih svrstava u sam vrh živežnih namirnica. Voda čini 86% kemijskog sastava ovih riba pa je meso vrlo sočno i probavljivo. Najmanji je postotak masti: samo 0,53%. Plosnatice imaj visoki postotak bjelančevina – oko 84-88%. Dobro je znati: jetra plosnatica ima ljekovita svojstva i obiluje vitaminima A i D pa je pri čišćenju nikako ne bacajte.

Zaokružimo priču navođenjem nekoliko najpoznatijih plosnatica: list – svima poznata i najčešće tražena riba; rumbač kvrgaš – najčešće kratko nazivan rombo zbog svog romboidnog izgleda; iverak zlatopjeg, pokrivac, listić bijelac. Ostale vrste nemaju veliku komercijalnu vrijednost i rijetko se love pa ih ne navodim. Napominjem da su navedena imena preuzeta iz literature i da su u raznim krajevima našeg priobalja različita.

Sve naše vrste plosnatica spadaju u kategoriju tzv. malih riba – prosječni primjerci su: list – tridesetak centimetara dužine i do maksimalno tri kilograma težine; romb – do metra dužine i do desetak kilograma težine. Ostale vrste znatno su manje. Nije na odmet znati da primjerci uhvaćeni u sjevernim morima dosežu do dva metra dužine i do sto kilograma težine.

lučica i rugoba

Na moju veliku žalost ovaj post je samo razmišljanje što bi bilo kad bi bilo…

Elementi koji opravdavaju tezu - Banjole ribarska lučica
1. Siguran i odgovarajući vez za ribarice
– uvala ima potrebnu dubinu skoro cijelim svojim vodenim prostorom
– prirodno je zaštićena od svih vjetrova i valova na ovom dijelu istarske obale
– veličina uvale omogućava siguran manevar pri uplovljavanju i isplovljivanju u bilo koje doba dana i noći kao i u svim vremenskim uvjetima

2. Istovar, predaja i skladištenje ulova
– postojao je izgrađen molo za iskrcaj ulova kao i infrastruktura za svu manipulaciju ribom
– nekada je na toj poziciji postojala tvornica za preradu ribe sa svim potrebnim elementima skladištenja, hlađenja i daljnjeg transporta ribe

3. Izrada i popravci ribolovnog alata
– na prostoru za iskrcaj ulova postojao je natkriveni prostor, zaštićen od kiše i vjetra, na kojem se moglo raditi skoro u svim vremenskim uvjetima

4. Održavanje i popravke brodova
– već postoji istezalište za manje ribarske brodove (Portić)

5. Veletržnica i burza ribe
– Već se godinama traže mjesto i uvjeti za veletržnicu ribe i burzu primjerenu našem ribarstvu i uvjetima koji u njemu vladaju

Prednosti korištenja Banjola kao ribarske luke
– veterinarska kontrola ulova obavljala bi se odmah nakon istovara i na jednom mjestu
– inspekcijska kontrola količine i zakonom dozvoljene veličine ribe
– inspekcijska kontrola alata po vrstama, vremenskim ograničenjima i količinama
– kontrola stanja ribljeg fonda, brzine izlova pojedinih vrsta i njihovo stavljanje u potrebne okvire
– pravovremeno uočavanje ekološki nepravilnih postupaka u korištenju morskog dobra

Smanjenje ukupnih troškova cjelokupne djelatnosti
– odlazak brodova na more s ove pozivcije i njihov povratak mogući su u najkraćem vremenu bez obzira na to je li ili nije bilo moguće raditi (loša meteorološka situacija, kvarovi i sl.)
– sakupljanje ulova i priprema za transport obavlja se na jednom mjestu; troškovi su svedeni na minimum
– odluku o odlasku ili ne odlasku na more moguće je donijeti već i prije odvezivanja broda ili nakon vrlo kratke vožnje što također smanjuje troškove

Nedostaci
– nepostojanje benzinske crpke namijenjene brodovima
– nepostojanje dovoljanog broja izgrađenih vezova za sve brodove
– prilazna cesta je u relativno lošem stanju, uska je i malog kapaciteta
– za ribare sjevernog dijela zapadne obale Istre (Poreč, Umag, Novigrad) Banjole su na udaljenosti koja bi isplativost držanja brodova upravo u toj lučici činila upitnom

kormilo i elika

Na moju veliku žalost cjelokupna priča je već prije par godina pala u vodu izgradnjom jedne od najružnijih zgrada u Banjolama. Ideja ribarske lučice nije mijenjala već gotovu strukturu i izgled samog mjesta. Nije u sebi sadržavala opasnost devastacije prostora, nije zahtijevala ni jedno rušenje stoljetnih borova koji su bili na sadašnjoj poziciji nekakvog hotela, nije značila uklanjanje ni jednog kamena te na kraju nije značila odbacivanje tona i tona smeća i iskopanog materijala u more.

Pula - Verudela

Malo o zakonima

U jednom od prethodnih postova napisao sam kako mnogi elementi Zakona i podzakonskih akata koji se odnose na ribarstvo nisu usklađeni sa stvarnim stanjem na «terenu».

Važno je napomenuti kako se na ribarstvo primjenjuju dva zakona: Zakon o morskom ribarstvu s podzakonskim aktima i Pomorski zakon. Budući da se Zakon o morskom ribarstvu odnosi na ribarstvo kao djelatnost, a Pomorski zakon na plovidbu morem (način i ponašanje u svim uvjetima u kojima se brod može naći) nije potrebno naglašavati preklapanje ovih dvaju zakona i potrebu za njihovom usuglašenošću.

Nažalost, kao i u svemu, usuglašenost skoro da i ne postoji. Vrlo često su ova dva zakona u suprotnosti ili jednu istu problematiku rješavaju na dva načina. Pomorski zakon, npr., teritorijalno more dijeli na jedan način, a Zakon o morskom ribarstvu na drugi, tako da niste u stanju shvatiti gdje počinje, a gdje prestaje određeni način ponašanja propisan za navedeno područje.

Kontrola provođenja zakonskih akata je skoro nemoguća jer određene kategorije spadaju u nadležnost pomorske policije, druge u nadležnost lučkih kapetanija, a treće u nadležnost inspektora za ribarstvo. Tako vam se može dogoditi da ste po policijskoj kontroli ispravni, a da neadekvatnim alatom, za čiju kontrolu je zadužen inspektor za ribarstvo, kršite zakon.

Po pitanju ribolovnih alata Zakon je vrlo šarolik, zasnovan na stranim zakonima i ne odgovara stvarnom stanju na terenu kao ni modrenim potrebama ribarstva. Naravno, ne treba ponavljati kako se ni u ovom slučaju struku (ribare) ništa ne pita. Ne tvrdim da ribari trebaju pisati zakone, ali bi svakako prije donošenja istih putem javne rasprave ili nekog sličnog oblika trebali iznijeti svoje viđenje problematike.

Jedan od primjera je jednogodišnji pokušaj zaštite Kvarnera od pretjeranog izlova škampa. Prijedlog je bio da se lovi sedam dana prije i sedam dana poslije punog mjeseca, a da ostalo vrijeme bude lovostaj. Već nakon prvog lovostaja primijetila se razlika u količini i veličini ulovljenog škampa. Još ni danas nije mi jasno zašto je taj pokušaj propao.

Ribolovni alati

Razmatranje problematike ribolovnog alata podrazumijeva:

– vrstu i izgled alata,
– utjecaj alata na uspješnost lova
– utjecaj alata na selektivnost pri lovu
– mogućnosti modernizacije alata

Prema mojim saznanjima kod nas još uvijek ne postoji zvanična kategorizacija ribarskih alata po kategorijama , vrstama i načinu lova. Postoji nekoliko knjiga koja se bave ili poviješću ili samo pojedinim vrstama alata.

Namjera mi nije da ih ovdje kategoriziram, pa čak ni samo nabrajam jer ih ni sam (u svom skromnom znanju) sve ne poznajem, a ni ne koristim ih sve u svom poslu. Ovim tekstom želim naglasiti kako su alati koji se koriste u našem ribarstvu relativno zastarjeli, često neprimjereni potrebnim uvjetima i vrlo male selektivnosti.

Vrlo često susrećemo istu vrstu alata po obliku i veličini na brodovima različitih osobina po veličini i snazi pogonskog stroja. Čest je i obratan slučaj – na brodovima iste kategorije po veličini i snazi nalazimo različite alate namijenjene istom načinu lova.

Zakonodavac je u nekoliko zakona, pravilnika i njihovih dopuna pokušao uvesti malo reda, ali, čini se, još uvijek bezuspješno. Posebno je bezuspješna kontrola provođenja tih zakona kao i njihova stvarna opravdanost (pišu ih, bolje rečeno prepisuju, osobe koje najčešće nemaju dovoljno znanja u ovoj struci – ribare se nikada do sada ništa nije pitalo).

Već sam pisao kako su alati prilično zastarjeli, ne prate moderna dostignuća u ovoj djelatnosti. Najveći broj alata kod nas dolazi iz Italije, kako po svojem izgledu i konstrukciji tako i po materijalima koji se koriste za njihovu izradu. Ti alati nemaju svoju znanstvenu podlogu, nisu atestirani ni znanstveno provjereni u našem moru (shodno dubinama, vrsti ulova, strujama, temperaturama mora…) Koliko je meni poznato nemamo institut (poput Nordijskih zemalja) koji se bavi istraživanjima ponašanja ribarskih alata u moru, kako onih koji su direktno namijenjeni lovu tako i onih koji omogućavaju taj ulov. Vrlo je malo pisanih materijala o konstrukciji, izgledu i načinu izrade pojedinih alata. U većini slučajeva ribari se oslanjaju na svoje kolege koji su «uspješniji», kao na svoja iskustva ili na nacrte prenesene iz nekih samo njima znanih izvora. Pri tome, osnovni kriteriji, koji vlada jest količina ulova, a ostale se kategorije (ekološki momenti, zaštita nedoraslih jedinki, nepotreban ulov drugih vrsta – održivi razvoj) zanemaruju. Nije rijetkost da takvim alatom jednostavno nije ni moguće zadovoljiti zahtjeve koje nameće održivi razvoj.

Čini mi se kako je još uvijek daleko vrijeme kada će se moći nabaviti alat koji će uz sebe nositi certifikat ili licencu koji daju garanciju ulova po vrstama, a da su pri tome zadovoljeni i uvjeti zaštite nedoraslih jedinki kao i mora od nepotrebne devastacije.

Opet se vraćamo na isti zaključak: znanost i struka trebaju i moraju naći način da praksa bude vođena znanošću.

Budući da je politika taj moćnik koji je ušao u sve pore društva to je logičan zaključak da je ostvarenje ovog cilja u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva.

Obrazovno stanje u ribarstvu

U ne tako davnoj prošlosti ribarstvom se, kao vrlo teškim fizičkim radom, kod nas uglavnom bavio siromašniji dio populacije. Zbog lošeg imovnog stanja, a ponekad i zbog skromnijih intelektualnih sposobnosti rijetko se tko mogao školovati. U bivšem sistemu sredstva za proizvodnju bila su društvena pa je i to jedan od razloga što je u ribarstvu uhljebljenje pronašla upravo ova siromašnija i slabije obrazovana populacija. Alati i sredstva bili su nesavršeni, stanje ribljeg fonda bogatije, informacije iz svijeta gotovo nedostupne, ljudi su manje komunicirali, riba se manje konzumirala. Kad sve to sagledamo, dobiveni rezultati bili su usprkos slabom obrazovnom stanju zadovoljavajući. Danas, međutim, to ni izdaleka nije dovoljno. Zaostajemo za Italijom, Novim Zelandom, Japanom, a da se i ne govori o nordijskim zemljama.

Nepotrebno je naglašavati potrebu za školovanim kadrom u bilo kojoj grani gospodarstva. Meni nije poznato da postoji ni škola ni posebno školovani kadar za profesiju ribar (kako na razini srednje škole tako na visokoškolskim razinama).

Kada govorim o školovanom kadru, mislim da bi ribar morao biti više od lovca na ribe, rakove i školjkaše. Prvenstveno mislim na ekološki osviještenog ribara koji u potrebnoj mjeri poznaje more kao eko-sustav, riblji fond (vrste, obitavališta, sezonsko ponašanje, migracijske putove, mriještenje riba, školjki i rakova). Nadalje, govorim o ribaru koji posjeduje potrebna znanja o alatima u svojoj profesiji, i to ne samo u funkciji najvećeg i najboljeg ulova, već i u funkciji očuvanja ekologije mora, zaštite ribljeg fonda od nepotrebnog i neadekvatnog lova, kao i u funkciji očuvanja i obogaćivanja ribljeg fonda.

Budući da se ova djelatnost obavlja na moru, nameće se potreba stručnosti u moreplovstvu: poznavanje mora i njegovih ćudi, navigacije i korištenja suvremene navigacijske i ostale opreme potrebne za sigurniju plovidbu kao i za bolji ulov; poznavanje meteorologije i njenog utjecaja na more i lovinu. O brodogradnji, pogonskim strojevima i njihovoj problematici da se i ne govori.

Dakle, potrebno je ribarstvo dovesti u okvire održivog razvoja.

Već iz samog nabrajanja vidljivo je koliki je obim problematike obrazovanja i koliko je široka lepeza potrebnih elemenata da bi se ovaj posao uspješno obavljao. Naravno, nerealno je pretpostaviti da bi se sva ova znanja mogla ugraditi u samo jednu osobu zvanu “profesionalni ribar”. U idealnim uvjetima trebalo bi sastaviti timove od pojedinaca stručnjaka za određena područja (ekolog, meteorolog, fizičar-hidrodinamičar kao stručnjak za alate i njihovo ponašanje u moru, pomorski stručnjak, biolog, pravnik…)

Na kraju lanca imamo ribara profesionalca koji samo primjenjuje znanstvena dostignuća i ostvaruje ih u praksi. Ribar je dužan poznavati problematiku u njenim osnovama, a stručni tim trebao bi svojim znanjem pružiti podršku u svim prilikama, a posebno u problematičnim i novim situacijama.

Ne bih želio da me se pogrešno shvati. Ne tvrdim da danas ribari nemaju znanja potrebna za obavljanje svoje djelatnosti. Naglašavam samo da su ta znanja nedostatna, stihijna i u najvećoj mjeri zasnovana na ličnom iskustvu ili predanju kolega iz današnjih i iz starijih generacija. Nema pisanih tragova iza svega toga, a o školi da se i ne govori.

Moje promišljanje o uključivanju znanosti u ribarstvo svakako nije jedino moguće, a vjerojatno ni pravo rješenje. Jedan dobar i stručan tim na nivou Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva mogao bi ponuditi pravo rješenje. Naglasak je na POTREBI da suvremena znanost nađe svoj put i mjesto u ribarstvu – vrlo važnoj profitabilnoj, prehrambenoj, izvoznoj grani našeg gospodarstva.

Stanje ribarske flote

Ribarska flota Hrvatske je gotovo u cijelosti u privatnom sektoru (mali obrtnici porodičnog karaktera). Stara je, lošeg i zapuštenog stanja. Brodovi ili bolje rečeno čamci i male brodice su generacijama u rukama jedne porodice (lijepo za tradiciju ali…), malih su dimenzija, nedovoljne pogonske snage i namijenjene su jednodnevnom ribolovu. Oprema za sortiranje, održavanje i skladištenje je stara ili nikakva (skoro je nemoguće pronaći brod koji ima ugrađen ledomat, komoru s opremom za hlađenje ili zamrzavanje ulova). Pogonski strojevi su prerađeni ili prilagođeni stari, već iskorišteni motori koji ne odgovaraju stvarnim potrebama, lako se kvare, teško održavaju, a nadasve su, zbog svoje zastarjelosti, veliki potrošači energije.

Ovakvo stanje ne dozvoljava odlazak na potrebne pozicije, posebno ako su malo dalje od obale ili ako je more jače valovito.
Zbog ovakvog stanja treba istaći da se u novije vrijeme državni aparat pokušava uključiti i rješavanje ovog problema. Ali, umjesto angažiranja relativno malih sredstava potrebnih za osuvremenjivanje postojećeg stanja, državni aparat pokušava stvoriti potpuno novu flotu s brodovima ogromne cijene koji su nedostupni većini ribara.

Vraćamo se: struku nitko ne pita za mišljenje i potrebe jer se negdje tamo (valjda u Norveškoj ili na Novom Zelandu) lovi upravo takvim brodovima.

Žalosno, ali istinito, najrizičniji posao u svijetu je ribarstvo (broj ribara koji godišnje stradaju ili nestanu najveći je u odnosu na sve ostale profesije).Uzimajući samo ovo u obzir, državni aparat trebao bi daleko više ulagati u dovođenje postojeće flote u bolje i sigurnije stanje. Većina ribara će smoći mogućnosti za kredit do par desetaka tisuća eura što je dovoljno za ugradnju nove navigacijske opreme, suvremenijeg motora, pomoćne elektro i druge opreme za traženje i pronalaženje ribe. Ali, većina neće imati mogućnosti početnog uloga od preko sto tisuća eura za brod vrijednosti preko milijun (bez obzira na svu njegovu modernost i opremljenost).
Ali dobra mašta može svašta.

Proizvod ( nastavak)
Već sam spomenuo da se najveća količina ulova plasira na inostrano tržište (u najvećoj mjeri u Italiju) te da se unatoč stihijnosti i neredu, tom trgovinom ostvaruju značajna devizna sredstva. Po nekim informacijama izvoz ribe se nalazi na trećem mjestu – odmah iza brodogradnje i turizma.

Naravno, radi se o izvozu svježe ribe. Trebalo bi sagledati mogućnosti prerade i plasmana prerađevina. Prodavao bi se obogaćeni proizvod u čijoj cijeni bi našao svoje mjesto i uloženi rad na preradi ribe. Preradom ribe ne samo da se povećava cijena proizvoda već se i otvaraju nova radna mjesta za obavljanje ove djelatnosti. Primjer opravdanosti ovakvom razmišljanju je prodaja ribe u turističkoj sezoni kao zdrave, ekološki nezagađene hrane. Vrijednost ribe kada ona dođe gostu na stol se mnogostruko uvećava.

Kontrola ili…
Poznato je da su sredstva (brodovi, brodice i čamci) i alati (mreže za poteg, mreže stajačice, parangali, vrše…) u privatnom sektoru te su shodno tome i raspoređeni po brojnim lukama i lučicama. Ovakvo stanje čini prikupljanje, transport, veterinarsku i higijensku kontrolu ulova i svih ostalih pratećih radnji vrlo složenim te znatno povećava cijenu i potrebno vrijeme za obavljanje tih radnji.

Održavanje ulovljene ribe svježom je složeno i zahtijeva veliku količinu leda, povećanu brzinu transporta i plasmana do krajnjeg kupca. Dodamo li tome složenost i skoro pa nemogućnost kontrole pravilnosti i zakonitosti kako lova i plasmana, tako i usuglašenosti alata i opreme sa zakonima i pravilnicima na snazi, imamo stvarnu sliku nesređenog stanja.

Ova i ovakva slika nameće potrebu jednog ili nekoliko namjenskih mjesta za privez brodova, iskrcavanje ulova i njegovo skladištenje, opskrbe energentima, kao i potrebu uređenja prostora za održavanje sredstava i alata, popravku i odlaganje sezonskih alata. Određivanjem i stavljanjem u funkciju ovakvih prostora unaprijed se stvaraju potrebni uvjeti za lakšu, jednostavniju kontrolu, manje prateće troškove, uštedu energenata…

Krajnji cilj ovakvog gospodarenja je stvaranje uvjeta za burzu ribe primjerenu našem ribarstvu. Ne treba pod svaku cijenu nastojati uvesti sistem prodaje ulova kakav postoji u Italiji, gdje usput rečeno, imaju više ribarica u jednom «portu» nego mi u cijeloj Istri …

Želio bih iznijeti neka moja promišljanja o stanju u ribarstvu Pule (i županije Istarske) nastala na temelju osobnog iskustva. Riječ je o subjektivnom i pomalo pristranom promatranju problema, koje nema pretenzije da postane pravo znanstveno istraživanje. Ova razmišljanja mogući su poticaj odgovornim i stručnim osobama pri sagledavanju problema ribarstva, pri poduzimanju nekih postupaka i radnji ne bi li se naše ribarstvo što više približilo standardima EU.

Razmišljanja sam podijelio u cjeline o kojima će biti riječi u nekoliko slijedećih tekstova:

– More (kao prirodna sredina u kojoj se djelatnost obavlja)
– Riba, rakovi i školjkaši ( proizvod)
– Obrazovno stanje
– Stanje ribarske flote
– Ribolovni alati.

More, životna sredina riba, rakova i školjki, ogroman prirodni izvor zdrave i nezagađene hrane, eksploatira se uz nikakva ili minimalna ulaganja u održavanje i obnovu njegovih resursa. Iskorištenost, zaštita od pretjeranog izlova te ekološki problemi nastali korištenjem pojedinih sredstava i ribolovnih alata, važan su problem.
Budući da ovi resursi nisu neograničeni nameće se potreba da s njima postupamo na krajnje racionalan, štedljiv i na znanosti zasnovan način.

Priroda se u određenoj mjeri sama pobrinula. Naime, kada određeno područje bude osiromašeno postaje ekonomski neisplativo pa ga se napušta. Napuštanjem osiromašenog područja riblji fond se obnavlja i obogaćuje prirodnim putem. Ovakav način održavanja ravnoteže svakako nije dovoljan te oslonimo li se samo na njega, vrlo brzo gubimo bitku – ostajemo bez određenih vrsta (kvalitativno i kvantitativno).
Postoji dovoljan broj institucija koje imaju kadar i mogućnosti da pravovremeno, adekvatno i znanstveno prate i sagledavaju stanje, reagiraju na njega i alarmiraju potrebne institucije na akciju.
Korištenjem sugestija, znanstvenih otkrića i dostignuća, mislim da bi iskorištavanje mora i obnavljanje resursa bili u okvirima održivog razvoja. Jadran bi i dalje ostao svjetski priznati rezervoar zdrave hrane.

Proizvod
Izlov ribe, rakova i školjkaša je kod nas stihijski, neorganiziran i prepušten pojedincu i njegovoj ekološkoj osviještenosti. Nema planskog ekonomskog gospodarenja Jadranom, organiziranog izlova, a još manje planskog i organiziranog plasmana ribe na domaćem i stranom tržištu. Poznato je da hrvatski građani konzumiraju vrlo malu količinu ribe te se većina ulova plasira u Italiju ili za vrijeme turističke sezone nudi gostima kao posebno kvalitetna i tražena hrana.
Kada je riječ o cijeni proizvoda, ne vladaju zakoni tržišta već monopol talijanskih «grosista» i naših prekupaca (izvoznika).
Promatrajući problem na tri razine: domaće tržište, turistička ponuda i izvoz, jasno je koji značaj imaju riba, školjkaši i rakovi kao proizvod. Tim više iznenađuje činjenica da na sva tri područja vlada neorganiziranost i odsustvo kontrole.