Info Croatia

Obzirom da je ovo moj prvi post u 2008. svim posjetiteljima IC bloga želim sve najbolje u predstojećih 365 dana našeg zajedničkog puta oko sunca!

Dvojila sam o nazivu ovog posta, jer je motiviran gledanjem filma o kineskim farmama krzna, tj. zaštitom životinja. Naime, na farmama krzna u Kini događa se nešto što se protivi svakom poimanju ljudskosti. Sa životinja se, dok su još žive, dere krzno. Potom ih se baca na gomilu oderanih životinja koje su istu strašnu sudbinu doživjele prije njih. Iskoristiti ću priliku i pozvati Vas da poptpišete peticiju protiv takvog okrutnog postupanja prema životinjama na web stranicama PETA-e ili ovdje. Na istim stranicama možete pogledati i film koji prikazuje spomenuti masakr nad životinjama.

Nadalje, informacija da će većina farmaceutskih tvrtki iz SAD-a i Europe svoje labaratorije dislocirati u Kinu, zabrinjava. U toj zemlji će nesmetano moći vršiti kukavičke eksperimenta nad životinjama. Treba spomenuti i da je Kina tek 2004. godine donijela prvi zakon o dobrobiti životinja. Naravno, da se takav manjkav zakon u stvarnosti ne poštuje.

Pokušavajući shvatiti takvo ljudsko ponašanje pričala sam s prijateljem, inače vrlo duhovnom osobom, o uzrocima takvih strašnih i sramotnih događaja. Složila sam se s njim da je hedonistički konzumerizam svakako odgovoran za okrutnosti nad životinjama, ali što kada se vrše eksperimenti nad životinjama u ime znanosti…sigurno ste čuli za nedavni slučaj na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu s psima pasmine beagle, kojima su lomili kosti kako bi testirali “novi” lijek na njima, a to je vjerujte mi samo blagi oblik eksperimenta…
Ljudi, intelektualci, doktori znanosti to opravdavaju…da li imamo pravo uništavati druge vrste kako bi zaštitili svoju vrstu? Porazna je činjenica da nakon svih tih egzekucija nad životinjama znanost je i dalje gubitnik, jer nove, još opasnije bolesti se javljaju svakim danom…AIDS, ptičja gripa, kravlje ludilo, itd.
Nažalost, danas se još uvijek prešutno tolerira i nasilje nad ljudima…u mnogim područjima svijeta ljudski život malo vrijedi!
Gledala sam dokumentarac pod nazivom “Soba za umiranje” koji obrađuje problem demografske eksplozije (opet) u Kini…bebe se ostavljaju pored kontejnera za otpad, sretne su one koje završe u svojevrsnim utočištima, gdje se prema njima nepojmljivo nehumano odnose (bivaju vezane cijele dane), a vrhunac je ostavljanje djece u “sobama za umiranje” da umru od gladi i žeđi…možda, nije čudno da djeca koja prežive takve užase kao odrasle osobe imaju izopačen pogled na svijet i u stanju su oderati krzno sa žive životinje i ostaviti je da na hrpi već oderanih životinja umire, a to su vjerojatno kadri učiniti i čovjeku!

Nakon prisjećanja na “Sobe za umiranje” odlučila sam post nazvati Kina, velika civilizacija ili nešto drugo?!? Svjesna sam da postoje i druge zemlje u kojima se događaju slične strahote i ne bih voljela da pomislite da prozivam samo Kinu, i ne pitam kome zvono zvoni, znam da i meni zvoni, jer niti jedan čovjek nije otok sam za sebe!

Dobro jutro svima u ovu lijenu nedjelju!

Kako posljednjih mjeseci puno radim doista mi paše danas pijuckati capuccino i čitati vijesti iz raznih krajeva lijepe naše…jednu vijest bih voljela prokomentirati s vama. Naime, maloprije sam pročitala da Ante Đapić, gradonačelnik Osijeka dovodi 12. srpnja legendarne Stonese u taj lijepi, slavonski grad.

The Rolling Stones u Osijeku - veliki događaj, hvale vrijedan! Iako je Osijek kilometrima daleko od Istre vjerujem da će se i ovdašnji fanovi zaputiti u ravnu Slavoniju kako bi uživali u muziciranju svog omiljenog benda… Moram priznati da mi se sviđa ta ideja svojevrsne kulturne decentralizacije Hrvatske, jer do sada tako veliki koncert mogao se održati samo u Zagrebu! No, ono što me začuđuje je izjava Ante Đapića da neće imati problema s isplatom zahtijevanih 4,5 mil. $, jer gradski proračun Osijeka jako dobro stoji, bez obzira na spominjanje jakih sponzora koji bi trebali podržati taj događaj.

Ne čini li vam se ta izjava nerealna u skladu s svakidašnjim životom slavonskog čovjeka? Dobiva se dojam da je Slavonija najbogatija i najrazvijenija hrvatska regija. No, dobro je poznato da, unatoč velikim prirodnim i gospodarskim resursima, Slavonija jako teško živi. Možda bi bilo pametnije spomenuti honorar Stonesa investirati u slavonsko ili osječko gospodarstvo pa kao krunu uspjeha počastiti svoje građane velikim spetaklom…jer teško da će strani ili domaći investitori zbog koncerta The Rolling Stonesa pohrliti svoj kapital usmjeriti u Slavoniju.
No, čini mi se da se u našoj državi još uvijek stvari kotrljaju na drugačiji način…

Namjera mi je bila ovaj post napisati 04.10. na Svjetski dan zaštite životinja, no, obveze mi nisu dopustile. Bez obzira na simboliku datuma vjerujem da će te se složiti samnom da za ovakav post nikada nije kasno.

Zapravo početak priče seže u kasno proljeće ove godine, kada sam u društvu dragog mi prijatelja Petra i njegovog zlatnog retrivera Bismarcka krenula u šetnju Šijanskom šumom. Bismarck zaslužuje poseban post, jer je zaista poseban pas i toliko sam sretna što je postao neizostavni dio mog života!
Na početku staze, uz samu cestu, ugledali smo tri mačića starih najviše dva tjedna kako u čudu promatraju novu i nepoznatu okolinu u kojoj su se našli. Srce mi se i danas stegne, a oči zasuze kada se sjetim tog prizora. I meni i Petru je bilo odmah jasno da nećemo moći nastaviti svoju šetnju ne obazirući se na te male beskućnike. Tako se za par trenutaka naše društvo povećalo za tri člana, a dvoje od njih nam i danas uljepšava svakodnevicu! : ) Ne mogu riječima opisati koliko mi je drago što smo pronašli ljude velikog srca, koji su našim junacima obezbjedili novi i prekrasan dom! Želim im ovom prilikom još jednom na tome zahvaliti! Frida je postala prava graciozna maca, ali i odličan lovac na guštere i skakavce koji zalutaju u njen vrt. No, da bi svaki dan klopa bila osigurana ipak brine Petrova djevojka Giordana. Ferdinand izrasta u pravog odvažnog mačka, i dok pišem ovaj post gleda me svojim velikim mačjim očima u koje stane čitav svijet. Drago mi je da mu dečko i ja taj svijet možemo pokloniti. Društvo mu radi sestrin veliki, bijeli i nadasve ponosan mačak Cicko. Napomenula bih da je Cicko također pronađen kod kante za smeće u Šijani. Bio je malo bijelo klupko dlake i jedva je preživio, jer nije znao jesti! Zato danas s Ferdinandom klopa sve mačje delicije! Trećeg mačića je udomio Marko Popović, petnaestogodišnjak kojeg smo sreli u Šijanskoj šumi i koji bi trebao poslužiti kao primjer svim svojim vršnjacima. Velika većina njih uživa u mučenju i sakaćenju životinja umjesto da žive suosjećajan život bez okrutnosti. No, i to bi bila tema za sebe, jer zadire u temelje dječjeg odgoja i sve one osobe koje u njemu sudjeluju. Nadam se da je Markov mačić sretan kao i Frida i Ferdinand.

Borba za prava životinja je u povojima u čitavom svijetu, a kod nas posebno. Da je tako svjedoče novinski članci i fotografije o nasilju nad životinjama. Njihov najveći neprijatelj je čovjek. Na taj način čovjek postaje i sam sebi najvećim neprijateljem, jer uništava bioraznolikost na Zemlji i djeluje na njenu i ovako krhku ekološku ravnotežu! Nadam se da ćemo uskoro shvatiti pravu vrijednost životinja i činiti u našim životima izbore koji dovode do uvažavanja svih životinja, jer na taj način uvažavamo i sebe kao ljudska bića. To i nije tako teško. Dovoljno je da svoju macu odvedemo na sterilizaciju, ili ”nepoželjne” mačiće pokušamo udomiti putem udruga za zaštitu životinja, ili ih barem ne ostavljamo premalene na mjestima na kojima im je smanjena šansa za preživljavanje…ili kako ovaj post piše udomimo ih osobno.

Pozdravit ću vas s par fotografija i riječima voditelja emisije Kućni ljubimci: ”Volite životinje i pomažite im!”

Ferdinand i Frida!

Frida i Ferdinand!

I opet…

A, ovo je Bismarck! 

Ne znam koliko vam je poznato, ali danas se obilježava Svjetski dan turizma!

Obzirom da smo regija i država koja puno duguje turizmu, možda bi trebali više pažnje posvetiti današnjem danu. Naime, turizam je u našim i svjetskim razmjerima najjača izvozna djelatnost, prihodi od turizma u Hrvatskoj su veći od 6 mlrd. $…mogla bi nabrojati još puno pokazatelja koji bi potvrdili iznimnu važnost turističke djelatnosti za našu zemlju. Da li su se turističke zajednice na lokalnoj, regionalnoj ili pak državnoj razini trebale potruditi i obilježiti ovaj dan kako mu i priliči…npr. putem okruglih stolova ili javnih rasprava na temu kakav turizam želimo i trebamo…prigodnim kulturnim, edukativnim i zabavnim manifestacijama koje bi mogle biti i razlog da još poneki homo turisticus zaluta u naše krajeve, a lokalno stanovništvo nauči živjeti s turizmom cijele godine…ili ako ništa drugo objaviti na svojim web stranicama da se danas obilježava taj dan! Prema mojim saznanjima danas se jedino u porečkom hotelu Diamant dodjeljuju prvi certifikati Domus Bonus Apartments koje je osmislila TZIŽ kako bi podigla kvalitetu privatnog smještaja. Super projekt, a bilo bi mi drago da je ovaj dan izabran za dodjelu certifikata i zbog njegove simbolike.

Sada ću vas pozdraviti, otići na pješačenje i uživati u ljepotama jesenskog istarskog kolorita koji bi vjerujem oduševio i mnoge turiste!

Iako mi je u zadnje vrijeme dan ispunjem do zadnje sekunde, odlucila sam odvojiti malo vremena za ovaj post.
Obzirom da nisam mogla doci na otvorenje izlozbe ”Dolce stil nuovo”, jutros sam se u ugodnom drustvu zaputila pogledati radove polaznika radionice ”Dante”.
Paleta boja nam je odmah razveselila ovu oblacnu subotu. Svi radovi su posebni na svoj nacin, ali moram izdvojiti sliku autorice J. Bencic, koju smo sami nazvali ”Gradic na vodi”! Za svaku pohvalu…
Post sam nazvala mali - veliki umjetnici, jer mislim da svi autori, iako amateri, zasluzuju i epitet veliki…njihovi radovi su veliki, kao i njihovo srce, jer ce se njihova djela naci i na izlozbi humanitarnog karaktera za akciju ”bijeli stap”!

Pozdrav ekipi IC bloga! 

Namjera mi je bila napisati komentar na blog administratora, Koje su godine najbolje za političara?, koji mi se dopao i istovremeno potaknuo na razmišljanje o toj temi. No, obzirom da sam se raspisala bio bi to malo predugačak komentar pa sam ga objavila kao blog…

Nije mi namjera favorizirati ili pak kritizirati naše političare već iznjeti svoje viđenje određene teme, koja se uostalom dotiče svih struka i profesija.
Čini mi se da župan Jakovčić nije jedini primjer političara, koji je kao vrlo mlad otvorio vrata politike…isto je učinio i Igor Štoković, a danas i mladi ”lavovi” IDS-a: Lorencin, Miletić, Otočan, kao i mnogi drugi.

Svatko od nas započinje život potpuno ovisan o drugima…drugi brinu za nas, hrane nas, uzdržavaju, što je i presudno za našu puku egzistenciju.
Postupno, odrastajući postajemo sve više neovisni u svakom pogledu ( emocionalnom, socialnom, psihološkom, duhovnom, materijalnom )…i na kraju postajemo sposobni brinuti se sami za sebe.
No, kontinuum zrelosti o kojem piše Stephen Covey tu ne završava.
Kako sazrijevamo, počinjemo shvaćati da je sve u prirodi međuovisno…otkrivamo da su više sfere naše prirode vezane za naše odnose s drugima - i ljudski život je međuovisan, baš kao i ekološki sustav koji upravlja prirodom i društvom.
Stoga,
ovisnost je ti-paradigma: ti se brini za mene, ti si me razočarao…
neovisnost je ja-paradigma: ja to mogu, ja sam odgovoran…
međuovisnost je mi-paradigma: mi to možemo, mi možemo spojiti svoje sposobnosti, iskustva i talente i stvoriti zajedno nešto puno veće.

Upravo u svjetlu međuosvisnosti i sinergističkog efekta koji iz nje proizlazi promatram i odnos naraštaja u profesionalnom smislu, a u našem slučaju odnos naraštaja u politici.
Stariji naraštaji, svakako posjeduju bogato životno iskustvo i mudrost koja je nužna za dobrobit zajednice, ali s godinama se u njima gubi snaga kreativnosti i stvaralački naboj, koji je svojstven mladim naraštajima, a ujedno je i pokretač razvoja svakog društva.
Život je pun međuovisnosti i pokušati postići maksimalnu djelotvornost putem neovisnosti isto je kao i pokušati igrati tenis palicom za golf - sredstvo nije primjereno stvarnosti. Međuovisnost je puno zrelija i naprednija koncepcija i zato na političkoj sceni mora biti mjesta i za mlade i za starije naraštaje. Mlade osobe će svojim idejama, idealizmom i entuzijazmom pomicati granice društvene zbilje, dok će stariji svojom mudrošću i iskustvom biti svjetionici na tom putu.

No, da bi takvi pomalo idealizirani odnos zaživio među ljudima potrebno je da se u životu pridržavamo nekih načela, npr. načela pravičnosti - iz kojeg izrasta čitava naša koncepcija jednakosti i pravde, načela dosljednosti i poštenja - temelji povjerenja, koje je bitno za svaku suradnju i odnose na dugoročnim osnovama, načela ljudskog dostojanstva - svi su ljudi jednaki i imaju neotuđiva prava na život, slobodu i potragu za srećom, načela služenja - zamisao da se daje doprinos, načela izvrsnosti, potencijala i rasta - možemo rasti i razvijati se i oslobađati sve veći potencijal…
Načela su duboke, temeljne istine, klasične istine, generički zajednički nazivnici. Načela ne umiru i ne mogu se uništiti.
Stavljajući u središte svog života ispravna načela, stvaramo čvrst temelj za uspješan život.

Spomenuta načela su toliko potrebna u današnje vrijeme u životima svih nas, a napose političara!

Završila bih s riječima Oliver Wendell Holmesa:

” Ono što je iza nas i ono što je ispred nas sitnice su u usporedbi s onim što u nama jest. ”

Upravo sam čula na dnevniku kako je HRT naručio istraživanje javnog mijenja na temu ocjene rada Vlade premijera Sanadera na polovici njenog manadata…
Namjera ovog posta nije analizirati i ocjenjivati rad Vlade, nego se osvrnuti na kvalitetu spomenutih istraživanja javnog mijenja ili tržišta… kako sam osobno imala (ne)priliku raditi kao terenski anketar za neke agencije već neko vrijeme mi se mota po glavi da napišem ovaj post.

Na početku bi istakla da uvažavam istraživanje tržišta kao jednu od funkcija marketinga s kojom bi zapravo marketing proizvoda ili usluge i trebao započeti svoj život!
Istraživanje tržišta pruža nužno potrebne informacije o potrebama, preferencijama, stavovima, ukusima potrošača i u idealnim uvjetima bi trebalo omogućiti proizvodnju prema spomenutim kriterijima, a ne hiper - produkciju najrazličitijih proizvoda i usluga.
Poduzeća, organizacije i institucije koje prepoznaju važnost istraživanja tržišta uspjevaju opstati na današnjem globalnom tržištu čija je glavna karakteristika promjene, i to promjene koje se više ne mjere u godinama već sve češće u satima i minutama!
Pretpostvaka je da se kao takvo, istraživanje tržišta temelji na točnim, vjerododstojnim i kvalitetnim informacijama, koje se najčešće prikupljaju temeljem anketiranja stanovništva.

Upravo sam proces anketiranja generira dva problema…
Prvi problem se tiče nezainteresiranosti i apatičnosti naših građana tako da je često vrlo teško pronaći ispitanike koji se žele anketirati.
Razloga za takvo ponašanje je više… ljudi su razočarani, neki ogorčeni i ne vjeruju da mogu svojim mišljenjem promjeniti postojeće stanje stvari, puno njih je nepovjerljivo, naročito kada su u pitanju anakete političkih sadržaja ( OČI VELIKOG BRATA TE UVIJEK MOTRE! kako bi to rekao genijalni Orwell ) pa do zaista praktičnih razloga poput nedostatka vremena. Ipak, moram priznati da uz dobru volju se pronađu i dobri ljudi, koji žele sudjelovati u istraživanju!

Dtugi problem, koji  po meni nosi puno veću težinu od prethodno navedenog, je nesavjesnost i nekorektan rad anketara!
Radi se o sljedećem:
Nepoštivanje izbora slučajnog uzorka određenog samim istraživanjem, tako da često ljudi koji se anketiraju su bliska rodbina, prijatelji ili pak nepostojeće osobe… što vodi do sljedećeg paradoksa da istraživanje koje se mora provesti u npr, Poreču zapravo odražava mišljenja ljudi iz mjesta anketara! Ta mišljenja se ponavljaju manje više u svakom istraživanju, odnosno anketiranju.
Tako da zapravo istraživanje javnog mijenja se svede na istraživanje uskog kruga poznanika anketara. Jedino što anketar mora biti malo inteligentan i pripaziti da poštuje navedene kvote ( npr, određeni broj muških ili ženskih ispitanika ili određenih dobnih skupina ) te se osigurati da njegovi ispitanici dobro zapamte lažne adrese na kojima stanuju za potrebe istraživanja. Naravno, era mobilne telefonije je poptpomogla ovakav način rada! Daljnja nesavjesnost anketara se odnosi na djelomično popunjavanje ankete, možda se obradi trećina pitanja, a ostatak dovrši sam anaketar po svom nahođenju ili pak telefonsko anketiranje umjesto terenskog, ali pri tome zaračunavajući troškove putovanja u mjesto anketiranja i to barem dva, tri odlaska!
Anketari imaju sebi nadređenu osobu famoznog koordinatora, koji se služi u svom radu svim navedenim postupcima, čak ih možda i potiče, jer mu je u interesu da sve ankete budu što prije završene!
Tužna je i činjenica da i za ovaj posao morate imati na jedan način vezu, jer dobre ankete ( a to znači ankete koje imaju veću cijenu ) dobiva samo koordinator osobno te njegova rodbina i prijatelji!
Takvo ponašanje koordinatora potiče sve gore navadene aktivnosti anketara, jer jedan anketar ( ” bliži ” koordinatoru ) dobiva više anketa nego što ih može realno obraditi na terenu i naprosto  izmišlja podatke!
Jedna kolegica mi je svojevremeno rekla da od 30 dobivenih anketa, u najboljem slučaju odradi njih 10! Zapravo je istina da u tjedan dana ( što je najčešći rok za predaju anketa ) realno i možeš napraviti samo 10 anaketa, ako ih radiš prema pravilima anketiranja!

Naravno, da  agencije pokušavaju onemogućiti takav rad i koordinatora i anketara, ali za sada po mom mišljenju ne uspjevaju ili možda ipak ni oni sami nemaju volje ( neke više ili manje )!
Ono što je sramotno u radu agencija je činjenica da se honorari za odrađene ankete isplaćuju nakon tri mjeseca i to najčešće  putem studentskih ugovora! 

Moram istaknuti da je ova priča moje osobno iskustvo i da sam u tom radu visokih 80% anketa uvijek odrađivala poštivajući pravila koja je postavila agencija i sam naručitelj istraživanja.

Možda je sada jasnije zašto su podaci istraživanja agencija za protekle predsjedničke izbore toliko odudarale od stvarnih podataka!
Nažalost, u tom istraživanju nisam sudjelovala zbog toga što je moj koordinator očekivao da ću glumiti dvije osobe, sebe osobno sa svojim brojem mobitela i neku izmišljenu koja nema mobitel! Za mene je to bilo ipak malo previše bez obzira na dobro plaćeni honorar…

Protekli vikend sam s dečkom provela u Karlovcu!
U samo dva dana pokušali smo smjestiti što više ljudi, događaja i doživljaja, tako da smo živjeli svaki trenutak proveden tamo… inače Karlovac je moj rodni grad, a neposredni povod našeg posjeta je bio tatin rođendan!

Po povratku sam prijateljici poslala mail i par fotografija u namjeri da s njom podijelim utiske s tog izleta. Odgovor koji mi se vratio je glasio: ” Nisam znala da je Karlovac tako lijep! Prekrasne boje jeseni! Za mene je Karlovac do sada bio samo njegova autobusna stanica… ”
Moram priznati da ne čujem prvi put takve utiske o Karlovcu. Većina ljudi Karlovac doživi u tranzitu u kojem postoji samo sivilo autobusne stanice i okolnih zgrada! To me uvijek pomalo rastuži, jer ipak je Karlovac grad koji nosi epitet grada na 4 rijeke i brojnih parkova, kao i skulptura koje u njima žive!

Oduševili su nas slikari iz Zagreba i Gorskog kotra, koje smo upoznali na starom koranskom mostom, kako se bojom i kistom spajaju s obalama i slapom te predivne rijeke! Naš obilazak smo završili šetnjom kroz šumu stoljetnih hrastova prema starom gradu Dubovcu, a tada smo imali grad Karlovac na dlanu!

Istina je da su na gradu još uvijek vidljivi ožiljci rata, kao i famozne privatizacije koja ga je bacila na koljena, ali smatram da to nije razlog da Karlovčani ne iznađu volje da pozovu slučajne prolaznike da upoznaju i ljepote tog grada!

Za kraj donosim i vama par fotografija drugačijeg, i nadam se ljepšeg grada Karlovca!

Upravo sam na stranici Večernjeg lista pročitala članak o akciji koju je pokrenuo Nicholas Negroponte, ravnatelj i osnivač MIT-ova Media Laba…
Pred uglednicima u Davosu Nicholas je izjavio da je najslavniji računalni institut na svijetu pred ostvarenjem zamisli o proizvodnji stotina milijuna prenosivih računala za najsiromašniju djecu svijeta, a cijena jednog bila bi samo nevjerojatnih 100$ !!!

Čini se da Nicholasa Negropontea nisu razumjeli brojni prisutni uglednici poput Billa Clintona ili Billa Gatesa koji lijepo zarađuje na Microsoftovim proizvodima u nerazvijenim dijelovima svijeta.
Mislim da je vjerojatniji scenarij da ga nisu željeli razumjeti, jer bi takva akcija, ako se provede u djelo, temeljito uzdrmala tržište računala.
Osim toga, svakako bi pridonijela stvaranju visoko obrazovane radne snage u manje razvijenim dijelovima svijeta, a na taj način bi brojne multinacionalne korporacije ostale bez jeftine radne snage, ako ne i besplatne.

Sumnjičavci su se pitali kakvo je to računalo od 100$ ?
Nicholas je jednostavno odgovorio odlično i pojasnio čime se to pozabavio Media Lab… o tome možete više pročitati na samoj stranici Večernjeg lista.
Posebno je interesantno da je računalo i lijepo oblikovano.

Obzirom da su prve proizvođače već pronašli u Kini i Brazilu, nadam se da ova nadasve plemenita i humana akcija neće ostati samo zamisao jednog čovjeka i njegovog tima, ma koliko bili ljuti industrijalci zapada!

Moram priznati da me razveselilo dovršenje projekta ” Butiga online ” u zajedničkom vlasništvu riječkog Novog lista i pulskog Glasa Istre. Takvi projekti bi svakako trebali pridonjeti transparentnosti i fleksibilnosti našeg tržišta.

No, neugodno me iznenadila činjenica da je na stranici uključena opcija bez broja telefona, a do potpunih informacija korisnici mogu doći ili kupnjom Butige ili pretplatom.

Ponuđene su tri vrste pretplate, od kojih je prva na tri mjeseca za 100kn… ono što mi se čini nelogičnim jest da će netko platiti uslugu Butige online za tri mjeseca, a možda će već u prvom tjednu pronaći posao, kupiti zemljište, pokloniti kućnog ljubimca itd. 

Mislim da ću i dalje Butigu listati u Cabahii, ispijajući kakao i zapisujući telefonske brojeve oglasa koji me zanimaju! 

25. 10. 2005. se održala još jedna sjednica Skupštine Istraske županije, gdje se raspravljalo o projektu ” Brijuni Rivijera ” !
Naravno da su mišljena vladajućih i opozicije dijametralno suprotna glede tog projekta, dok jedni smatraju da je to jedinstveni projekt, ne samo u regiji, veći i cijeloj državi, drugi ga vide kao grubu apartmanizaciju i betonizaciju prekrasnog dijela naše istrake obale!

Na net-u postoji stranica www.brijunirivijera.com na kojoj, po meni, postoje samo šture informacije o tom projektu…
naglašeno je da je potrebno izraditi ” Best Use Concept ” projekta, koji načelno treba odrediti smisao i sadržaje obuhvaćene projektom.
Nažalost, to je sve!
Koji su to sadržaji i smisao nije rečeno!

Ne znam zašto se javnosti ne prezentira sporni projekt i ne da na uvid mišljenje uvaženih stručnjaka iz svih relevantnih područja vezanih za projekt ( ekologa, ekonomista… ). Građani Istre su ti koji imaju prava reći kakvu Istru žele, bilo bi previše tužno da doživimo sudbinu Španjolske.
No, možda projekt i nosi, toliko nam potreban, kvalitativan skok naše turističke ponude.

Svakako trebamo biti svjesni da su TURIZAM, TURISTIČKA INDUSTRIJA I OBJEKTI trajna intrevencija u prostor, a time i na prirodni okoliš i krhku ravnotežu.
To znači da prostorno planiranje, razvoj komunalne i prometne infrastrukture, energetike, itd. svoj razvoj moraju temeljiti na:
- osmišljenoj strategiji
- te svakako dugoročnim trendovima, a manje na temelju oscilacija u kraćim razdobljima.
U razmjerima RELATIVNO MALOG, a time i nužno OTVORENOG nacionalnog tržišta kakvo je hrvtasko, EKONOMSKI PARAMETRI RAZVOJA TURIZMA traže određeno pažljivo podešavanje MJERA GOSPODARSKE POLITIKE, kojima se optimizira međunarodna pozicija nacionalnog tržišta, koje svojom veličinom ne može utjecati niti na globalnu, niti na europsku razinu ponude, potražnje ili razine cijena.

Rast turističkog outputa nije neograničen.
PRIRODNO - PROSTORNI, EKOLOŠKI, URBANISTIČKI ČIMBENICI jasno postavljaju granice rasta:
- prijašnje studije ograničavaju obalni pojas Hrvatske na 2 000 000 postelja
- dok novije strategijske odrednice samostalne i suverene RH korigiraju taj maksimum na 950 000 do 1 000 000 postelja
Mislim da iz iznesenog vrlo lako možemo zaključiti da li ” Brijuni Rivijera ” znače apartmanizaciju, ako bi došli do podataka o broju postelja koje se planiraju na tom području izgraditi.

Bilo bi i interesantno saznati koje su to DOPUNSKE TURISTIČKE DJELATNOSTI koje prate projekt ” Brijuni Rivijera ” ( kultura, sport, zdravstvo, rekreacija… ) zbog njihovog značajnog MULTIPLIKATIVNOG DJELOVANJA.
Čavlek je u svojoj knjizi ” TOUROPERATORI I SVJETSKI TURIZAM ” istakla:
” Voditi se idejom, da se samo izgradnjom kapaciteta visoke kategorije može privući kupce visoke platežne moći, prava je utopija. Ukoliko sva ostala turistička i druga infrastruktura neke destinacije nije na visokoj razini, smještajni kapacitet ubrzo je prisiljen na tržištu potražiti klijente niže platežne moći što znači neminovno snižavanje cijena i nerentabilnost ”.

Možda, postoji negdje i više informacija za javnost o projektu ” Brijuni Rivijera ”, meni je bilo najlogičnije potražiti ih na stranicama Istarske županije, a potom na samoj stranici projekta i po mom mišljenju su nedovoljne i tipizirane.
Vezat ću se na jučerašnji post Administratora o Blogu kao novom novinarskom mediju… možda i u ovom slučaju Blog može pridonjeti informiranju, makar uže javnosti iz regije, koje se projekt ” Brijuni Rivijera ” i najviše dotiče!

Nedavno sam se sjetila članka iz Privrednog vjesnika ( br. 3300, Mario Ribar ) u kojem autor konstatira, nažalost, da je većina znanstvenih dostignuća posljedica istraživanja u vojne svrhe, tj. rata ili očekivanja rata.
Radi se o sljedećem…
Većini nas je danas život nezamisliv bez mobitela, Interneta, e - pošte, mikrovalne pećnice.
Upravo sva ta tehnologija ” dijete ” je vojnih istraživanja u cilju postizanja vojne nadmoći u postojećim ili nekim mogućim ratovima.
Iako je rat najviše pridonio fizici i strojogradnji, okoristila se i medicina.
Npr, neke od najvažnijih spoznaja moderne psihijatrije rezultat su ratovanja, a vojni razlozi pospješili su i razvoj antibiotika.
Danas se ravnoteža pomiče prema biologiji.
” Predviđam golema vojna ulaganja u biotehnologiju kao rezultat sadašnjeg rata i straha od bioterorizma, uz mlrd. $ što će se trošiti u cjepiva i druga istraživanja ” kaže u Financial Timesu Ian Gibson, bivši biolog koji je postao političar i na čelu je odbora za znanost donjeg doma britanskog parlamenta.
Vojna financiranja datiraju još iz renesanse, kaže Ian Schaffer, povjesničar znanosti na Cambridgu.
Dvorovi i vladari, naročito u Italiji i Nizozemskoj, plaćali su stručnjacima kao što su bili Leonardo da Vinci i Galileo Galilei za istraživanje problema kao što je putanja topovskog taneta.
II svjetski rat bio je najznačajniji sukob u znanstvenoj povijesti… postavio je temelje brojne današnje tehnologije. Vlade, posebice američka, upregnula su tisuće znanstvenika u ratne pothvate.
Projekt Manhattan bio je najveći i znanstveno najuspješniji projekt.
U oko 5 godina pretvorio je atomsku bombu od teorijske zamisli u zastrašujuću stvarnost.
Nadalje, radar je razvijen da bi otkrivao neprijateljske bombardere za koje se očekivalo da će letjeti preko la Mancha.
Iako su i Nijemci i Japanci proizveli radare, bili su manje djelotvorni od britanskih… ključ uspjeha je naprava nazvana magnetron.
Isti tip magnetrona koji je napajao radar u II svjetskom ratu koristi se danas u kućanskim mikrovalnim pećnicama.
Međutim, američke kompanije, a ne britanski konkurenti, imali su proizvođačko i marketinško iskustvo za eksploataciju golemog poslijeratnog tržišta mikrovalnih naprava.
Britanija je izgubila komercijalnu bitku i s prvim elektroničkim računalima što ih je razvila za vrijeme rata.
Kompjuter Colossus napravljen da bi dešifrirao njemačke vojne poruke. Bio je i tehnički napredniji od američkog konkurenta Eniaca.
Međutim, britanska vlada bila je opsjednuta tajnovitošću i kratkovidna da dokuči mirnodopski potencijal kompjutera te nije dopustila da se tehnologija Colossusa koristi za civilno tržište.
Amerikanci su na kraju rata Eniac prepustili komercijalnoj primjeni pridonijevši uspjehu svoje kompjuterske industrije.
Napokon, i Internet je rođen u okrilju hladnog rata.
Korporacija Rand, vodeća američka organizacija za interdisciplinarna istraživanja, 1962. došla je na zamisao da decentralizira upravljačku kontrolnu mrežu koja bi bila dovoljno snažna da preživi nuklearni rat.
Taj koncept je testiran u malim razmjerima u različitim računalnim središtima sredinom 60-ih. Tada je Pentagonova specijalna agencija financirala demonstraciju nazvanu Arpanet - Internet u povojima - povezujući super računala na američkim sveučilištima.
Bio je to golem uspjeh, jer su znanstvenici mogli razmjenjivati podatke i komunicirati e - mailom.
Tako da je i danas nezamjenjiv Internet vojnog porijekla.
Mnoge investicije u zrakoplovstvo povezane su s ratovima… najpoznatija raketa koju je izradio proturječni Wernher von Braun.
Dogovorio je i 1945. i predaju 500 raketnih znanstvenika američkoj vojsci.
Amerikanci su bili toliko impresionirani von Braunom i njegovom ekipom da su ih preselili u SAD gdje su tajno radili na vojnim projektilima.
Nisu im smetali dokazi da je isti Nijemac bio izravno umiješan u grozote nacističkog režima.
Petnaest godina kasnije premješten je u NASA - u, gdje je upravljao razvojem raketa Saturn, koje su lansirale astronaute na Mjesec.
Većina važnih civilnih tehnologija koje su potekle iz vojnih tehnologija ” vjerojatno ” bi bile razvijene, prije ili kasnije, i bez rata.
Izuzetak je, možda, mirnodopska nuklearna energija koja je izravno ovisila o golemim ulaganjima u nuklearno oružje.
” Bez projekta Manhattan nuklearna energija bi danas vjerojatno bila tek znanstvena zamisao umjesto goleme industrije ” , kaže Michael Levi, direktor projekta strateške sigurnosti u Washingtonu. Pripadnici zelenih i drugih organizacija kazali bi kako to i nije loša zamisao.
Mnogi specijalisti za politiku znanosti teško nalaze argumente kojima bi opravdali vojne programe, a kamoli strahote ratovanja, samo time što donose nove tehnologije civilnom društvu.
Bolje je izravno usmjeriti financiranje na civilne projekte.
Ipak, sve dok zemlje nastavljaju ( iz geopolitičkih i drugih razloga ) trošiti goleme sume na vojna istraživanja i razvoj, vrijedno je izvlačiti što je više moguće za financiranja programa u civilne svrhe. U pitanju su desetci mlrd.$.
Dualnost ljudske prirode odavno je poznata. I pitam se ako već nismo sposobni sagledati našu ljudskost kao cjelinu, zašto moramo dozvoliti ” tamnoj ” strani da zavlada nama?
Nasilje, agresija, rat kako na razini pojedinca tako i na razini nacija ili naroda, odraz je osjećaja nemoći!
Tako da se čini pomalo paradoksalno da su najveće svjetske sile, kako u ekonomskom tako i u vojnom smislu, zapravo nemoćne.
Nemoćne za dijalog i komunikaciju koja bi trebala biti primjerena civiliziranom društvu.
Sada se sjetih Hemigwaya i njegovih riječi: ” I zato ne pitaj kome zvono zvoni, tebi zvoni! ”.
Vjerojatno kada to shvatimo, postat ćemo SVJESNA ljudska bića koja će biti u stanju ostvariti svoju prirodu i na druge načine osim ratovanjem.