Raj i pakao

Evo, za sve one koji su se pitali što je to Raj i što je to pakao, slijedi jedna poučna pričica. Vjerujem da je prigodna i da je ispričate svojoj djeci kako bi razvijala spoznaju o ljudskim vrijednostima, a ne samo vještinu igranja na kompjuteru :)…

Samuraj

Poslije mnogih bitaka u kojima se proslavio, jedan je japanski ratnik, samuraj, poželio naći mudraca, kojemu bi postavio nekolika važna pitanja.
Samuraj je bio orijaš, o pojasu je nosio mač, a čelo mu je bilo namršteno. Svi su mu se u strahu sklanjali s puta. On stiže pred vrata jednoga hrama, uđe u nj i ne pitajući nikoga za dopuštenje; i nađe se u prostranoj odaji za meditaciju. Tamo je sjedio malen, mršav svećenik. Ratnikov je mač zvečao dok je ovaj koračao približavajući se svećeniku.
“Oj mudri čovječe”, reče samuraj, “ja sam slavni vojskovođa, za mnom su mnoge bitke, mnogi osvojeni gradovi i pokoreni narodi. Kadar sam osvojiti sve što pogledam. Ali ne mogu naći odgovor na pitanje: gdje je i što je raj, i gdje je i što je pakao? Daošao sam k tebi da mi to kažeš, ako znaš”.
Svećenik se i ne pomače s hasure, na kojoj je sjedio. Prezrivo promotri došljaka, i reče:
“Kažeš da si vojskovođa? Pričaj to nekomu drugom. Pogledaj kako si prljav, zarastao u bradu, i neuljudan. Osim toga, zaudaraš. Sigurno se mjesecima nisi okupao. A rekao bih i da si glup i umišljen, jer oholost i glupost su braća blizanci”.
Dok je svećenik još govorio, samuraju se zažariše obrazi, ruka mu šćepa balčak mača, cijelo mu se golemo tijelo treslo od bijesa. I upravo kad je vadio mač da njime posiječe svećenika, ovaj mu tiho reče:
“Eto vidiš, to je pakao”.
Samuraj zastade s rukom u zraku. Usta mu se razjapiše, oči mu se napuniše suzama. Shvatio je u trenutku kakva se neustrašiva i velikodušna osoba nalazi pred njim – osoba koja je stavila na kocku svoj život, da bi mu odgovorila na pitanje kako valja. Preplavi ga osjećaj stida i zahvalnosti. Odjednom je osjetio ljubav i poštovanje prema malenomu, mršavom svećeniku.
“Oprosti mi”, prošaputa vraćajući mač u korice.
“A to je raj”, nježno mu tada reče svećenik. “Ovo što osjećaš, to je raj”.

(Japanska priča iz baštine zena, prevela i prepričala V.K.)

—–
samuraj – profesionalni japanski ratnik, koji se unajmljuje u vojnu službu velikašima i carevima.
zen – ime najpoznatije škole budizma na Dalekom Istoku.

PRIČE MUDROSNICE, zbornik priča, koji je, u opusu NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH, sačinila Vesna Krmpotić

Samo dobre vijesti…

Evo, da dočekamo i taj dan :). Pojavio se list koji donosi samo dobre vijesti, a internet izdanje možete pogledati na www.dobrevijesti.hr . Iskoristio bi tu prigodu ne samo da ukažem na tu činjenicu, nego i još poneko razmišljanje.

Ima jedna indijanska priča, u kojoj mudri djed govori svom unuku kako u svakom čovjeku postoje dva vuka, crni (zli) vuk i bijeli (dobri) vuk. Ta dva vuka se stalno bore unutar čovjeka, pa tako i unutar njega, iako je još mali.

Nakon što je odslušao priču, unuk znatiželjno (i dječje mudro) upita: a djede koji od dva vuka pobjeđuje?

Na to se djed nasmijao i odgovorio: onaj kojeg budeš hranio!

Dva vuka, crni i bijeli vuk kao simbol borbe između dobra i zla u čovjeku
Priča je očito prenesena, i simbolizira borbu dobrih i loših osobina unutar čovjeka (dva vuka), no ono što je možda manje očito je što simbolizira hrana? Čime to hranimo vukove u nama?

Odgovor bi bio pažnja. Ono čemo pridajemo pozornost, to i hranimo, bilo to dobro ili loše svijetlo ili tama. A pridajući pažnju lošemu i privlačimo loše stvari u život, barem prema zakonu privlačnosti koji je u današnje vrijeme postao vrlo popularan zahvaljujući mnogim knjigama i filmovima koje se bave tom tematikom u okviru tvz. new age duhovnosti ( npr. trenutno kod nas vrlo popularan film i knjiga “The secret” ).

No bez obzira na film ili knjige, znamo da postoje ljudi koji vjeruju da je život lijep i njima se dešavaju lijepe stvari, kao i oni koji gledaju na sve crno i pesimistično, a takav im je zaista i život. Možemo se zapitati, zbog čega je to tako, nije li logično pretpostaviti da je to većinom zbog njihova stava i načina vjerovanja? Zbog čega bi beskrajni svemir preferirao jednu osobu pred drugom? Mnogi od nas gledaju na život kao na niz slučajnosti u kojima možemo imati sreće ili biti žrtve, no vjerojatnije je dakle da nam se vraća ono što odašiljemo u eter: naši stavovi, naše zračenje, naš entuzijazam :). S time bi se poklopila i famozna biblijska izreka “Kako siješ, tako ćeš i žeti”, mislim da je to puno logičnije objašnjenje nego ona o odlasku u raj ili pakao ovisno o našim zemaljskim djelima.
Dakle, iako je gore navedeni sajt samo kršćanske tematike (bilo bi dobro da je i šire), ipak je vrlo dobrodošao kao jedan model u svijetu u kojem svi kao da se takmiče u tome koliko će pažnje dati crnilu i žutilu, iako svi navodno ne želimo da nam se takve stvari dogode u životu. Pa ako ne, nedajmo im pažnju i držimo se stare monty python-ovske “Alway look at the bright side of life“.

Priča o mišu… I o svima nama.

Koliko puta smo rekli/pomislili “to me se ne tiče” kada smo susreli neki problem, vidjeli nečiju nevolju itd… Obično mislimo da u svezi dotičnog problema nismo u stanju ništa napraviti, no nismo svijesni da bi ponekad možda i trebali. Nečija nevolja može pod određenim okolnostima postati i naša, ukoliko se ne suzbije na vrijeme. Uzmimo samo na primjer problem droge, nasilja u školi i na ulici, zagađenja, globalnog zatopljenja…. U svakom trenutku netko od nas ili nama dragih ljudi može postati žrtva problema pred kojima svakodnevno zatvaramo oči… Eto kako se to nama nebi desilo, pročitajmo slijedeću basnu :). Uživajte, jako je poučna.

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.

Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: ” U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”

Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: “Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati.”

Miš se okrene prascu i vikne: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!”
Prase je suosjećalo, ali reče: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama.”

Miš tada krene prema kravi: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!”
Krava reče: “Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”

Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.

Te noći začuo se čudan zvuk u kući – kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.

Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.

Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.

Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.

Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se – kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umješani u to putovanje zvano “život”. Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas.

SJETI SE, SVATKO OD NAS JE BITNA NIT U TAPISERIJI DRUGE OSOBE;
NAŠI ŽIVOTI SU ISPREPLETENI S RAZLOGOM.

Jedna od najboljih stvari koja se veže uz ovaj svijet je prijatelj.

Sathya Sai Baba – studijske lekcije “na rubu znanosti” I.

Studenti i profesori Sathya Sai sveučilišta u Putapartiju, te liječnici Super-specijalističke bolnice Sathya Sai Instituta Viših Medicinskih Znanosti, imaju doista  jedinstvenu priliku “odslušati” nastavne kolegije kakvi se ne mogu pratiti nigdje u svijetu, i to uz  praktičnu nastavu iz čijih lekcija bi se mogli napraviti poduži serijali  popularne emisije  Krešimira Mišaka –  Na rubu znanosti.
Teme su uglavnom vezane uz pojam atmana (duša, istinsko jastvo), a neke od lekcija, koje se vežu uz navedenu temu, su one o nevezanosti za tijelo.
Za Info-croatia/blog izabrao sam dio predavanja koje je Sathya Sai Baba održao 13.07. 2003. na blagdan Gurupurnima, u vrijeme nedugo  nakon teške ozlijede i vrlo komplicirane operacije kuka.
Teške? Da, za obične smrtnike….Komplicirane? Svakako, i u svakom pogledu, ali samo za kirurge…Za Babu su i događaj i operacija, i oporavak i tretman, samo dio igre…jedna obična duhovna studijska lekcija kako bi studentima, liječnicima i svojim mnogobrojnim poklonicima prenio neke duhovne istine koje svjedoči na primjeru iz vlastite životne drame koja je nedokučiva ljudskom umu.
Ovom prilikom izdvojio sam jedan kratki ulomak onoga što je želio da svi shvatimo…Kažem svi,  jer svoje poruke Svami šalje cijelom čovječanstvu.
 

“…Ja nisam tijelo (deha); Ja sam unutarnji Stanovnik (dehi).
Tijelo je sačinjeno od pet elemenata i suđeno mu je da propadne prije ili poslije,
no unutarnji Stanovnik nema niti rođenja niti smrti.
Unutarnji Stanovnik nema nikakvih vezanosti i on je vječni Svjedok.
Istinu govoreći, unutarnji Stanovnik koji se nalazi u obliku ãtmana,
uistinu je sâm Bog…
…Ãtman nema rođenja niti smrti, nema boli ni patnje…
…liječnici su vidjeli kolikog je razmjera ozljeda moga kuka. Za svakoga drugoga bi bilo potrebno najmanje dvije do tri godine da normalno prohoda. Kuglica u zglobu kuka se raspukla u komadiće. Nije bilo hrskavičnog tkiva za potporu. Moje su kosti snažne kao dijamanti. Nije bilo moguće sastaviti ih zajedno. Zato su morali izvesti operaciju i staviti šipku. Inače je potrebno mnogo godina da se počne normalno hodati nakon takve složene operacije. Ne mareći za sve to, počeo sam hodati. Liječnici su učinili sve napore da bi zaštitili ovo tijelo. Oni su izvršili svoju dužnost. No, ja nisam uopće mislio na ovo tijelo, ja predstavljam savršeni primjer kako se ne treba vezati za tijelo.
Ne samo sada, nego vas već posljednje dvije godine opetovano opominjem da napustite vezanost za tijelo. Postupno smanjujte svijest o tijelu (dehabhimana) i razvijajte svijest o ãtmanu (ãtmabhimana). Fizičko tijelo dođe i prođe. Samo tijelo trpi boli, ne i ãtman.
Kad sam slomio kuk … rekao sam liječnicima: “Ovo nije moje tijelo, ono je vaše. Možete činiti štogod mislite da je potrebno.” Onaj tko se odrekao svijesti o tijelu nema nikakvih patnji.”
 

Eto to je bio jedan kratak rezime iz  inače opširnog predavanja koje se može pronaći na službenoj Internet stranici Sathya Sai organizacije Indije, a one skeptike koji nisu povjerovali, upućujem da nazovu direktno telefonsku centralu  “Sri Sathya Sai  Institute of Higher Medical Sciences” u Putaparthiju, sa zamolbom da ih se spoji sa ravnateljem Instituta prof. dr. Safajom,  kojega smo također imali prilike upoznati na ovim stranicama. Ili, jednostavnije,  neka posjete predavanje prof. Anila Kumara Sa Sathya Sai Institute of Higher Learning koji, navodno, u svibnju posjećuje  Zagreb… Ali, o tome ćemo izvijestiti naknadno.
 

Tko ima, tome će se dati, a tko nema….

….Tome će se oduzeti. To su, prema pisanju biblije, Isusove riječi upućene tokom jedne propovjedi. No što one točno znače? Tih riječi se sjetim uvijek kada pročitam nešto poput ovog članka: srebrna biblija za papu gdje se kaže da premijer Sanader namjerava papi pokloniti hrvatsku bibliju optočenu srebrom i telećom kožom (to nije ova na slici, koja je iz jednog muzeja, no svidjela mi se slika).

silver-bible.jpg 

U srebrni okvir bit će ugrađeno više od jednog kilograma srebra, ali i mnogo ručnog rada te još više ljubavi i želje da sve bude savršeno, besprijekorno.

 Koliko li licemjerja i ljudske gluposti leži u ovim riječima, koliko izvrtanja i izrugivanja principima koje se zastupa. U bibliji piše da Isus kaže: "Što god učinili najmanjem od moje braće učinili ste meni". On tamo propovjeda da ukoliko se želi ugoditi njemu, treba ugađati siromašnima i potrebitima. Potrebitima?! Kakva je korist od toga da se tako skup poklon daruje čovjeku koji ima sve? Što se time želi postići, i koje dobro učiniti? Zar se taj novac ne bi trebao dati nekoj siromašnoj obitelji sa sedmero – osmero djece, ako slijedimo učenja u toj istoj knjizi koju poklanjamo ? Zar Isus tada ne bi bio sretniji, ako već govorimo o ljubavi prema papi i Isusu?

Zahvalnost koju bi takvi ljudi osjetili sigurno znatno nadmašuje papinu, kojemu će to biti tek jedan od bezbrojnih exponata koji skupljaju prašinu u njegovoj riznici.

Dakle, na jednoj strani potpomažemo nečiji život a na drugoj strani se dodvoravamo moćnima. Što ima veću vrijednost? Ne bi li se trebali pitati što bi od to dvoje Isus više cijenio, kada već poklanjamo bibliju? Nije li to apsurdno, da se poklanjajući svetu stvar izrugujemo principima koje predstavlja?

Na taj način biblija postaje premetom licemjerja. Međutim, to nas vodi do jedne druge velike istine, da je svetost osobina čovjekovog srca više nego bilo koje materijalne stvari. Bez te osobine, "žive Isusove riječi" koja živi u nama (kako to svećenici vole reći), sve ostalo postaje samo površinska predstava ljudi koji su i sami jadni i lažni koliko i njihova predstava, naime moć ne garantira sreću.

No zaista, svjesno ili nesvjesno naš premijer potvrđuje Isusove tvrdnje: onima koji imaju nadodati će se, a onima koji nemaju oduzeti će se.  Naime, i drugi dio priče doslijedno u djelo provode vlastodršci poput Sanadera: kroz razne poreze, kredite, osiguranja i zakonske regulative, nesmiljeno uzimaju siromašnima da bi dali bogatima.

Ova cijela priča ima i drugu stranu, naime Isus u istoj propovjedi kaže "Bio sam gladan i ne napojiste me, bio sam žedan i ne nahraniste me….." te završava poukom da što god smo propustili učiniti za najmanjeg od njegove braće, prpustili smo učiniti za njega. Sada, ako Papu promatramo kao Isusovog predstavnika na zemlji (nasljednik svetog Petra),  treba li što dodati?

Vlatko Kalapoš, Sveta Foška i Devet postaja mudrosti

Za sve ljubitelje knjiga, duhovnosti i avanture, pozivamo Vas u subotu 02.12.2006 u 12:00 sati ispred crkvice Svete Foške u Istri na promociju knjige Vlatka Kalapoša pod nazivom "Devet postaja mudrosti" (o knjizi sam nešto pisao u jednom od prethosnih postova).

Sveta Foška u sumrak 

Vjerojatno je autor odabrao baš tu destinaciju zato jer je ona u stvari i početna postaja na njegovom putu prema mudrosti, na putu gdje je sreo veliki broj poučnih i zanimljivih stvari.

Osim toga, vjerojatno će određeni broj ljudi zanimati vidjeti i unutrašnjost Svete Foške koja je jako rijetko dostupna posjetiteljima: svega jedan put mjesečno (prva nedjelja u mjesecu) za vrijeme jutarnje svete mise.

U svakom slučaju, ako vam je dosadila ustaljena dnevna kolotečina, pridružite nam se u potrazi za modrošću, tamo gdje stvarnost susreće jednu drugu dimenziju koju prosječan čovjek naziva maštom. No za neke ljude je to svakodnevica koju oni žive. Čuda, podudarnosti, misterije, zagonetke i rješenja pojavljuju se u životu svakog od nas ako im se otvorimo.

No to se sigurno neće desiti ako sjedimo pred televizorom i ne poduzimamo ništa. Siguran sam da u svakom čovjeku postoji taj poriv za otkrivanjem novog i onostranog, no mnogi su taj poriv zaboravili, potisnuli i gurnuli u treći-četvrti-ili tko zna koji plan pod pritiskom svakodnevne kolotečine života.

Društvo i okolina: političari, učitelji, liječnici… nas uče što je stvarnost, govore nam što je istina a što ne, mada je i oni sami ne znaju. Slijedeći put koji su oni zacrtali možemo stići samo tamo gdje su oni zamislili, a u takvom putu nema mudrosti i sreće. Prava je mudrost slijediti svoje srce i živjeti život punim potencijalom i u punoj odgovornosti za sebe.

Zato dođite u subotu u Svetu Fošku i možda to bude i Vaša prva postaja na putu prema mudrosti, prema otkrivanju istine svoga srca…..

P.S.

Ako ima osoba koje bi htjele doći, a ne znaju put do tamo neka ostave komentar na ovaj post sa kontakt telefonom. Sutra ujutro ću pregledati komentare i javiti se osobama koima je u tom smislu potrebna pomoć…..

Davinchijev kod je sveta krv

Jučer sam bio pogledati film Davincijev kod, bez da sam čitao knjigu ili nešto detaljnije slušao o njoj. Možda je tako i bolje, jer neki koji su čitali i knjigi i gledali film, kažu kako je film puno lošiji od knjige. S obzirom da je film odličan, ne znam kakva je onda knjiga, no vjerujem da je to sve stvar subjektivnog dojma i očekivanja. Kolega koji je bio sa mnom i čitao je knjigu, kaže da je sve potpuno isto, u smislu radnje i sadržaja, a sve je zaista efektno snimljeno.

Ono što može zbuniti ljude je zaista velika brzina radnje, tako da čovjek mora biti pažljiv i dobro pratiti događanja. Kroz cijeli film se provlači i dosta simbola i zagonetki, tako da osoba koja "ne govori tim jezikom", može ostati malo zbunjena i ne uspije se snaći.

Autor u filmu iznosi nevjerojatnu činjenicu da je sveti gral zapravo sveta krv, odnosno živuće Isusovo potomstvo, koje je on začeo sa Marijom Magdalenom. U tom kontekstu postoje tajna društva u crkvi koja to potomstvo pronalaze, ubijaju te tragaju za grobom Marije Magdalene kako bi se uništili dokazi; te druga tajna društva (sionsko) kojima je zadatak čuvanje tih istih ljudi i groba Marije Magdalene. To je bitka koja neprestano traje već 2000 godina.

Jasno je zašto postoji bojazan u crkvi od takvih otkrića: oni bi uzdrmali same temelje možda i najmoćnije intitucije na svijetu. Sam sveti gral je žena odnosno grob Marije Magalene, čiji bi pronalazak, usporedbom DNK mogao dokazati istinitost tvrdnje o postojanju "svete krvi", Isusove loze. Ono što je po meni u filmu možda i najstrašnije je brutalnost, licemjerje i fanatizam određenih tajnih crkvenih društava koji su, da bi sačuvali svoju moć, spremni proliti krv potomaka (i ne samo njihovu) onoga kojem se mole i kojem sve duguju.

Ostavimo sada po strani što je iz filma mašta a što istina, no u stalno se provlači jedna činjenica a to je da su slobodoumne žene u srednjem vjeku bile sustavno proganjane i ubijane pod izlikom da su vještice, kako bi crkava uspjela sačuvati svoju moć. U filmu se čak spominje brojka od do milijun ubijenih i proganjanih žena, iako je te brojke teško potvrditi i dokazati.

Šta god rekli i mislili o filmu, ovo zadnje ostaje nepobitna činjenica. Kao što je i činjenica da su crkvene glavešine koje su taj progon naredile dobro znali da te žene u stvari nisu vještice, no njihova je slobodoumnost, duh i kreativnosti mogla ugroziti pozicije crkvenih moćnika. To mi je bilo izuzetno teško za vidjeti jer nikako ne mogu shvatiti takvu okrutnost i fanatizam prema nečemu lijepom i nježnom kao što je slobodoumlje, kreativnost, napredak. Dakle ta činjenica pokazuje da stvarno licemjerje crkvenih velikodostojnika(barem u prošlosti) ne zaostaje za onom prikazanom u filmu, gdje biskup Arigarosa, član tajnog društva koje proganja Isusove potomke i traga za grobom Marije Magdalene, izjavljuje da će ako to bude potrebno opet proliti Isusovu krv dok se istovremeno desnom rukom križao u ime Oca sina i Duga svetoga.

Prošli je papa dosta hodočatio i molio oprost za grijehe crkve. Po broju ubijenih ljudi i ratova koji su vođeni u "ime Boga", to je zaista činio sa pravom. Nadam se samo da se crkva promjenila te da se takve stvari više ne čine, no mi to ne možemo sa sigurnošću znati. Iz filma se jasno može isčitati kako je došlo do nepoštivanja i zlostavljanja žena odnosno ženske energije. Takvo nepoštivanje moglo je dovesti do dizbalansa i sadašnje situacije gdje u svijetu potpuno manjka nježnosti i ljubavi, gdje se poštuju samo materijalne vrijednosti te je previše je aresije, borbe i natjecanja. To natjecanje na svakom polju polako dovodi ljude do stresa, bolesti nezadovoljstva itd. Da li je sve počelo progonom groba Marije Magdalene? Pogledajte u filmu i zaključite sami….

Svakodnevica naše pažnje

Kao nastavak na zadnji post, razmotrimo kakve sadržaje koristimo kakao bi si odvratili pažnju od svakodnevice. Čovjek ima prirođenu potrebu da odvraća pažnju od nečeg neugodnog, te da se pokušava vezati za ugodne događaje i doživljaje. Npr, ako smo zaljubljeni htjeti ćemo zadržati taj osjećaj (ugodu), no ako nas na poslu maltretira šef jedina želja će nam biti da se odmaknemo od te neugode.

Oba gore opisana fenomena (vezivanje i izbjegavanje) ne vode dobromu. Vezivanje dovodi do toga da osjećaj za koji se vezujemo s vremenom postaje ustajao (poput bare) i gubi svoj sladak okus, te se, suprotno svojoj prvobitnoj prirodi, pretvara u gorčinu, dosadu, agresiju, nervozu… Dok izbjegavje i odmicanje pažnje od neželjenih događaja i emocija dovodi do potiskivanja istih u podsvjet, od kuda se oni manifestiraju kao nedostatak energije, nervoza, stres, trajno nezadovoljstvo, nedostatak entuzijazma i na kraju bolest. Kako kažu bioenergetičari i slični koji se bave proučavanjem čovjekovog energetskog bića, svaka bolest se začinje negdje kao poremećaj u misaonom ili emotivnom tijelu npr: potiskivanje (odnosno gomilanje tereta negativnih emocija i iskustava), vezivanje i slično.

Teza, odnosno činjenica da koristimo vanjske podražaje i medije kako bi odvratili pažnju od svakodnevice, sadrži u sebi veliki paradoks: jer je naša svakodnevica, sadašnji trenutak, u stvari sve što imamo a mi trošimo vrijeme i energiju kako bi odvraćali pažnju od nje. Dakle, to je kao da sami sebe polako ubijamo, sekundu po sekundu. Što to znači da je sadašnji trenutak sve što imamo? Ako smo na poslu 8 sati, a razmišljamo o tome kako ćemo poslije posla otići na plažu ili u kino, mi smo rasuli 8 sati vlastite pažnje na nešto što u tom trenutku nije postojalo, a samim time nismo mogli biti fokusirani na ono što se doživljava sada. Ako ne postoji pažnja i svjestnost o onom što se doživljava (sadašnji trenutak, u primjeru mi radimo), kao da ni ne postojimo.

Da li smo mogli svoj posao obaviti brže i elegantnije? Dali smo mogli pronaći više radosti i užitka u onom što radimo? Odgovore na ta pitanja nikad nećemo saznati ukoliko smo u sadašnjem trenutku odsutni svojom pažnjom. Tada nije čudno da nam se dan čini prekratak: kad sami rasipamo vrijeme i pažnju (našu energiju).

Govorili smo da čovjek odvraća svoju pažnju od sadašnjosti putem medija, pa pogledajmo prirodu tih sadržaja. Oni su takvi da snažno podražavaju našu pažnju(seksualnost, brutalne vijesti, afere…). Snažan podražaj je potreban iz dva razloga, jer smo do sada više/manje već otupjeli na blaže podražaje (tko više uopće primjećuje cvrkut ptica, mjesec, zvijezde) i jer su naši osobni problemi i pritisci (osjećaj) toliko veliki da bi blaži poremećaj prošao potpuno nezapaženo, odnosno ljudi za to ne bi pokazali interes. Tako se vrtimo u začaranom krugu koji se sve brže i brže vrti u spirali, čekajući da nas jednog po jednog izbaci sa kotača ovog društvenog uređenja. I tu nema milosti, ni za predsjednika države, vlade ili bogate vlasnike velikih firmi… Svi se mi vrtimo na istom kotaču i u mnogočemu smo sami odgovorni za vlastitu poziciju.

Kako bez (s)vijesti?

Čovjek ima veliku potrbu da bude "informiran", "u toku" i slično. Zato ljudi obožavaju gledati vijesti, čitati novine, a portali sa dnevno informativnim sadržajem su najposjećenija mjesta na internetu (npr. index.hr ili iskon.hr u Hrvatskoj). Zadnjih 7 dana radim zanimljiv eksperiment, naime ne gledan TV niti čitam vijesti u novinama niti na internetu.

Pri tome sam primjetio da čovjek ima tendenciju lutanja pažnje, pogotovo u stresnijim trenucima. Npr, ako nešto radim na poslu, i nešto ne uspjevam napraviti kako treba, postajem nervozan i pažnja automatski luta na druge objekte: i kud ćeš bolje razbibirige (drugim riječima gubljenje vremena) od surfanja po news portalima interneta! Drugim riječima, kada se čovjeku teško suočiti sa nekim problemom, pokušava okupirati pažnju (misli) drugim stvarima, kako ne bi mislio na realnu situaciju.

Na taj način čovjek pokušava skinuti sa sebe osjećaj pritiska, sa kojim se jako teško nosi. Ako malo analiziramo stvari u našem društvu i okolini vidjet ćemo da je se vjerojatno najviše izbjegava upravo odgovornost. Najteže je preuzeti odgovornost: odgovornost za brak (danas se većina više ne mogu ni gledati nakon par godina), za kredit koji vraćamo, za obećanja, za izjave (koliko ljudi kažu da će nešto napraviti, negdje doći, nešto učiniti, pa to mrtvi hladni ne ispoštuju bez najave).

No, okupiranje misli nevažnim stvarima ne pridonosi skidanju pritiska, tome pridonosi jedino realno rješenje problema odnosno zadaće. Skretanje misli na drugu stranu pridonosi samo tome da nezadovoljstvo tone u podsvjest, te da se ogorčenje dodatno pojačava činjenicom o vlastitoj slabosti te agresijom usmjerenoj prema nadređenima, sudbini, predsjedniku, bankama i sl. zbog situacije u kojoj smo se našli i koju nismo u stanju riješiti. Rezultat toga je da danas imamo masu "polu ishlapjelih" ljudi od 30, 40 godina koji uz svu medicinu i psihoterapiju do kraja života neće biti u stanju povratiti životni elan i zadovoljstvo trenutkom kakvo imaju mlađi.

Kako slavimo uskrs?

Na svakoj misi, kod pričesti, ponavljaju se riječi koje idu ovako nekako: "Evo jaganjca božjeg koji oduzima grijehe svijeta….", a svećenik pri tome podiže hostiju visoko iznad svoje glave pokazujući je vjernicima, te time ponavlja prastari obred začet još na poslijednjoj večeri na veliki petak prije Isusovog raspeća.

Dakle, u tom tekstu, ali i općenito, Isusa se naziva jaganjcem božjim: po nevinosti, mekoći i dobroti uspoređuje ga se sa janjetom kao najbližom nama ljudima razumljivom asocijacijom. No iako Isusa nazivamo janjetom, odnosno njegovo raspeće uspoređujemo sa žrtvovanjem janjeta, to ljude ne priječi da dan njegova uskrsnuća obilježavaju uz obilnu gozbu u kojoj je glavno jelo (žrtva) upravo janjetina.

Iskreno me zanima koliko je ljudi uopće pomislilo na to, ili primjetilo tu u stvari morbidnu i licemjernu činjenicu. Gledajući film Mela Gibsona "Pasija" u petak, nisam primjetio da taj događaj ima ikakve veze sa gozbom uz janjetinu, niti sam siguran da bi Isus volio da se njegovo uskrsnuće slavi na taj način. No, koga je još briga što bi Isus htio… Pravom vjerniku bi trebalo biti stalo, no sve je to skupa pokazatelj da se smisao vjerskih obreda i običaja odavno izgubio (barem u širim masama), i sve se na kraju svede na ono što ljudi izgleda jedino razumiju: u se, na se i poda se….

Duh i intelekt prosječnog čovjeka, na žalost, nije u stanju shvatiti Isusa i njegovu poruku, kao što to nije u stanju niti prosječan svećenik. Iz tog razloga sam skeptičan u pogledu oživljavanja istinskog duha uskrsa, božića i drugih vjerskih blagdana. Isto naravno vrijedi i za vjerske običaje drugih religija i kultura. Jesu li ove tvrdnje pretjerane? Dovoljno je pogledati oko sebe: mržnja, sukobi, ratovi i krvoprolića po svim osnovama rašireni su skoro poput zraka koji udišemo, svađe i nasilje u obitelji su svakodnevne dok su vrijednosti koje je podučavao Isus rijetke i naizgled nadjačane "tamnom stranom" (da upotrijebimo terminologiju iz ratova zvijezda). To je očiti pokazatelj da Isusova, Muhamedova ili Budina poruka nisu usvojene, te da za većinu ljudi sveti spisi nisu "živa božja riječ", kako ih crkva voli zvati.

Svećenici i sam Papa, mogu za takvo stanje kriviti svijet, odnosno potrošačko društvo, globalizaciju itd, no činjenica je da je kroz povijest crkva imala dominantan utjecaj na ljude, tako da se postavlja pitanje kako to da su ljudi prigrlili takvu potrošačku ideologiju? Nije li sama crkva tomu kumovala time što je više brinula za svoje materijalne interese nego za duhovne interese ljudi? Takva se politika crkve kroz stoljeća vraća poput bumeranga, te iako još uvijek ima veliku moć, temelji crkve kao duhovne institucije i autoriteta su duboko prodrmani i za njihovo će obnavljanje trebati uložiti jako puno energije i istinske duhovnosti. Hoće li scenario biti takav ili će se "Hram srušiti da bi se obnovio u 3 dana" kao što se to desilo prije 2000 godina ostaje za vidjeti.

Top tema: Isus.

Već dvije tisuće godina postoji interes za život i poruku tog čovjeka, interes koji ne jenjava čak ni danas kad se čini da je novac postao centralna figura u ljudskom životu te da su vrijednosti koje je promicao Isus zapostavljene, ako ne i zaboravljene. Svakako, istinu možemo zanemarivati i previđati neko vrijeme, no sasvim je izvjesno da ćemo se kad tad morati suočiti sa njome.

Čini se da su novosti koje nam ovih dana stižu u svezi Isusa nekako vezane uz njegovo demistificiranje. Tako je na vidjelo izašlo tvz. judino evanđelje u kojem se Juda ne opisuje kao izdajica već kao isusov najdraži prijatelj i učenik, koji ga je izdao na njegovu molbu. Rekao bi da ta činjenica ne mjenja puno u smislu Isusovog nauka, no čini se da je prava snaga te poruke u razbijanju određenih krutih koncepata grijeha i kazne kako ih propovjeda crkva. Za to je očito došlo i vrijeme, jer se današnje generacije baš ne boje ni Boga a još manje grijeha. Donkele se boje svjetovnih kazni (globe, zatvor i sl.) no jedino čvrsto mjerilo ispravnosti – savjest, postalo je prilično zapostavljeno te se svjetovni zakoni pokušavaju izmanipulirati i izbjeći na sve moguće načine. Svi ti pokušaji demistificiranja Isusa u zadnje vrijeme, zajedno sa puno liberalnijim i slobodnijim načelima novih generacija, možda su najava jedne nove duhovnosti čovječanstva, duhovnosti gdje će istinsko razumjevanje i iskreni osjećaji zamjeniti strah od božje kazne i grijeha.

I na kraju da ne zaboravim za pretplatnike kabelske televizije, u nedjelju će National Geographic channel prikazati film o Judinom evanđelju, pa koga zanima….

Koje su godine najbolje za političara?

Nadovezano na moj post od prije koji dan, u srijedu se na emisiji otvoreno kojeg vodi Hloverka Novak, raspravljalo o investicijama Ivana Jakovčića. Prema natpisima i reakcijama u zadnje vrijeme, čini se je ova situacija ipak prodrmala poziciju Ivana Jakovčića. Najveći od niza minusa i mrlja koja je ostala na Jakovčićevom iskazu u emisiji otvoreno je činjenica da je tri puta izbjegao odgovor na direktan upit o izvorima iz kojih je financirao gradnju u Poreču, kada već nema vlastitog novca. Na kraju je dao diplomatski odgovor da poziva sve nadležne institucije da provjere legalnost njegovih poslova, no ostaje činjenica da je izbjegao odgovor, te za to pokupio velike kritike u javnosti.

Da ne prepričavam do detalja emisiju, u cijeloj gužvi oko tog slučaja stalno mi upda u oko jedan koncept koji je Jakovčić provlačio: Ja nemam novaca. Ja nemam novaca, pa sam bio prisiljen zamoliti da mi odgode sklapanje kupoprodajnog ugovora…. Ja nema novaca pa moram dizati kredit…

No nije tu samo Jakovčić u pitanju, općenito u našoj javnosti postoji jedan apsurdan koncept gdje se siromaštvo smatra vrlinom, odnosno siromašan političar je pošten i obratno. Osobno to smatram velikom besmislicom jer će čovjek na poziciji koji nije situiran u većini slučajeva (osima ko nije izrazito moralan i principijelan, što na žalost većina nije) biti previše u iskušenju da koristi poziciju za vlastitu korist.

Ako uzmemo da je g. Jakovčić već 15 godina u politici te da ima 48 godina, zaključiti ćemo da je u politiku ušao samo sa trideset i nekom godinom, u kojem periodu većina ljudi još uvijek nije materijalno situirana, te ima velike obveze prema obitelji i djeci.

U takvoj situaciji, dok čovjek mora veliku pažnju poklanjati svojoj obitelji, odgoju djece itd, nije se u stanju dovoljno posvetiti općem dobru, jer ako ćemo iskreno, skrb za zajednicu bi trebala uzimati praktički 100% angažmana, no čovjek nagonski prvo skrbi za sebe i svoje, a onda za ostale.

Zato mislim da su za javnu djelatnost i rad na općem dobru najbolje godine poslije 50 (ovo se odnosi na najodgovornije funkcije), kad čovjek već ima odraslu djecu i puno manje osobnih potreba i obveza što mu omogućava znatno veći društveni angažman.

Osim materijalne situiranosti postoji još jedan aspekt ličnosti koji treba razmotriti, a to je mudrost. Ovdje možemo uzeti primjer drugog političara, 33 godišnjeg ministra unutarnjih poslova Ivice Kirina, kad je vrlo burno reagirao na određene kritike (uz prijetnje javnoj riječi), tako da je i sam premijer Sanader morao intervenirati kako bi primirio situaciju. Dakle Kirin se u toj situaciji pokazao vrlo tašt, što je isto jedna od karakteristika osoba sa manjkom zrelosti i iskustva bez obzira na njihovu sposobnost, stručnost i inteligenciju koja može biti neupitna.

Kroz cijeli ovaj post se provlači jedna nit, a to je da je najvažnija osobina javne osobe karakternost, stabilnost i pouzdanost, te mogućnost razlučivanja i donošenja ispravnih odluka.

Ako se prisjetimo nekog ručka kod bake, gdje baka priprema nešto fino, unuci će govoriti : "daj meni", dok će bake govoriti : "evo vama". Čovjek se kroz život kreće od ja (briga za sebe, velike osobne potrebe), ka ti (brige za druge, male osobne potrebe), tako da ovaj mali primjer u sebi sažima cijelu poruku ovog članka.

“Gibanje” Janeza Drnovšeka

Danas me zainteresirao jedan članak na iskon.hr pod naslovom Janez Nostradamus Drnovšek u kojem se pomalo ismijavaju proročka predviđanja predsjednika susjedne nam države, Slovenije.

Zainteresiran time, došao sam do stranice udruge Janeza Drnovšeka  gibanje.org na kojoj se prije spomenuti tekst može pronaći u originalu (pod misao dana), zajedno sa ciljevima djelatnosti udruge (copy/paste sa slovenskog):

  • Pomoč starejšim in otrokom
  • Zdrava prehrana in ekološka pridelava živil
  • Skrb za zdravo okolje in ohranjanje narave
  • Socialna pravičnost
  • Odpravljanje revščine in lakote
  • Zdravje
  • Klimatske spremembe
  • Inovacije in razvoj
  • Skrb za živali
  • Pozitivna razmišljanja

 Iako sve može zvučati pomalo gandijevski, nemalo sam se iznenadio kad sam pronašao slijedeći tekst o intenzivnim hunmanitarnim aktivnostima Janeza Drnovšeka, zbog kojih su pod lupu dovedeni njegovi motivi, te njegovo psihičko i fizičko zdravlje. Zaista, možemo li stati na trenutak i zamisliti se u kakvom to mi svijetu živimo, kada se čovjek koji želi humanitarno angažirati promatra kao luđak?

Svaka civilizacija i kultura je imala svoj uspon i pad, te na kraju raspad. I kao što se Rim urušio pod teretom vlastitog hedonizma i obijesti, slična sudbina zasigurno neće mimoići ni našu civilizaciju, odnosno zapadni kapitalistički sustav i kulturu. U našem društvu postoje vrlo jaki stereotipi. Npr. ako političar krade i pljačka, to je razumljivo, te će isti ponovo biti izabran. No ukoliko se predsjednik bavi humanitarnim radom odmah postaje "opasan" te će na slijedećim izborima vjerojatno izgubiti.

Da pojasnimo malo tu riječ "opasan". Ljudi opasnim smatraju ono što ne razumiju. Ogrezli u vlastitom samoljublju i materijalizmu, nisu u stanju shvatiti osobu koja se bez nekog drugog interesa angažira za dobrobiti drugih. Nepoznato plaši ljude, i zbog toga je nepoznato potrebno izolirati.

Iz istog razloga na vlasti imamo lopine i mešetare: jer to ljudi razumiju i smatraju normalnim. Daklje, ljudi koji nas vode su samo izraz-manifestacija unutarnjeg stanja ljudskog duha, odnosno svijesti birača. Kad bi barem bilo više predsjednika koji bi se brinuli više za dobrobit drugih nego za svoju, svijet bi bio lijepše mjesto. No koliko smo spremni da prepoznamo takvu osobu?

Valentinovo

valentinovo.jpg

Danas je jedan lijep dan(iako malo prohladan): dan zaljubljenih kojega zovemo i Valentinovo… No zašto baš Valentinovo? O tome postoje razne priče i tumačenja a većina njih povezana je sa imenom svetog Valentina, koji je eto postao zaštitnik ljubavi:

Prema legendi, Valentin je bio vrlo poštovan svećenik koji je živio u 3. stoljeću u Rimskom carstvu. Tada je na vlasti bio car Claudius II, koji je zaključio da su neoženjeni muškarci puno bolji vojnici od onih koji imaju supruge i djecu. Stoga je car zabranio da se mladi muškarci žene.

Ovu su odluku poštivali svi svećenici ali Valentin se nije sa time slagao te je potajno nastavio vršiti tajne obrede vjenčanja za mlade ljude. Kada je car otkrio što je Valentin učinio, naredio je da ga se pogubi. Valentin je pogubljen na dan 14. veljače. Nedugo nakon njegove smrti proglašen je svecem, a papa Gelasius je godine 496. proglasio 14. veljače danom Sv. Valentina, zaštitnika zaljubljenih.

Prema jednoj legendi, Valentin je bio taj koji je poslao prvu Valentinsku poruku. Naime, legenda kaže da se Valentin u vrijeme kada je bio u zatvoru zaljubio u mladu djevojku koja ga je posjećivala a koja je možda bila kćer jednog od tamničara. Valentin je navodno prije svoje smrti ovoj djevojci napisao pismo koje je potpisao "od tvoga Valentina" što je izraz koji se danas često upisuje na Valentinske čestitke.

 Uglavnom, bilo kako bilo razveselite danas ljude koje volite i sebe same. Sretno Valentinovo!

Sveti rat ili suludo nasilje?

Kako se tendencija nasilja ne smanjuje već danima, nisam mogao da se ne osvrnem na trenutne događaje oko divljanja muslimanskih fanatika (kojih je poveći broj) zbog objavljivanja karikature proroka Muhameda u Danskoj. Ono što smatram da je prevršilo svaku mjeru su izjave koje su objavljene na index-u, o tome kako se neće stati na paljenju zastava ukoliko se Danska vlada ne ispriča.

Iako cijenim religijske osjećaje svakog pojedinca, i nikad mi nebi palo na pamet da ih vrijeđam, smatram da je ovakvo ponašanje muslimana u najmanju ruku neprimjereno odnosno primitivno. Kako to često biva, djela i misli velikih ljudi (poput Muhameda) se izvrću, zaboravlja se njihov pravi smisao, a ono što ostaje su posljedice nesagledivih razmjera.

Čudno mi je da se u cijeloj toj strci nitko nije zapitao zašto postoji zabrana pravljenja prorokovih slika u Islamu? Zašto je to bogohulno i kako se to može smatrati grijehom?

Centralna točka svake religije (pa tako i islama) je u ljubavi: ljubavi prema bližnjemu i ljubavi prema Bogu. I zato su djela koja muslimani trenutno čine puno bogohulnija i zabijaju nož u srce njihova proroka više nego karikatura objavljena u danskim novinama. Objavljivanje takve slike zasigurno zaslužuje osudu, no još bi se više muslimani trebali posramiti svojih reakcija i nepoznavanje vlastite religije. To što oni zovu "zaštitom" i "pravdom" to je pljuvanje po svojoj vlastitoj religiji i kulturi.

Islam i Budizam su možda najistaknutiji predstavnici religija gdje se od božanstava ne prave likovi i idoli, jer se smatra da je Bog onkraj svakog oblika, forme ili opisa. U budizmu postoji jedna izreka: "Ako sretneš Budu na putu ubij ga". Naravno ukoliko se izjava shvati doslovno (kao što većina muslimana shvaća izjave iz kurana) ona je strašna. No njeno značenje je vrlo jednostavno i sasvim suprotno bilo kakvom nasilju: na putu do duhovnog ostvarenja potrebno je odbaciti svaku vezanost za oblik ili formu i doživjeti boga onakvog kakav jest. Dakle, "ubiti Budu" ne znači fizičko umorstvo, već odbacivanje (odnosno "ubojstvo") slike, forme i vezanosti za oblik kako bi mogla iskusiti istine.

 Iz potpuno istog razloga se zabranjuje pravljenje Muhamedove slike, no muslimani očito još uvijek nisu shvatili istinske poruke kurana, jer inače ubijanje i nasilje ne bi mogli pravdati zaštitom religije i Boga. I u Islamu postoje mistici i mudraci koji su zasigurno svjesni prave istine Muhamedove poruke, te su isto tako zgroženi ovim postupcima u ime religije koja u svojoj biti propagira ljubav i duhovnost, a ne moć i nasilje.

Čestit Božić i sretnu Novu godinu

christmas_tree.jpg

Čestit Božić i sretnu Novu godinu svim ljudima, želi ekipa IC bloga-a. No, osim da Vam blagdani proteknu u ugodnom i veselom ozračju nadam se da ćemo uspjeti održati nivo svjesnosti i dostojanstva kako bi primjereno obilježili ove vrijedne trenutke. Pogotovu se to odnosi na Božić, čiji je smisao puno dublji čak i od obiteljskog okupljanja i zajedništva. U trenutku kada umire stara godina i rađa se nova, Bog nam šalje spasenje i najljepši poklon, boga koji je postao čovjekom radi našeg spasenja i iskupljenja. Neki to shvaćaju olako, no sama činjenica da preko 2000 godina nakon Kristovog rođenja još uvijek obilježavamo njegov rođendan kao najveći blagdan, dovoljno govori o kakvoj se osobi i o kakvom se događaju zapravo radi. Kraljevi i vladari su zaboravljeni, no Isus još uvijek živi: zato jer živi u našim srcima. Ta bi nas činjenica mogla potaknuti i na razmišljanje o našoj vrijednosnoj skali gdje novac i moć često vrednujemo više od ljubavi: no novac dođe i ode, moć isto tako a ljubav, kao što vidimo, traje milenijima.

Zato bi i  novu godinu trebali obilježiti dostojanstveno, sa razmišljanjem da načinom na koji obilježavamo novu godinu usmjeravamo svoj život u idućih 365 dana.I zato, još jedanput sve najbolje i da u srcu osjetite radost života i radost rađanja nove godine žele vam autori IC bloga….

Blagdan svih svetih

krizanteme.jpg

Sutrašnji dan obilježavamo kao blagdan svih svetih, a kod nas je, kao i u velikom broju drugih zemalja, običaj toga dana (i slijedeći dan) spomenuti se onih koji više nisu s nama. Već danima okruženi smo krizantemama, prodaju ih na svakom koraku. Vjerojatno je većina nas svojim pokojnima do danas već odnijela to isto prekrasno cvijeće,prisjetila ih se i uredila njihova vječna počivališta. Svatko od nas tada ostaje nekako sam u svojim mislima prisjećajući se trenutaka s dragim pokojnicima, a možda i razmišljajući o smislu života.

Vjerojatno se nadamo da nakon smrti ipak nije kraj, a čin obilježavanja dana mrtvih podsjeća nas da u kozmosu ipak ostaju neki tragovi našeg postojanja, da ipak ne nestaje sve. Smrt je, ma kako to apsurdno zvučalo, sastavni dio života. Neki kažu da se radi samo o promjeni dimenzije u kojoj čovjek nastavlja svoje postojanje. Bilo kako bilo, lijepo je prisjetiti se preminulih, no to nam isto tako pokazuje da život nezaustavljivo ide dalje i da trebamo biti okrenuti prema budućnosti. Mnogi ljudi shrvani bolom zbog gubitka najbližih zaustavljaju se u prošlosti, a život svaki dan ima nešto za nas. Time ne činimo dobro ni sebi ni drugima, a najmanje onima kojih više nema.

Zato prisjetimo se svojih pokojnih s dostojanstvom i mirom – bez tuge, radujmo se zbog života koji ide dalje i živimo ga punim plućima jer to bi zasigurno željeli i naši pokojnici. Iskoristimo ovu prigodu da naučimo koliko je svaki trenutak života vrijedan i dragocjen. Iskoristimo život da činimo dobre stvari i provedimo ga u radosti i miru. Živimo vrijednosti koje nas ispunjavaju jer nas posebno ovaj dan podsjeća koliko je život kratak i brzo prolazi, a zaborav brzo dolazi…

Svetište u Ludbregu

U zavjetnoj kapeli

Prvog listopada vjernici Porečko – pulske biskupije organizirali su hodočašće u Svetište Predrage Krvi Isusove u Ludbregu. Ovo jedinstveno Svetište mjesto je na kojem vjernici štuju Isusa Krista Bogočovjeka i njegovu prolivenu Krv kao jedan od najvećih dokaza božje ljubavi prema ljudima. To je ujedno i najstarije svetište u našoj zemlji.

U molitveniku kojeg je priredio vlč. Josip Đurkan, župnik služitelj Svetišta, piše: “Hodočastiti znači ići nekamo. … Hodočašćem kršćanin ispovijeda pred svijetom vjernika i nevjernika da je realista koji se ne zadovoljava činjenicom da gradi samo ovozemaljsko kraljevstvo, niti daje apsolutnu vrijednost izgradnji ove zemlje i društva. Život kršćanina je hod prema Bogu, a za taj hod on svjedoči kad pohađa sveta mjesta.”

1411. svećenik je služio svetu misu u kapeli grofova Baćani kad je umjesto vina u kaležu opazio krv. O čudu nikome ništa nije govorio, a posudicu s tekućinom sakrio je u zidu. Tek na samrti ispričao je svoju tajnu ispovjedniku i posudica je poslana u Rim.

Prošlo je dugih sto godina. Papa Julije II, papa Leo X i četrdesetak kardinala ispitivali su čudo, a brojni opunomoćenici odlazili su u zagrebački biskupiju, svjedočili i slali izvješća sv. Stolici. Kada se uvjerio o čudesnim uslišanjima, papa Leo X 1513. bulom dopušta štovanje Predrage Krvi Isusove u Ludbregu.

Marija Winter, koja također piše u spomenutom molitveniku, smatra da bi stručnjaci danas imali još puno posla u Vatikanskom arhivu u nastojanju da rasvijetle događanja od prije gotovo 600 godina.

Pročelje Raspelo i Pieta Križni put

Svetište Svetište 2 Svetište 3 Seoski turizam

Mirovni samit u Zagrebu

Prije dva dana, održan je svjetski mirovni sumit u zagrebu, u organizaciji Swamija Mahesvaranande i udruge joga u svakodnevnom životu. Mada mediji nisu posebno popratili ovaj događaj, 09.10. na HTV-u, kasno uveče je bio prikazan razgovor sa Swamijem Maheshvaranandom, jednim od najvećih svjetskih boraca za mir i ravnopravnost, te međureligijsku toleanciju, kao i veliki humanitarni radnik koji je nadahnuo tisuće ljudi na dobrotvorni humanitarni rad. Evo što kaže swami o ciljevima samita:

Briga za zajednicu putem sigurnosti, obrazovanja, zdravlja, ekologije, nenasilja, multikulturalnosti, tolerancije među narodima, rasama, vjerama i kulturama, izgradnje kulture mira, ali i očuvanje vlastitoga nacionalnog i kulturnog identiteta u procesu globalizacije osnovni su ciljevi svakoga od ovih već tradicionalnih okupljanja. 

Ono što me u stvari iznenenadilo je veliki broj govornika različitog profila, i to vrlo uglednih (npr neki naši visoki političari, književnici …), a ono što me ponajviše iznenedilo je prisustvo crkvenih predstavnika(jer znam da postoji određena netrpeljivost crkve prema jogi, mada mi je to apsurd). S obzirom da su bili prisutni i predstavnici drugih religija, mogu samo reći da je ideja o kozmopolitanskom miru i toleranciji, ovdje zaista pretočena u praksu. Vjerujem da nam budućnost donosi i bolje dane, sa više tolerancije, razumjevanja i duhovnosti, no nažalost danas su ljudi koji to stvarno žive rijetki, a većina vodi ratove i sukobljava se oko pitanja religije, čime samo pokazuju mizeran nivo svjesti i razumjevanja učenja velikih spisa (biblija, kuran, vede).

Posebno bi vjerski vođe i crkveni dužnosnici trebali biti borci za ljubav, mir, pravednost i duhovnost, te sluge tih vrijednosti koje bi im trebale biti vrhovna institucija i dogma. Način na koji katolička crkva danas sebe postavlja kao put i svjetlo, a istovremeno diskreditira druge religije koje se bore za isti cilj, nažalost  samo pokazuje njihovu nekompetentnost . Da su kompetentni i prave sluge duhovnosti, ljude koji se bore za mir, ljubav i pravednost bi doživljavali kao saveznike a ne kao neprijatelje, bez obzira pod kojom "zastavom" oni širili te vrijednosti. Sve to ukazuje na uskogrudno i dogmatsko gledanje na religiju od strane naroda i religijskih vođa, na religiju se gleda kao na nogometni klub za koji se navija, a ostale treba pobjediti, bez shvaćanja njene biti.

Npr, poznavaoci kurana kažu da se "sveti rat" džihad ne odnosi na nikakvo izvanjsko istrebljivanje, već na iskorjenjivanje vlastitih poroka i slabosti, odnosno negativnih osobina. No, očito su neki odlučili zloupotrjebiti to učenje za ostvarenje vlastitih ciljeva.

Na žalost, niti u kršćanstvu nije puno bolje. Ono što je potrebno svećenicima je istinsko duhovno iskustvo, a ne filozofija i propovjedanje, pa bi onda malo bolje razumjeli Isusa i bibliju, i nebi se trebali boriti protiv Joge, budizma i sličnih pokreta i religija. Shvatili bi da crkva nema ključeve kraljevstva nebeskog, niti to može imati bilo koja institucija ili svećenik. Bog je u nama i blizak je bilo kome isto kao i biskupu ili papi.

Pokušaj "privatiziranja" boga, odnosno prisvajanja prava na njega je kroz povjest uvijek propadao, tako je i ovaj papa izjavio kako "Religije odumiru". Na sreću, ljudi još uvijek imaju potrebu za duhovnošću, no na žalost crkve i ostalih religija struktura, hijerarhija i birokracija izjedaju temelje prave duhovnosti. Čovjek traži konkretna iskustva, traži učitelja koji mu to može dati kao što je npr. Maheswarananda, i to je razlog zašto on privlači mase ljudi k sebi: on ih privlači svojom jednostavnošću, ljubavlju, srećom i duhovnošću, i šteta je što u religijama nema više takvih ljudi: bilo bi manje rata i sukoba, a više sreće i zadovoljstva. No, vjerujem da su ta vremena pred nama, u daljoj ili bližoj budućnosti.

Trsatska štorijica

Lagani povjetarac čini podnošljivima vrele trsatske zrake sunca. Mnoštvo ljudi kreće se bez žurbe šumom iznad svetišta Majke Božje zastajkujući pred postajama križnoga puta.

Kod velikog drvenog križa okruženog stablima što rastu visoko i poput stražara okružuju taj simbol kršćanstva, ljudi nakratko stanu da bi mislima pružili potreban mir.

Gledam čovjeka kako lagano pognute glave stoji nesvjestan ljudi oko sebe, sunca, stabala, poneke ptice. Odjednom digne glavu, desnom rukom plaho napravi križ na grudima i pođe nesigurnim korakom. Nadam se da će njegove misli, njegove molitve za zdravlje bližnjih (spomenuo se on i nekih drugih, preporučio Bogu i sve one kojih se u tom času nije mogao sjetiti) biti uslišane.

Trsat Trsat

Zvijezda mora, Kraljica Jadrana, zaštitnica putnika – Majka Božja Trsatska sedam stoljeća okuplja u svojem svetištu iznad Rijeke vjernike, štovatelje Djevice Marije iz Nazareta. «Utvrdilo se ono (svetište) na 135 metara visokoj stijeni iznad lijeve obale Rječine u naselju Trsat, a od ušća u more te male rijeke s velikim imenom vode k njemu Trsatske stube». ….. To je mjesto «svjedok sudbina brojnih trsatskih čuvara, zaštitnika i štićenika, kako onih od roda Frankopana tako onih iz Reda Franje Asiškoga.» (Hoško E., Na vrhu Trsatskih stuba…, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1991.)

Trsat Cvijeće

Povijest bilježi da su trsatske stube građene za Istrane koji su brodicama dolazili sa zapadne obale Istre do ušća Rječine Spominje se da su prvi hodočasnici bili iz Lindara. Oni su u svetištu tražili snaženje vjere, oživljavanje nade, jačanje ljubavi.
I danas, kada se prve subote mjeseca rujna na Trsatu okupi mnoštvo iz raznih krajeva, nad svetištem lebdi onaj isti duh koji stoljećima krijepi umorne, potiče malodušne, veseli i smiruje svakog koji mu se čista srca predaje.

Trsat - klaustar

Daj da pod stubam tvoje kuće svete
Zaplačem jednom kao ludo d’jete!
Jer tad će netom, meni, u polaku

Hodu, što vodi gore u visinu,
Bol jedna sahnut pri svakom koraku,
Cv’jet jedan niknut na svakom skalinu.

Vladimir Nazor, Uza stube (ulomak)