Info Croatia


March 25, 2008

Raj i pakao

Filed under: Duhovnost — Administrator @ 4:37 pm

Evo, za sve one koji su se pitali što je to Raj i što je to pakao, slijedi jedna poučna pričica. Vjerujem da je prigodna i da je ispričate svojoj djeci kako bi razvijala spoznaju o ljudskim vrijednostima, a ne samo vještinu igranja na kompjuteru :)

Samuraj

Poslije mnogih bitaka u kojima se proslavio, jedan je japanski ratnik, samuraj, poželio naći mudraca, kojemu bi postavio nekolika važna pitanja.
Samuraj je bio orijaš, o pojasu je nosio mač, a čelo mu je bilo namršteno. Svi su mu se u strahu sklanjali s puta. On stiže pred vrata jednoga hrama, uđe u nj i ne pitajući nikoga za dopuštenje; i nađe se u prostranoj odaji za meditaciju. Tamo je sjedio malen, mršav svećenik. Ratnikov je mač zvečao dok je ovaj koračao približavajući se svećeniku.
“Oj mudri čovječe”, reče samuraj, “ja sam slavni vojskovođa, za mnom su mnoge bitke, mnogi osvojeni gradovi i pokoreni narodi. Kadar sam osvojiti sve što pogledam. Ali ne mogu naći odgovor na pitanje: gdje je i što je raj, i gdje je i što je pakao? Daošao sam k tebi da mi to kažeš, ako znaš”.
Svećenik se i ne pomače s hasure, na kojoj je sjedio. Prezrivo promotri došljaka, i reče:
“Kažeš da si vojskovođa? Pričaj to nekomu drugom. Pogledaj kako si prljav, zarastao u bradu, i neuljudan. Osim toga, zaudaraš. Sigurno se mjesecima nisi okupao. A rekao bih i da si glup i umišljen, jer oholost i glupost su braća blizanci”.
Dok je svećenik još govorio, samuraju se zažariše obrazi, ruka mu šćepa balčak mača, cijelo mu se golemo tijelo treslo od bijesa. I upravo kad je vadio mač da njime posiječe svećenika, ovaj mu tiho reče:
“Eto vidiš, to je pakao”.
Samuraj zastade s rukom u zraku. Usta mu se razjapiše, oči mu se napuniše suzama. Shvatio je u trenutku kakva se neustrašiva i velikodušna osoba nalazi pred njim - osoba koja je stavila na kocku svoj život, da bi mu odgovorila na pitanje kako valja. Preplavi ga osjećaj stida i zahvalnosti. Odjednom je osjetio ljubav i poštovanje prema malenomu, mršavom svećeniku.
“Oprosti mi”, prošaputa vraćajući mač u korice.
“A to je raj”, nježno mu tada reče svećenik. “Ovo što osjećaš, to je raj”.

(Japanska priča iz baštine zena, prevela i prepričala V.K.)

—–
samuraj - profesionalni japanski ratnik, koji se unajmljuje u vojnu službu velikašima i carevima.
zen - ime najpoznatije škole budizma na Dalekom Istoku.

PRIČE MUDROSNICE, zbornik priča, koji je, u opusu NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH, sačinila Vesna Krmpotić

March 21, 2008

Uskrs

Filed under: Novosti - Događanja, Duhovnost — Istra @ 11:25 am

Uskrs

Sretan i blagoslovljen Uskrs uz obilje radosti i veselja svim ljudima želi ekipa IC bloga !!
Gdje za Uskrs ?

Obiteljski hoteli istra ?

Ville u Istri ?

Privatni smještaj istra ?

ili pak možda prilagoditi smještaj ovisno o događanjima ? Događanja, manifestacije Istra

March 17, 2008

Samo dobre vijesti…

Filed under: Društvo, Novosti - Događanja, Duhovnost — Administrator @ 4:49 pm

Evo, da dočekamo i taj dan :) . Pojavio se list koji donosi samo dobre vijesti, a internet izdanje možete pogledati na www.dobrevijesti.hr . Iskoristio bi tu prigodu ne samo da ukažem na tu činjenicu, nego i još poneko razmišljanje.

Ima jedna indijanska priča, u kojoj mudri djed govori svom unuku kako u svakom čovjeku postoje dva vuka, crni (zli) vuk i bijeli (dobri) vuk. Ta dva vuka se stalno bore unutar čovjeka, pa tako i unutar njega, iako je još mali.

Nakon što je odslušao priču, unuk znatiželjno (i dječje mudro) upita: a djede koji od dva vuka pobjeđuje?

Na to se djed nasmijao i odgovorio: onaj kojeg budeš hranio!

Dva vuka, crni i bijeli vuk kao simbol borbe između dobra i zla u čovjeku
Priča je očito prenesena, i simbolizira borbu dobrih i loših osobina unutar čovjeka (dva vuka), no ono što je možda manje očito je što simbolizira hrana? Čime to hranimo vukove u nama?

Odgovor bi bio pažnja. Ono čemo pridajemo pozornost, to i hranimo, bilo to dobro ili loše svijetlo ili tama. A pridajući pažnju lošemu i privlačimo loše stvari u život, barem prema zakonu privlačnosti koji je u današnje vrijeme postao vrlo popularan zahvaljujući mnogim knjigama i filmovima koje se bave tom tematikom u okviru tvz. new age duhovnosti ( npr. trenutno kod nas vrlo popularan film i knjiga “The secret” ).

No bez obzira na film ili knjige, znamo da postoje ljudi koji vjeruju da je život lijep i njima se dešavaju lijepe stvari, kao i oni koji gledaju na sve crno i pesimistično, a takav im je zaista i život. Možemo se zapitati, zbog čega je to tako, nije li logično pretpostaviti da je to većinom zbog njihova stava i načina vjerovanja? Zbog čega bi beskrajni svemir preferirao jednu osobu pred drugom? Mnogi od nas gledaju na život kao na niz slučajnosti u kojima možemo imati sreće ili biti žrtve, no vjerojatnije je dakle da nam se vraća ono što odašiljemo u eter: naši stavovi, naše zračenje, naš entuzijazam :) . S time bi se poklopila i famozna biblijska izreka “Kako siješ, tako ćeš i žeti”, mislim da je to puno logičnije objašnjenje nego ona o odlasku u raj ili pakao ovisno o našim zemaljskim djelima.
Dakle, iako je gore navedeni sajt samo kršćanske tematike (bilo bi dobro da je i šire), ipak je vrlo dobrodošao kao jedan model u svijetu u kojem svi kao da se takmiče u tome koliko će pažnje dati crnilu i žutilu, iako svi navodno ne želimo da nam se takve stvari dogode u životu. Pa ako ne, nedajmo im pažnju i držimo se stare monty python-ovske “Alway look at the bright side of life“.

January 28, 2008

Priča o mišu… I o svima nama.

Filed under: Društvo, Duhovnost — Administrator @ 11:22 pm

Koliko puta smo rekli/pomislili “to me se ne tiče” kada smo susreli neki problem, vidjeli nečiju nevolju itd… Obično mislimo da u svezi dotičnog problema nismo u stanju ništa napraviti, no nismo svijesni da bi ponekad možda i trebali. Nečija nevolja može pod određenim okolnostima postati i naša, ukoliko se ne suzbije na vrijeme. Uzmimo samo na primjer problem droge, nasilja u školi i na ulici, zagađenja, globalnog zatopljenja…. U svakom trenutku netko od nas ili nama dragih ljudi može postati žrtva problema pred kojima svakodnevno zatvaramo oči… Eto kako se to nama nebi desilo, pročitajmo slijedeću basnu :) . Uživajte, jako je poučna.

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.

Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: ” U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”

Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: “Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati.”

Miš se okrene prascu i vikne: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!”
Prase je suosjećalo, ali reče: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama.”

Miš tada krene prema kravi: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!”
Krava reče: “Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”

Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.

Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.

Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.

Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.

Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.

Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umješani u to putovanje zvano “život”. Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas.

SJETI SE, SVATKO OD NAS JE BITNA NIT U TAPISERIJI DRUGE OSOBE;
NAŠI ŽIVOTI SU ISPREPLETENI S RAZLOGOM.

Jedna od najboljih stvari koja se veže uz ovaj svijet je prijatelj.

May 14, 2007

Mudrost dana…

Filed under: Duhovnost — Administrator @ 2:48 pm

Samo kratko jedna prekrasna i mudra poruka:

Koja bi tišina zavladala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju….

Vjerojatno bi se ptičice bolje čule ;)

January 17, 2007

Sathya Sai Baba - studijske lekcije “na rubu znanosti” I.

Filed under: Duhovnost — arjunas @ 9:55 pm

Studenti i profesori Sathya Sai sveučilišta u Putapartiju, te liječnici Super-specijalističke bolnice Sathya Sai Instituta Viših Medicinskih Znanosti, imaju doista  jedinstvenu priliku “odslušati” nastavne kolegije kakvi se ne mogu pratiti nigdje u svijetu, i to uz  praktičnu nastavu iz čijih lekcija bi se mogli napraviti poduži serijali  popularne emisije  Krešimira Mišaka -  Na rubu znanosti.
Teme su uglavnom vezane uz pojam atmana (duša, istinsko jastvo), a neke od lekcija, koje se vežu uz navedenu temu, su one o nevezanosti za tijelo.
Za Info-croatia/blog izabrao sam dio predavanja koje je Sathya Sai Baba održao 13.07. 2003. na blagdan Gurupurnima, u vrijeme nedugo  nakon teške ozlijede i vrlo komplicirane operacije kuka.
Teške? Da, za obične smrtnike….Komplicirane? Svakako, i u svakom pogledu, ali samo za kirurge…Za Babu su i događaj i operacija, i oporavak i tretman, samo dio igre…jedna obična duhovna studijska lekcija kako bi studentima, liječnicima i svojim mnogobrojnim poklonicima prenio neke duhovne istine koje svjedoči na primjeru iz vlastite životne drame koja je nedokučiva ljudskom umu.
Ovom prilikom izdvojio sam jedan kratki ulomak onoga što je želio da svi shvatimo…Kažem svi,  jer svoje poruke Svami šalje cijelom čovječanstvu.
 

“…Ja nisam tijelo (deha); Ja sam unutarnji Stanovnik (dehi).
Tijelo je sačinjeno od pet elemenata i suđeno mu je da propadne prije ili poslije,
no unutarnji Stanovnik nema niti rođenja niti smrti.
Unutarnji Stanovnik nema nikakvih vezanosti i on je vječni Svjedok.
Istinu govoreći, unutarnji Stanovnik koji se nalazi u obliku ãtmana,
uistinu je sâm Bog…
…Ãtman nema rođenja niti smrti, nema boli ni patnje…
…liječnici su vidjeli kolikog je razmjera ozljeda moga kuka. Za svakoga drugoga bi bilo potrebno najmanje dvije do tri godine da normalno prohoda. Kuglica u zglobu kuka se raspukla u komadiće. Nije bilo hrskavičnog tkiva za potporu. Moje su kosti snažne kao dijamanti. Nije bilo moguće sastaviti ih zajedno. Zato su morali izvesti operaciju i staviti šipku. Inače je potrebno mnogo godina da se počne normalno hodati nakon takve složene operacije. Ne mareći za sve to, počeo sam hodati. Liječnici su učinili sve napore da bi zaštitili ovo tijelo. Oni su izvršili svoju dužnost. No, ja nisam uopće mislio na ovo tijelo, ja predstavljam savršeni primjer kako se ne treba vezati za tijelo.
Ne samo sada, nego vas već posljednje dvije godine opetovano opominjem da napustite vezanost za tijelo. Postupno smanjujte svijest o tijelu (dehabhimana) i razvijajte svijest o ãtmanu (ãtmabhimana). Fizičko tijelo dođe i prođe. Samo tijelo trpi boli, ne i ãtman.
Kad sam slomio kuk … rekao sam liječnicima: “Ovo nije moje tijelo, ono je vaše. Možete činiti štogod mislite da je potrebno.” Onaj tko se odrekao svijesti o tijelu nema nikakvih patnji.”
 

Eto to je bio jedan kratak rezime iz  inače opširnog predavanja koje se može pronaći na službenoj Internet stranici Sathya Sai organizacije Indije, a one skeptike koji nisu povjerovali, upućujem da nazovu direktno telefonsku centralu  “Sri Sathya Sai  Institute of Higher Medical Sciences” u Putaparthiju, sa zamolbom da ih se spoji sa ravnateljem Instituta prof. dr. Safajom,  kojega smo također imali prilike upoznati na ovim stranicama. Ili, jednostavnije,  neka posjete predavanje prof. Anila Kumara Sa Sathya Sai Institute of Higher Learning koji, navodno, u svibnju posjećuje  Zagreb… Ali, o tome ćemo izvijestiti naknadno.
 

January 16, 2007

Tko ima, tome će se dati, a tko nema….

Filed under: Društvo, Novosti - Događanja, Duhovnost — Administrator @ 10:40 am

….Tome će se oduzeti. To su, prema pisanju biblije, Isusove riječi upućene tokom jedne propovjedi. No što one točno znače? Tih riječi se sjetim uvijek kada pročitam nešto poput ovog članka: srebrna biblija za papu gdje se kaže da premijer Sanader namjerava papi pokloniti hrvatsku bibliju optočenu srebrom i telećom kožom (to nije ova na slici, koja je iz jednog muzeja, no svidjela mi se slika).

silver-bible.jpg 

U srebrni okvir bit će ugrađeno više od jednog kilograma srebra, ali i mnogo ručnog rada te još više ljubavi i želje da sve bude savršeno, besprijekorno.

 Koliko li licemjerja i ljudske gluposti leži u ovim riječima, koliko izvrtanja i izrugivanja principima koje se zastupa. U bibliji piše da Isus kaže: "Što god učinili najmanjem od moje braće učinili ste meni". On tamo propovjeda da ukoliko se želi ugoditi njemu, treba ugađati siromašnima i potrebitima. Potrebitima?! Kakva je korist od toga da se tako skup poklon daruje čovjeku koji ima sve? Što se time želi postići, i koje dobro učiniti? Zar se taj novac ne bi trebao dati nekoj siromašnoj obitelji sa sedmero - osmero djece, ako slijedimo učenja u toj istoj knjizi koju poklanjamo ? Zar Isus tada ne bi bio sretniji, ako već govorimo o ljubavi prema papi i Isusu?

Zahvalnost koju bi takvi ljudi osjetili sigurno znatno nadmašuje papinu, kojemu će to biti tek jedan od bezbrojnih exponata koji skupljaju prašinu u njegovoj riznici.

Dakle, na jednoj strani potpomažemo nečiji život a na drugoj strani se dodvoravamo moćnima. Što ima veću vrijednost? Ne bi li se trebali pitati što bi od to dvoje Isus više cijenio, kada već poklanjamo bibliju? Nije li to apsurdno, da se poklanjajući svetu stvar izrugujemo principima koje predstavlja?

Na taj način biblija postaje premetom licemjerja. Međutim, to nas vodi do jedne druge velike istine, da je svetost osobina čovjekovog srca više nego bilo koje materijalne stvari. Bez te osobine, "žive Isusove riječi" koja živi u nama (kako to svećenici vole reći), sve ostalo postaje samo površinska predstava ljudi koji su i sami jadni i lažni koliko i njihova predstava, naime moć ne garantira sreću.

No zaista, svjesno ili nesvjesno naš premijer potvrđuje Isusove tvrdnje: onima koji imaju nadodati će se, a onima koji nemaju oduzeti će se.  Naime, i drugi dio priče doslijedno u djelo provode vlastodršci poput Sanadera: kroz razne poreze, kredite, osiguranja i zakonske regulative, nesmiljeno uzimaju siromašnima da bi dali bogatima.

Ova cijela priča ima i drugu stranu, naime Isus u istoj propovjedi kaže "Bio sam gladan i ne napojiste me, bio sam žedan i ne nahraniste me….." te završava poukom da što god smo propustili učiniti za najmanjeg od njegove braće, prpustili smo učiniti za njega. Sada, ako Papu promatramo kao Isusovog predstavnika na zemlji (nasljednik svetog Petra),  treba li što dodati?

December 1, 2006

Vlatko Kalapoš, Sveta Foška i Devet postaja mudrosti

Filed under: Duhovnost, Kultura — Administrator @ 3:11 pm

Za sve ljubitelje knjiga, duhovnosti i avanture, pozivamo Vas u subotu 02.12.2006 u 12:00 sati ispred crkvice Svete Foške u Istri na promociju knjige Vlatka Kalapoša pod nazivom "Devet postaja mudrosti" (o knjizi sam nešto pisao u jednom od prethosnih postova).

Sveta Foška u sumrak 

Vjerojatno je autor odabrao baš tu destinaciju zato jer je ona u stvari i početna postaja na njegovom putu prema mudrosti, na putu gdje je sreo veliki broj poučnih i zanimljivih stvari.

Osim toga, vjerojatno će određeni broj ljudi zanimati vidjeti i unutrašnjost Svete Foške koja je jako rijetko dostupna posjetiteljima: svega jedan put mjesečno (prva nedjelja u mjesecu) za vrijeme jutarnje svete mise.

U svakom slučaju, ako vam je dosadila ustaljena dnevna kolotečina, pridružite nam se u potrazi za modrošću, tamo gdje stvarnost susreće jednu drugu dimenziju koju prosječan čovjek naziva maštom. No za neke ljude je to svakodnevica koju oni žive. Čuda, podudarnosti, misterije, zagonetke i rješenja pojavljuju se u životu svakog od nas ako im se otvorimo.

No to se sigurno neće desiti ako sjedimo pred televizorom i ne poduzimamo ništa. Siguran sam da u svakom čovjeku postoji taj poriv za otkrivanjem novog i onostranog, no mnogi su taj poriv zaboravili, potisnuli i gurnuli u treći-četvrti-ili tko zna koji plan pod pritiskom svakodnevne kolotečine života.

Društvo i okolina: političari, učitelji, liječnici… nas uče što je stvarnost, govore nam što je istina a što ne, mada je i oni sami ne znaju. Slijedeći put koji su oni zacrtali možemo stići samo tamo gdje su oni zamislili, a u takvom putu nema mudrosti i sreće. Prava je mudrost slijediti svoje srce i živjeti život punim potencijalom i u punoj odgovornosti za sebe.

Zato dođite u subotu u Svetu Fošku i možda to bude i Vaša prva postaja na putu prema mudrosti, prema otkrivanju istine svoga srca…..

P.S.

Ako ima osoba koje bi htjele doći, a ne znaju put do tamo neka ostave komentar na ovaj post sa kontakt telefonom. Sutra ujutro ću pregledati komentare i javiti se osobama koima je u tom smislu potrebna pomoć…..

May 21, 2006

Davinchijev kod je sveta krv

Filed under: Duhovnost, Fun, Kultura — Administrator @ 2:32 pm

Jučer sam bio pogledati film Davincijev kod, bez da sam čitao knjigu ili nešto detaljnije slušao o njoj. Možda je tako i bolje, jer neki koji su čitali i knjigi i gledali film, kažu kako je film puno lošiji od knjige. S obzirom da je film odličan, ne znam kakva je onda knjiga, no vjerujem da je to sve stvar subjektivnog dojma i očekivanja. Kolega koji je bio sa mnom i čitao je knjigu, kaže da je sve potpuno isto, u smislu radnje i sadržaja, a sve je zaista efektno snimljeno.

Ono što može zbuniti ljude je zaista velika brzina radnje, tako da čovjek mora biti pažljiv i dobro pratiti događanja. Kroz cijeli film se provlači i dosta simbola i zagonetki, tako da osoba koja "ne govori tim jezikom", može ostati malo zbunjena i ne uspije se snaći.

Autor u filmu iznosi nevjerojatnu činjenicu da je sveti gral zapravo sveta krv, odnosno živuće Isusovo potomstvo, koje je on začeo sa Marijom Magdalenom. U tom kontekstu postoje tajna društva u crkvi koja to potomstvo pronalaze, ubijaju te tragaju za grobom Marije Magdalene kako bi se uništili dokazi; te druga tajna društva (sionsko) kojima je zadatak čuvanje tih istih ljudi i groba Marije Magdalene. To je bitka koja neprestano traje već 2000 godina.

Jasno je zašto postoji bojazan u crkvi od takvih otkrića: oni bi uzdrmali same temelje možda i najmoćnije intitucije na svijetu. Sam sveti gral je žena odnosno grob Marije Magalene, čiji bi pronalazak, usporedbom DNK mogao dokazati istinitost tvrdnje o postojanju "svete krvi", Isusove loze. Ono što je po meni u filmu možda i najstrašnije je brutalnost, licemjerje i fanatizam određenih tajnih crkvenih društava koji su, da bi sačuvali svoju moć, spremni proliti krv potomaka (i ne samo njihovu) onoga kojem se mole i kojem sve duguju.

Ostavimo sada po strani što je iz filma mašta a što istina, no u stalno se provlači jedna činjenica a to je da su slobodoumne žene u srednjem vjeku bile sustavno proganjane i ubijane pod izlikom da su vještice, kako bi crkava uspjela sačuvati svoju moć. U filmu se čak spominje brojka od do milijun ubijenih i proganjanih žena, iako je te brojke teško potvrditi i dokazati.

Šta god rekli i mislili o filmu, ovo zadnje ostaje nepobitna činjenica. Kao što je i činjenica da su crkvene glavešine koje su taj progon naredile dobro znali da te žene u stvari nisu vještice, no njihova je slobodoumnost, duh i kreativnosti mogla ugroziti pozicije crkvenih moćnika. To mi je bilo izuzetno teško za vidjeti jer nikako ne mogu shvatiti takvu okrutnost i fanatizam prema nečemu lijepom i nježnom kao što je slobodoumlje, kreativnost, napredak. Dakle ta činjenica pokazuje da stvarno licemjerje crkvenih velikodostojnika(barem u prošlosti) ne zaostaje za onom prikazanom u filmu, gdje biskup Arigarosa, član tajnog društva koje proganja Isusove potomke i traga za grobom Marije Magdalene, izjavljuje da će ako to bude potrebno opet proliti Isusovu krv dok se istovremeno desnom rukom križao u ime Oca sina i Duga svetoga.

Prošli je papa dosta hodočatio i molio oprost za grijehe crkve. Po broju ubijenih ljudi i ratova koji su vođeni u "ime Boga", to je zaista činio sa pravom. Nadam se samo da se crkva promjenila te da se takve stvari više ne čine, no mi to ne možemo sa sigurnošću znati. Iz filma se jasno može isčitati kako je došlo do nepoštivanja i zlostavljanja žena odnosno ženske energije. Takvo nepoštivanje moglo je dovesti do dizbalansa i sadašnje situacije gdje u svijetu potpuno manjka nježnosti i ljubavi, gdje se poštuju samo materijalne vrijednosti te je previše je aresije, borbe i natjecanja. To natjecanje na svakom polju polako dovodi ljude do stresa, bolesti nezadovoljstva itd. Da li je sve počelo progonom groba Marije Magdalene? Pogledajte u filmu i zaključite sami….

May 19, 2006

Svakodnevica naše pažnje

Filed under: Društvo, Duhovnost — Administrator @ 9:05 am

Kao nastavak na zadnji post, razmotrimo kakve sadržaje koristimo kakao bi si odvratili pažnju od svakodnevice. Čovjek ima prirođenu potrebu da odvraća pažnju od nečeg neugodnog, te da se pokušava vezati za ugodne događaje i doživljaje. Npr, ako smo zaljubljeni htjeti ćemo zadržati taj osjećaj (ugodu), no ako nas na poslu maltretira šef jedina želja će nam biti da se odmaknemo od te neugode.

Oba gore opisana fenomena (vezivanje i izbjegavanje) ne vode dobromu. Vezivanje dovodi do toga da osjećaj za koji se vezujemo s vremenom postaje ustajao (poput bare) i gubi svoj sladak okus, te se, suprotno svojoj prvobitnoj prirodi, pretvara u gorčinu, dosadu, agresiju, nervozu… Dok izbjegavje i odmicanje pažnje od neželjenih događaja i emocija dovodi do potiskivanja istih u podsvjet, od kuda se oni manifestiraju kao nedostatak energije, nervoza, stres, trajno nezadovoljstvo, nedostatak entuzijazma i na kraju bolest. Kako kažu bioenergetičari i slični koji se bave proučavanjem čovjekovog energetskog bića, svaka bolest se začinje negdje kao poremećaj u misaonom ili emotivnom tijelu npr: potiskivanje (odnosno gomilanje tereta negativnih emocija i iskustava), vezivanje i slično.

Teza, odnosno činjenica da koristimo vanjske podražaje i medije kako bi odvratili pažnju od svakodnevice, sadrži u sebi veliki paradoks: jer je naša svakodnevica, sadašnji trenutak, u stvari sve što imamo a mi trošimo vrijeme i energiju kako bi odvraćali pažnju od nje. Dakle, to je kao da sami sebe polako ubijamo, sekundu po sekundu. Što to znači da je sadašnji trenutak sve što imamo? Ako smo na poslu 8 sati, a razmišljamo o tome kako ćemo poslije posla otići na plažu ili u kino, mi smo rasuli 8 sati vlastite pažnje na nešto što u tom trenutku nije postojalo, a samim time nismo mogli biti fokusirani na ono što se doživljava sada. Ako ne postoji pažnja i svjestnost o onom što se doživljava (sadašnji trenutak, u primjeru mi radimo), kao da ni ne postojimo.

Da li smo mogli svoj posao obaviti brže i elegantnije? Dali smo mogli pronaći više radosti i užitka u onom što radimo? Odgovore na ta pitanja nikad nećemo saznati ukoliko smo u sadašnjem trenutku odsutni svojom pažnjom. Tada nije čudno da nam se dan čini prekratak: kad sami rasipamo vrijeme i pažnju (našu energiju).

Govorili smo da čovjek odvraća svoju pažnju od sadašnjosti putem medija, pa pogledajmo prirodu tih sadržaja. Oni su takvi da snažno podražavaju našu pažnju(seksualnost, brutalne vijesti, afere…). Snažan podražaj je potreban iz dva razloga, jer smo do sada više/manje već otupjeli na blaže podražaje (tko više uopće primjećuje cvrkut ptica, mjesec, zvijezde) i jer su naši osobni problemi i pritisci (osjećaj) toliko veliki da bi blaži poremećaj prošao potpuno nezapaženo, odnosno ljudi za to ne bi pokazali interes. Tako se vrtimo u začaranom krugu koji se sve brže i brže vrti u spirali, čekajući da nas jednog po jednog izbaci sa kotača ovog društvenog uređenja. I tu nema milosti, ni za predsjednika države, vlade ili bogate vlasnike velikih firmi… Svi se mi vrtimo na istom kotaču i u mnogočemu smo sami odgovorni za vlastitu poziciju.

May 17, 2006

Kako bez (s)vijesti?

Filed under: Društvo, Duhovnost — Administrator @ 11:11 am

Čovjek ima veliku potrbu da bude "informiran", "u toku" i slično. Zato ljudi obožavaju gledati vijesti, čitati novine, a portali sa dnevno informativnim sadržajem su najposjećenija mjesta na internetu (npr. index.hr ili iskon.hr u Hrvatskoj). Zadnjih 7 dana radim zanimljiv eksperiment, naime ne gledan TV niti čitam vijesti u novinama niti na internetu.

Pri tome sam primjetio da čovjek ima tendenciju lutanja pažnje, pogotovo u stresnijim trenucima. Npr, ako nešto radim na poslu, i nešto ne uspjevam napraviti kako treba, postajem nervozan i pažnja automatski luta na druge objekte: i kud ćeš bolje razbibirige (drugim riječima gubljenje vremena) od surfanja po news portalima interneta! Drugim riječima, kada se čovjeku teško suočiti sa nekim problemom, pokušava okupirati pažnju (misli) drugim stvarima, kako ne bi mislio na realnu situaciju.

Na taj način čovjek pokušava skinuti sa sebe osjećaj pritiska, sa kojim se jako teško nosi. Ako malo analiziramo stvari u našem društvu i okolini vidjet ćemo da je se vjerojatno najviše izbjegava upravo odgovornost. Najteže je preuzeti odgovornost: odgovornost za brak (danas se većina više ne mogu ni gledati nakon par godina), za kredit koji vraćamo, za obećanja, za izjave (koliko ljudi kažu da će nešto napraviti, negdje doći, nešto učiniti, pa to mrtvi hladni ne ispoštuju bez najave).

No, okupiranje misli nevažnim stvarima ne pridonosi skidanju pritiska, tome pridonosi jedino realno rješenje problema odnosno zadaće. Skretanje misli na drugu stranu pridonosi samo tome da nezadovoljstvo tone u podsvjest, te da se ogorčenje dodatno pojačava činjenicom o vlastitoj slabosti te agresijom usmjerenoj prema nadređenima, sudbini, predsjedniku, bankama i sl. zbog situacije u kojoj smo se našli i koju nismo u stanju riješiti. Rezultat toga je da danas imamo masu "polu ishlapjelih" ljudi od 30, 40 godina koji uz svu medicinu i psihoterapiju do kraja života neće biti u stanju povratiti životni elan i zadovoljstvo trenutkom kakvo imaju mlađi.

April 18, 2006

Kako slavimo uskrs?

Filed under: Duhovnost — Administrator @ 9:26 am

Na svakoj misi, kod pričesti, ponavljaju se riječi koje idu ovako nekako: "Evo jaganjca božjeg koji oduzima grijehe svijeta….", a svećenik pri tome podiže hostiju visoko iznad svoje glave pokazujući je vjernicima, te time ponavlja prastari obred začet još na poslijednjoj večeri na veliki petak prije Isusovog raspeća.

Dakle, u tom tekstu, ali i općenito, Isusa se naziva jaganjcem božjim: po nevinosti, mekoći i dobroti uspoređuje ga se sa janjetom kao najbližom nama ljudima razumljivom asocijacijom. No iako Isusa nazivamo janjetom, odnosno njegovo raspeće uspoređujemo sa žrtvovanjem janjeta, to ljude ne priječi da dan njegova uskrsnuća obilježavaju uz obilnu gozbu u kojoj je glavno jelo (žrtva) upravo janjetina.

Iskreno me zanima koliko je ljudi uopće pomislilo na to, ili primjetilo tu u stvari morbidnu i licemjernu činjenicu. Gledajući film Mela Gibsona "Pasija" u petak, nisam primjetio da taj događaj ima ikakve veze sa gozbom uz janjetinu, niti sam siguran da bi Isus volio da se njegovo uskrsnuće slavi na taj način. No, koga je još briga što bi Isus htio… Pravom vjerniku bi trebalo biti stalo, no sve je to skupa pokazatelj da se smisao vjerskih obreda i običaja odavno izgubio (barem u širim masama), i sve se na kraju svede na ono što ljudi izgleda jedino razumiju: u se, na se i poda se….

Duh i intelekt prosječnog čovjeka, na žalost, nije u stanju shvatiti Isusa i njegovu poruku, kao što to nije u stanju niti prosječan svećenik. Iz tog razloga sam skeptičan u pogledu oživljavanja istinskog duha uskrsa, božića i drugih vjerskih blagdana. Isto naravno vrijedi i za vjerske običaje drugih religija i kultura. Jesu li ove tvrdnje pretjerane? Dovoljno je pogledati oko sebe: mržnja, sukobi, ratovi i krvoprolića po svim osnovama rašireni su skoro poput zraka koji udišemo, svađe i nasilje u obitelji su svakodnevne dok su vrijednosti koje je podučavao Isus rijetke i naizgled nadjačane "tamnom stranom" (da upotrijebimo terminologiju iz ratova zvijezda). To je očiti pokazatelj da Isusova, Muhamedova ili Budina poruka nisu usvojene, te da za većinu ljudi sveti spisi nisu "živa božja riječ", kako ih crkva voli zvati.

Svećenici i sam Papa, mogu za takvo stanje kriviti svijet, odnosno potrošačko društvo, globalizaciju itd, no činjenica je da je kroz povijest crkva imala dominantan utjecaj na ljude, tako da se postavlja pitanje kako to da su ljudi prigrlili takvu potrošačku ideologiju? Nije li sama crkva tomu kumovala time što je više brinula za svoje materijalne interese nego za duhovne interese ljudi? Takva se politika crkve kroz stoljeća vraća poput bumeranga, te iako još uvijek ima veliku moć, temelji crkve kao duhovne institucije i autoriteta su duboko prodrmani i za njihovo će obnavljanje trebati uložiti jako puno energije i istinske duhovnosti. Hoće li scenario biti takav ili će se "Hram srušiti da bi se obnovio u 3 dana" kao što se to desilo prije 2000 godina ostaje za vidjeti.