Kako slavimo uskrs?

Na svakoj misi, kod pričesti, ponavljaju se riječi koje idu ovako nekako: "Evo jaganjca božjeg koji oduzima grijehe svijeta….", a svećenik pri tome podiže hostiju visoko iznad svoje glave pokazujući je vjernicima, te time ponavlja prastari obred začet još na poslijednjoj večeri na veliki petak prije Isusovog raspeća.

Dakle, u tom tekstu, ali i općenito, Isusa se naziva jaganjcem božjim: po nevinosti, mekoći i dobroti uspoređuje ga se sa janjetom kao najbližom nama ljudima razumljivom asocijacijom. No iako Isusa nazivamo janjetom, odnosno njegovo raspeće uspoređujemo sa žrtvovanjem janjeta, to ljude ne priječi da dan njegova uskrsnuća obilježavaju uz obilnu gozbu u kojoj je glavno jelo (žrtva) upravo janjetina.

Iskreno me zanima koliko je ljudi uopće pomislilo na to, ili primjetilo tu u stvari morbidnu i licemjernu činjenicu. Gledajući film Mela Gibsona "Pasija" u petak, nisam primjetio da taj događaj ima ikakve veze sa gozbom uz janjetinu, niti sam siguran da bi Isus volio da se njegovo uskrsnuće slavi na taj način. No, koga je još briga što bi Isus htio… Pravom vjerniku bi trebalo biti stalo, no sve je to skupa pokazatelj da se smisao vjerskih obreda i običaja odavno izgubio (barem u širim masama), i sve se na kraju svede na ono što ljudi izgleda jedino razumiju: u se, na se i poda se….

Duh i intelekt prosječnog čovjeka, na žalost, nije u stanju shvatiti Isusa i njegovu poruku, kao što to nije u stanju niti prosječan svećenik. Iz tog razloga sam skeptičan u pogledu oživljavanja istinskog duha uskrsa, božića i drugih vjerskih blagdana. Isto naravno vrijedi i za vjerske običaje drugih religija i kultura. Jesu li ove tvrdnje pretjerane? Dovoljno je pogledati oko sebe: mržnja, sukobi, ratovi i krvoprolića po svim osnovama rašireni su skoro poput zraka koji udišemo, svađe i nasilje u obitelji su svakodnevne dok su vrijednosti koje je podučavao Isus rijetke i naizgled nadjačane "tamnom stranom" (da upotrijebimo terminologiju iz ratova zvijezda). To je očiti pokazatelj da Isusova, Muhamedova ili Budina poruka nisu usvojene, te da za većinu ljudi sveti spisi nisu "živa božja riječ", kako ih crkva voli zvati.

Svećenici i sam Papa, mogu za takvo stanje kriviti svijet, odnosno potrošačko društvo, globalizaciju itd, no činjenica je da je kroz povijest crkva imala dominantan utjecaj na ljude, tako da se postavlja pitanje kako to da su ljudi prigrlili takvu potrošačku ideologiju? Nije li sama crkva tomu kumovala time što je više brinula za svoje materijalne interese nego za duhovne interese ljudi? Takva se politika crkve kroz stoljeća vraća poput bumeranga, te iako još uvijek ima veliku moć, temelji crkve kao duhovne institucije i autoriteta su duboko prodrmani i za njihovo će obnavljanje trebati uložiti jako puno energije i istinske duhovnosti. Hoće li scenario biti takav ili će se "Hram srušiti da bi se obnovio u 3 dana" kao što se to desilo prije 2000 godina ostaje za vidjeti.

Tweet about this on TwitterShare on Google+Share on FacebookPin on PinterestShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page

Comments are closed