Koje su godine najbolje za političara?

Nadovezano na moj post od prije koji dan, u srijedu se na emisiji otvoreno kojeg vodi Hloverka Novak, raspravljalo o investicijama Ivana Jakovčića. Prema natpisima i reakcijama u zadnje vrijeme, čini se je ova situacija ipak prodrmala poziciju Ivana Jakovčića. Najveći od niza minusa i mrlja koja je ostala na Jakovčićevom iskazu u emisiji otvoreno je činjenica da je tri puta izbjegao odgovor na direktan upit o izvorima iz kojih je financirao gradnju u Poreču, kada već nema vlastitog novca. Na kraju je dao diplomatski odgovor da poziva sve nadležne institucije da provjere legalnost njegovih poslova, no ostaje činjenica da je izbjegao odgovor, te za to pokupio velike kritike u javnosti.

Da ne prepričavam do detalja emisiju, u cijeloj gužvi oko tog slučaja stalno mi upda u oko jedan koncept koji je Jakovčić provlačio: Ja nemam novaca. Ja nemam novaca, pa sam bio prisiljen zamoliti da mi odgode sklapanje kupoprodajnog ugovora…. Ja nema novaca pa moram dizati kredit…

No nije tu samo Jakovčić u pitanju, općenito u našoj javnosti postoji jedan apsurdan koncept gdje se siromaštvo smatra vrlinom, odnosno siromašan političar je pošten i obratno. Osobno to smatram velikom besmislicom jer će čovjek na poziciji koji nije situiran u većini slučajeva (osima ko nije izrazito moralan i principijelan, što na žalost većina nije) biti previše u iskušenju da koristi poziciju za vlastitu korist.

Ako uzmemo da je g. Jakovčić već 15 godina u politici te da ima 48 godina, zaključiti ćemo da je u politiku ušao samo sa trideset i nekom godinom, u kojem periodu većina ljudi još uvijek nije materijalno situirana, te ima velike obveze prema obitelji i djeci.

U takvoj situaciji, dok čovjek mora veliku pažnju poklanjati svojoj obitelji, odgoju djece itd, nije se u stanju dovoljno posvetiti općem dobru, jer ako ćemo iskreno, skrb za zajednicu bi trebala uzimati praktički 100% angažmana, no čovjek nagonski prvo skrbi za sebe i svoje, a onda za ostale.

Zato mislim da su za javnu djelatnost i rad na općem dobru najbolje godine poslije 50 (ovo se odnosi na najodgovornije funkcije), kad čovjek već ima odraslu djecu i puno manje osobnih potreba i obveza što mu omogućava znatno veći društveni angažman.

Osim materijalne situiranosti postoji još jedan aspekt ličnosti koji treba razmotriti, a to je mudrost. Ovdje možemo uzeti primjer drugog političara, 33 godišnjeg ministra unutarnjih poslova Ivice Kirina, kad je vrlo burno reagirao na određene kritike (uz prijetnje javnoj riječi), tako da je i sam premijer Sanader morao intervenirati kako bi primirio situaciju. Dakle Kirin se u toj situaciji pokazao vrlo tašt, što je isto jedna od karakteristika osoba sa manjkom zrelosti i iskustva bez obzira na njihovu sposobnost, stručnost i inteligenciju koja može biti neupitna.

Kroz cijeli ovaj post se provlači jedna nit, a to je da je najvažnija osobina javne osobe karakternost, stabilnost i pouzdanost, te mogućnost razlučivanja i donošenja ispravnih odluka.

Ako se prisjetimo nekog ručka kod bake, gdje baka priprema nešto fino, unuci će govoriti : "daj meni", dok će bake govoriti : "evo vama". Čovjek se kroz život kreće od ja (briga za sebe, velike osobne potrebe), ka ti (brige za druge, male osobne potrebe), tako da ovaj mali primjer u sebi sažima cijelu poruku ovog članka.

Tweet about this on TwitterShare on Google+Share on FacebookPin on PinterestShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page

Comments are closed