Mirovni samit u Zagrebu

Prije dva dana, održan je svjetski mirovni sumit u zagrebu, u organizaciji Swamija Mahesvaranande i udruge joga u svakodnevnom životu. Mada mediji nisu posebno popratili ovaj događaj, 09.10. na HTV-u, kasno uveče je bio prikazan razgovor sa Swamijem Maheshvaranandom, jednim od najvećih svjetskih boraca za mir i ravnopravnost, te međureligijsku toleanciju, kao i veliki humanitarni radnik koji je nadahnuo tisuće ljudi na dobrotvorni humanitarni rad. Evo što kaže swami o ciljevima samita:

Briga za zajednicu putem sigurnosti, obrazovanja, zdravlja, ekologije, nenasilja, multikulturalnosti, tolerancije među narodima, rasama, vjerama i kulturama, izgradnje kulture mira, ali i očuvanje vlastitoga nacionalnog i kulturnog identiteta u procesu globalizacije osnovni su ciljevi svakoga od ovih već tradicionalnih okupljanja. 

Ono što me u stvari iznenenadilo je veliki broj govornika različitog profila, i to vrlo uglednih (npr neki naši visoki političari, književnici …), a ono što me ponajviše iznenedilo je prisustvo crkvenih predstavnika(jer znam da postoji određena netrpeljivost crkve prema jogi, mada mi je to apsurd). S obzirom da su bili prisutni i predstavnici drugih religija, mogu samo reći da je ideja o kozmopolitanskom miru i toleranciji, ovdje zaista pretočena u praksu. Vjerujem da nam budućnost donosi i bolje dane, sa više tolerancije, razumjevanja i duhovnosti, no nažalost danas su ljudi koji to stvarno žive rijetki, a većina vodi ratove i sukobljava se oko pitanja religije, čime samo pokazuju mizeran nivo svjesti i razumjevanja učenja velikih spisa (biblija, kuran, vede).

Posebno bi vjerski vođe i crkveni dužnosnici trebali biti borci za ljubav, mir, pravednost i duhovnost, te sluge tih vrijednosti koje bi im trebale biti vrhovna institucija i dogma. Način na koji katolička crkva danas sebe postavlja kao put i svjetlo, a istovremeno diskreditira druge religije koje se bore za isti cilj, nažalost  samo pokazuje njihovu nekompetentnost . Da su kompetentni i prave sluge duhovnosti, ljude koji se bore za mir, ljubav i pravednost bi doživljavali kao saveznike a ne kao neprijatelje, bez obzira pod kojom "zastavom" oni širili te vrijednosti. Sve to ukazuje na uskogrudno i dogmatsko gledanje na religiju od strane naroda i religijskih vođa, na religiju se gleda kao na nogometni klub za koji se navija, a ostale treba pobjediti, bez shvaćanja njene biti.

Npr, poznavaoci kurana kažu da se "sveti rat" džihad ne odnosi na nikakvo izvanjsko istrebljivanje, već na iskorjenjivanje vlastitih poroka i slabosti, odnosno negativnih osobina. No, očito su neki odlučili zloupotrjebiti to učenje za ostvarenje vlastitih ciljeva.

Na žalost, niti u kršćanstvu nije puno bolje. Ono što je potrebno svećenicima je istinsko duhovno iskustvo, a ne filozofija i propovjedanje, pa bi onda malo bolje razumjeli Isusa i bibliju, i nebi se trebali boriti protiv Joge, budizma i sličnih pokreta i religija. Shvatili bi da crkva nema ključeve kraljevstva nebeskog, niti to može imati bilo koja institucija ili svećenik. Bog je u nama i blizak je bilo kome isto kao i biskupu ili papi.

Pokušaj "privatiziranja" boga, odnosno prisvajanja prava na njega je kroz povjest uvijek propadao, tako je i ovaj papa izjavio kako "Religije odumiru". Na sreću, ljudi još uvijek imaju potrebu za duhovnošću, no na žalost crkve i ostalih religija struktura, hijerarhija i birokracija izjedaju temelje prave duhovnosti. Čovjek traži konkretna iskustva, traži učitelja koji mu to može dati kao što je npr. Maheswarananda, i to je razlog zašto on privlači mase ljudi k sebi: on ih privlači svojom jednostavnošću, ljubavlju, srećom i duhovnošću, i šteta je što u religijama nema više takvih ljudi: bilo bi manje rata i sukoba, a više sreće i zadovoljstva. No, vjerujem da su ta vremena pred nama, u daljoj ili bližoj budućnosti.

Tweet about this on TwitterShare on Google+Share on FacebookPin on PinterestShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page

Comments are closed