More daje … ali … (5)

Na Kanjonu

Ribolovni alati

Razmatranje problematike ribolovnog alata podrazumijeva:

– vrstu i izgled alata,
– utjecaj alata na uspješnost lova
– utjecaj alata na selektivnost pri lovu
– mogućnosti modernizacije alata

Prema mojim saznanjima kod nas još uvijek ne postoji zvanična kategorizacija ribarskih alata po kategorijama , vrstama i načinu lova. Postoji nekoliko knjiga koja se bave ili poviješću ili samo pojedinim vrstama alata.

Namjera mi nije da ih ovdje kategoriziram, pa čak ni samo nabrajam jer ih ni sam (u svom skromnom znanju) sve ne poznajem, a ni ne koristim ih sve u svom poslu. Ovim tekstom želim naglasiti kako su alati koji se koriste u našem ribarstvu relativno zastarjeli, često neprimjereni potrebnim uvjetima i vrlo male selektivnosti.

Vrlo često susrećemo istu vrstu alata po obliku i veličini na brodovima različitih osobina po veličini i snazi pogonskog stroja. Čest je i obratan slučaj – na brodovima iste kategorije po veličini i snazi nalazimo različite alate namijenjene istom načinu lova.

Zakonodavac je u nekoliko zakona, pravilnika i njihovih dopuna pokušao uvesti malo reda, ali, čini se, još uvijek bezuspješno. Posebno je bezuspješna kontrola provođenja tih zakona kao i njihova stvarna opravdanost (pišu ih, bolje rečeno prepisuju, osobe koje najčešće nemaju dovoljno znanja u ovoj struci – ribare se nikada do sada ništa nije pitalo).

Već sam pisao kako su alati prilično zastarjeli, ne prate moderna dostignuća u ovoj djelatnosti. Najveći broj alata kod nas dolazi iz Italije, kako po svojem izgledu i konstrukciji tako i po materijalima koji se koriste za njihovu izradu. Ti alati nemaju svoju znanstvenu podlogu, nisu atestirani ni znanstveno provjereni u našem moru (shodno dubinama, vrsti ulova, strujama, temperaturama mora…) Koliko je meni poznato nemamo institut (poput Nordijskih zemalja) koji se bavi istraživanjima ponašanja ribarskih alata u moru, kako onih koji su direktno namijenjeni lovu tako i onih koji omogućavaju taj ulov. Vrlo je malo pisanih materijala o konstrukciji, izgledu i načinu izrade pojedinih alata. U većini slučajeva ribari se oslanjaju na svoje kolege koji su «uspješniji», kao na svoja iskustva ili na nacrte prenesene iz nekih samo njima znanih izvora. Pri tome, osnovni kriteriji, koji vlada jest količina ulova, a ostale se kategorije (ekološki momenti, zaštita nedoraslih jedinki, nepotreban ulov drugih vrsta – održivi razvoj) zanemaruju. Nije rijetkost da takvim alatom jednostavno nije ni moguće zadovoljiti zahtjeve koje nameće održivi razvoj.

Čini mi se kako je još uvijek daleko vrijeme kada će se moći nabaviti alat koji će uz sebe nositi certifikat ili licencu koji daju garanciju ulova po vrstama, a da su pri tome zadovoljeni i uvjeti zaštite nedoraslih jedinki kao i mora od nepotrebne devastacije.

Opet se vraćamo na isti zaključak: znanost i struka trebaju i moraju naći način da praksa bude vođena znanošću.

Budući da je politika taj moćnik koji je ušao u sve pore društva to je logičan zaključak da je ostvarenje ovog cilja u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva.

Tweet about this on TwitterShare on Google+Share on FacebookPin on PinterestShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page

Comments are closed