Quo vadis Hrvatska?

Kao što čitamo u dnevnom tisku, sprema nam se ekspresan ulazak u NATO pakt. Što reći nego izraziti žaljenje zbog toga, no izgleda da je to nezaustavljiv proces, jer nismo mi ti koji odlučuju: a pogotovu ne hrvatski građani. Više puta je u povijesti Hrvatska slala svoju vojsku da gine za tuđe interese (npr. austrijske), a kao što vidimo, povijest se ponavlja jer će sada naši dečki vjerojatno ginuti za američke interese. Jako zanimljiv članak o tome donosi kolumnist index-a,Pavle Kalinić, i tome se nema puno šta za dodat.

Istina je takva kakva je, ma koliko je naši političari pokušavali uljepšati pričama o porastu standarda, zaposlenosti, europskoj uniji i ostalim floskulama. U Hrvatskoj nam se otvaranje pregovora sa EU servira kao vrhunski uspjeh Hrvatske politike i diplomacije, no o kakvom se uspjehu zapravo radi ilustrira činjenica da je i Makedonija dobila status kandidata. Da kojim slučajem nismo htjeli u EU, na kraju bi nas molili da uđemo.

U principu nemam ništa protiv EU kao koncepcije i ideje, samo imam protiv načina na koji mi tamo ulazimo, odnosno gadi mi se sluganska politika naših vlastodržaca. 

Stoga predlažem da se što prije predamo, integriramo i asimiliramo pa više nećemo imati problema. Imperijalizam ionako nije ono što je nekad bio: nikog nije briga kojim jezikom govorite dok god kupujete njegove proizvode. To je tužno, no etničke i druge pretumbacije su se često dešavale u povijesti i nisu uvijek bile loše. Npr. tko se više sjeća grčkih plemena prije nego ih je pokorio i ujedinio Agamamnon (prema epovima Ilijada i Odiseja)? Ili naroda Histra? Ili babilonaca, etrušćana i inih? Isto tako, možda se u budućnosti nećemo sjećati malog Hrvatskog naroda, no ruku na srce takav je put odabrao sam narod, pogotovu onaj dio koji se najviše kune u Hrvatstvo i junaštvo.

Ono što je zanimljivo je da je to primjetio i predsjednik države Stipe Mesić, te zadnje vrijeme otvoreno kritizira hrvatsku vladu i njenu neoliberalnu viziju ekonomije, u kojoj nesmiljeno stradavaju radnici i prosječni ljudi, bivaju osiromašeni i obespravljeni. Iz tog razloga predsjednik danas namjerava prisustvovati sjednici vlade, koja bi uz to trebala biti i otvorena. U svakom slučaju bravo za predsjednika. Nadam se da je to naznaka da stvarno provodi predizborna obećanja da će biti “korektivni faktor” i da će “vladi puhati za vrat”. Pitanje je samo koliko on toga može promjeniti, kad su transnacionalne korporacije već zavladale i moćnijim zemljama od Hrvatske, a političari su tek njihovi namještenici.

Tweet about this on TwitterShare on Google+Share on FacebookPin on PinterestShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page

Comments are closed