Rockwool u Istri: tko se boji vune još?

Ova tema je u Istri u zadnje vrijeme podigla dosta prašine… Pa eto, čak je i naš prethodni članak postao predmetom svjevrsne debate (pogledaj komentare) imaju li zeleni pravo ili ne, odnosno je li strah od tvornice vune u Pićnu opravdan. U biti, meni bi bilo draže kad bi ljudi obraćali više pažnje na neke druge sadržaje i teme, poput ove koja se bave tematikom osvješćivanja i razumijevanja. Smatram da bi ljudi, ukoliko bi bili svjesni i mudro upravljali svojim vremenom, automatski donosili ispravne odluke čime bi kreirali bolji i sretniji život, što bi opet induciralo pozitivne promjene i na globalnom planu. Došlo bi do napretka u ekonomskim i političkim odnosima, no to nije moguće dok je naša rodoljubna svijest na razini navijanja za voljeni nogometni klub. Ključ svega je prosječna svijest ljudi, ekonomska, politička ili bilo koja druga makro situacija su jednostavno samo projekcija iste. To vrijedi i za Rockwool.

Je li tvornica vuna u Pićnu ekološki prihvatljiva ili ne, jednostavno je dokaziva činjenica. Moram priznati da sam razgovarao sa osobom koja je vodeći stručnjak u Istri za zbrinjavanje opasnog otpada, i ona na osnovu objavljene studije utjecaja na okoliš, tvrdi da je tvornica vune prihvatljiv projekt. Uzmemo li da to zaista i jeste tako, svejedno bi ovdje htio podvući dublje aspekte cijele priče, a to je (po mom mišljenju) bezidejnost našeg vodstva i pasivnost ljudi.
Bale
Čini se da g. Jakovčića (kao istarskog župana) više zanima osnivanje neke euroregije (neću spominjati osobne interese), šepurenje po europi, nego konkretan rad u Istri. Kroz sve ove godine jedini dobar projekt koji sam vidio u istri je projekt razvoja grada Bale, na osnovu kojeg su Bale u kratko vrijeme prerasle u jednu od općina sa najvećim BDP po stanovniku u Hrvatskoj. Taj projekt su izradili domaći stručnjaci pod vodstvom Plinia Cuccurina, koji je ujedno jedan od vodećih ljudi Adris grupe.

Ono što mi se u tom projektu posebno sviđa je što je planirano revitaliziranje starih imanja, očuvanje tradicije, i što je najvažnije projektom je predviđeno da vlasništvo nad resursima (zemljište, sadržaji, hoteli, stancije) ostaje u posjedu domaćih ljudi: Baljana! Dakle, dijametralno suprotan pristup onome što se trenutno prakticira u Lijepoj našoj (čijoj?).

U projektu Rockwool, kao i u stotinama drugih projekata (npr. Barbariga/Dragonera) resursi su (netransparentno) rasprodani u vlasništvo strancima, a domaći narod ostaje na nivou jeftine najamne radne snage. Zašto, kada bi se mogao naći model da ti ljudi i njihove familije bolje i sretnije žive, da se na jednostavniji način stvori akumulacija koja će našoj djeci sutra omogućiti lakši život. Ovako je jedino izvjesno da ih čeka ista iscrpljujuća borba od danas do sutra, kao i nas, a ne bi moralo biti tako: sami smo birali ljude koji za nas odlučuju što učiniti sa dobrima i bogatstvima koje imamo (ili smo imali) u posjedu.

Naša uobičajena isprika je da smo siromašni, da je bio rat i slično, no ne bi se složio sa time: osobno mislim da smo samo tromi i pasivni, kao posljedica stoljetne podređenosti vanjskim faktorima, i zbog takvog mentaliteta opet ponavljamo istu priču: postajemo sluge u vlastitoj zemlji.

Njemačka je nakon drugog svijetskog rata bili razorena kud i kamo više nego Hrvatska, iz Njemačke je odneseno apsolutno sve (tvornice su razmontirane i odnesene), pola države im je otcijepljeno, Njemačka još uvijek plaća ekstremno visoke odštete za poslijedice drugog svijetskog rata, no sve to ih nije spriječilo da u roku od deset godina postanu najjača ekonomska sila u Europi.

Sve to samo govori u prilog tezi da se može napraviti puno kada se resursi(pogotovu ljudski) upotrijebe na ispravan način. Imao sam prilike razgovarati i sa našim iseljenicima koji su pričali da su imali veliku želju svojim znanjem i novcem pomoći hrvatskoj, no od njih su jednostavno uzeli lovu i napravili budale. Na žalost, strukturama koje su bile na vlasti nije bilo u interesu dati ovlasti pametnim ljudima koji bi znali kako "pokrenuti Hrvatsku".

Kada smo se već dotakli razvijenih zemalja (Njemačke), napomenimo da u takvim demokracijama stranke zelenih igraju značajnu političku ulogu što bi mogao biti pokazatelj određenog nivoa svijesti kod stanovništva. U tom kontekstu, smatram da su ova (rockwool) i slične inicijative zelenih izuzetno dobrodošle, jer vode do toga da se preispitaju situacije koje utječu na kvalitetu života svih nas.

Ljudi osvijestimo se: Europa nam neće dati nikakve resurse niti da odlučujemo o ičemu bitnom! Sve to lijepo opisuje i ovaj članak pod naslovom "Pre mali ste za ministre!", gdje se jasno kaže da su malim zemljama namijenjene male uloge. Dakle povjerenici se ne biraju po sposobnostima već po tome iz koje zemlje dolaze! Gdje su sada fraze da smo svi europejci i da ne treba praviti razlike među narodima unije, s kojima su se strani političari nabacivali kad se govorilo o potrebi otvaranja tržišta nekretnina? Europska unija nije naša šansa da bolje živimo, naša jedina šansa je naša vlastita zemlja! Ili mislimo da će sutra Deutche Telekom dati nekom hrvatu da bude na čelu koropracije samo zato jer je sposoban? Moramo zadržati barem nešto u svojim rukama ukoliko želimo svojoj djeci ostaviti nešto više od osuđenosti na nižerazredne uloge u Europskom društvu.

To ne znači da ne trebamo ići u Europsku uniju (jer je to prije ili kasnije nemonovnost), to samo znači da u uniju trebamo ući kao ravnopravni partneri!

Dakle, sve ovdje opisano je razlog zašto se protivim tvornici vune u Pićnu, jer se isti obrazac bezidejnosti, jada, besplanskog razvoja i profiterstva ponavlja po tko zna koji put i sve nas pravi budalama. Bilo bi tu još puno toga za reći, puno pozitivnih primjera za istaknuti, no i ovako je članak ispao predugačak pa ga vjerojatno nitko neće ni pročitati :), a onim najhrabrijima koji su stigli do ovuda (ako ih ima) čestitam na upornosti i zahvaljujem na pažnji.

Tweet about this on TwitterShare on Google+Share on FacebookPin on PinterestShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page

Comments are closed